Četvrtak
24.12.2015.

Priča koju vrijedi pričati




Extra_large_put_the_book_back_on_the_shelf
Foto: george.bremer / Flickr
A+ A-
Glazba može ono što niti jedna druga umjetnost ne može: emociju prenijeti odmah, izravno i snažno. Već vidim mudre glavice iz zadnje klupe kako me pitaju – 'A film, što je s filmom?', na to mogu samo po sjećanju citirati Antu Tomića koji kaže da kod posebno dirljivih scena na filmu, kod kojih pustite suzu ili dvije, nije presudan vizualni aspekt jer "tu su uvijek neki gudači."
 
Glazba pogađa u ono nešto neodredivo u nama, u magloviti prostor koji nastaje kao preklapanje racija i emocija. Možemo pokušati objasniti zbog čega volimo neku glazbu, zašto zbog nje doživljavamo pomak u stvarnosti, kako nas i koliko mijenja, ali nešto će uvijek ostati neizrečeno. Možemo biti razložni, logični i elokventni, možemo potrošiti milijun riječi i sve što kažemo ili napišemo može biti istinito i točno, ali pravi razlog će ipak ostati skriven jer takva je priroda ljubavi.
 
Stotinu sam puta govorio o tome zašto volim Belle&Sebastian, a nekoliko sam puta i pisao o tome, među ostalim i u ovoj rubrici (Biti mlad i čudan,  Od piskarala do pisca i Sol, pijesak i knjige). Ma koliko sam se trudio biti iskren, imam dojam da je nešto od moje ljubavi prema njima ostalo tajnom. Neću u ovom tekstu pokušati dotjerati stvar do kraja jer je to nemoguće, samo ću ukazati na još jednu njihovu divnu pjesmu koja opet govori o knjigama, pisanju i samoći.
 
Lako je razumjeti da je jedan od razloga zbog kojih sam počeo voljeti glazbu ovih melankoličnih i senzibilnih Škota njihova ljubav prema knjigama i čitanju koju u nekim pjesmama jasno iskazuju dok se u drugima ona neprimjetno provlači, posve nenametljiva, kao gotovo slučajni motiv koji nikako nije slučajan, ali to ćete shvatiti tek kada se o njega spotaknete. Čovjek uvijek traži istomišljenike, traži nešto u čemu se može prepoznati, sa čim se može poistovjetiti, a glazba Belle&Sebastian tako je prisna i topla da ćete je početi prisvajati čim je prvi put čujete, pomislit ćete, malkice sebično, da je stvorena samo za vas. Čak nećete biti sasvim u krivu.

 
U Put the Book Back on the Shelf oni lako demonstriraju svoju glazbenu moć; kostur od nježne gitarske melodije osnažen je jednostavnim i preciznim bubnjem, a oko svega se pletu živahni klavir i lahorasti premazi violine i violončela, a kada truba, koja cijelo vrijeme pluta negdje u pozadini, iskoči u prvi plan morate se naježiti jer to pokazuje da ste ljudsko biće. 
 
Sve, naravno, dodatno podiže pjevanje Stuarta Murdocha i Isobel Campbell, njihovi nježni glasovi, više vilinski nego anđeoski, uvijek na rubu pucanja, uvijek vrlo blizu patetike, nevjerojatno zašećereni, ali nikako preslatki. No, nisu glazbene kvalitete jedini forte ove pjesme, kako to već biva u pop glazbi, tekst je jednako važan, a kod pisanja tekstova od Stuarta Murdocha nema baš mnogo boljih.
 
Po početku pjesme (Sebastian you're in a mess/ You had a dream/ They called you king Of all the hipsters/ i/s it true?/ Or are you still the queen?) moglo bi se pomisliti da se u njoj propituju rodni identiteti i heteronormativnost te da je njezina glavna tema nečija dvojba oko seksualnog opredjeljenja, ali to je samo duda-varalica za naivne, za one koji se uvijek hvataju na prvu udicu. Ovdje su dvojbe sirotog Sebastiana samo teren na kojemu će se ispričati univerzalna ljudska priča o usamljenosti i zdvajanju, o mogućnosti da se bude na miru sa samim sobom, da se sobom bude zadovoljan.
 
Ključni trenutak će se dogoditi neposredno prije refrena u kojem se pitanje o zadovoljstvu eksplicitno postavlja (Are you happy with yourself?), a u kojem je Stuart Murdoch kroz metaforu piščevih očekivanja progovorio o svačijim očekivanjima, o intimnom svijetu baš svake osobe, bez obzira na to hvata li se ona tipkovnice ili ne.
 
You wrote a book about yourself
The people left it on the shelf
You'll write another one
Now you've got a story that's worth talking about
 
Iz ovih stihova istovremeno progovaraju rezignacija i nada, njihova je jedinstvena kvaliteta to što uz njih možete jednako dobro očajavati kao i veseliti se: da, možda ljudi jesu vašu knjigu ostavili na polici jer im nije zanimljiva, ali nema straha, napisat ćete novu, u međuvremenu se dogodilo toliko toga, u međuvremenu ste proživjeli priču o kojoj vrijedi pisati! 
 
U pjesmi nećemo saznati koja je to priča koja zaslužuje drugu knjigu, ali to niti ne moramo, ljepota vrlo čest jest u neizgovorenom, u onome o čemu možemo samo maštati. Ovdje je to dodatno potencirano time što zaista želimo znati kakva je to priča, ona je važna, ali ubrzo shvaćamo da je to svaka priča, priča svakoga od nas bez obzira je li ikada napisao knjigu ili to namjerava. Knjige ostavljene na polici ovdje se mogu tumačiti i kao coming out osobe koja je gradu i svijetu morala obznaniti seksualnu orijentaciju jer je vjerovala da će to biti nešto značajno, ali nikoga nije bilo briga. Pravi su problemi nastali kasnije, tek onda kada se mislilo da je najgore riješeno, onda je nastala priča koju se isplati ispričati.
 
Isto tako, knjige na polici mogu biti bilo kakvo priznanje i bilo koji trenutak iz naše prošlosti koji smo doživjeli vrlo važnim, onim nakon kojega stvari neće biti iste, ali smo shvatili da ipak jesu, da je tragedija upravo u tome što se mi sami nećemo promijeniti i što ćemo se za vlastitu sreću i zadovoljstvo morati izboriti protiv najgoreg neprijatelja – sebe sama.
 
Ja sam ovu pjesmu uvijek slušao u optimističnom ključu, ili točnije, uz optimizam s nešto nostalgije jer ta story that's worth talking about nekako snažno miriše na prošlost, na ono proživljeno i nepovratno pospremljeno u ladicu događaja koji su završili, a nostalgija je ubojito oružje. 
 
Vjerojatno je ta sposobnost da u meni izazivaju osjećaje na koje sam već zaboravio i za koje možda nisam ni znao da sam sposoban još jedan od razloga ljubavi prema ovom bendu. No, skoro sam siguran da je bolje da se svi razlozi nikada ne otkriju, nikome, čak ni meni. Jedino tako će mi njihova glazba uvijek moći značiti onoliko koliko mi znači sada, a to mi je značajno. Bez te ljubavi bio bih daleko siromašniji.
POVRATAK NA VRH STRANICE