Osim tekstova o vezi književnosti i glazbe na ovom portalu, pišem i pisao sam još gomilu drugih stvari: glazbene kritike, književne kritike, scenarije za televizijske emisije, recenzije birtija, novinske tekstove o najširem spektru tema, pisma i razglednice, mailove i smsove, sve. Ipak, pisanju me, kao i tolike druge, privukla proza. Kratke priče. Počeo sam ih pisati i objavljivati kao vrlo mlad. U njih sam ulagao sav svoj mladenački entuzijazam i silnu energiju, u njih sam ugrađivao svoje prve spoznaje o životu koje, možda se i ne mora posebno naglašavati, nisu bile baš nešto posebno iako se meni činilo da jesu. Kroz njih sam lakše definirao svoja iskustva; one su me vodile svemu ostalom, ne samo u pisanju.
Nikada se nisam opterećivao formom i pravilima, prve sam priče pisao vođen čistom intuicijom i željom da nešto stavim na papir. Znao sam kako to otprilike treba izgledati i nastojao sam i sam postići ono što me oduševljavalo kod drugih - kod pravih, velikih pisaca. Ne samo da se nisam opterećivao formom i pravilima, nisam čak znao niti da oni postoje. Naravno da sam imao neku maglovitu predodžbu, ali to me nije zanimalo, sve što nije bio najkraći put od ideje do priče samo me smetalo i sputavalo, nisam imao vremena za to, samo sam htio pisati.
Kasnije, kada sam spoznao da i kratka priča ima neke svoje zakonitosti, shvatio sam kako sam imao sreće da sam uspio napisati neke prilično solidne priče. Baš sreće. Isto sam tako shvatio da nije problem ignorirati ili zaobilaziti pravila ako ih poznaješ i ako to radiš svjesno, ako je to odabir.
Shvatio sam još mnogo toga, ali možda je najvažnija bila spoznaja da unatoč svim priručnicima za bolje pisanje i razumijevanje pisanja kratke priče (od kojih su neki zbilja sjajni), unatoč svim radionicama kreativnog pisanja i savjetima starih znalaca i prekaljenih majstora, treba pisati samo svojim načinom, slijediti samo svoj put, onaj za kojega instinktivno znaš da je pravi. Nekada ga unatoč instinktu nije lako pronaći, ali i u traženju se skriva užitak.
Uz mnoge pisce i knjige koji su mi pomogli shvatiti koji bi to moj put mogao biti, u tome su mi pomogli i bezbrojni glazbenici i bendovi, a jedan od njih je svakako u mome svijetu potpuno nezaobilazni Belle&Sebastian. Već su se dva puta našli u glavnoj ulozi ove rubrike (i još će koji put, samo polako) jer oni, baš kao i ja, vole pisanu riječ i često se referiraju na pisce i književna djela, ali pjesma o kojoj danas pišem nešto je drugo. Ona je mali i kratki, ali nevjerojatno precizan i, usudit ću se reći, stručan putokaz za pisanje kratke priče.
Pjesma se, prigodno, zove 'Storytelling' i nalazi se na njihovom albumu istog naziva. Taj je album inače trebao biti soundtrack za istoimeni film Todda Solondza (najpoznatijeg po genijalnom filmu Sreća), ali se bend i redatelj nisu baš našli na istoj valnoj duljini pa je on za film iskoristio tek šest minuta njihove glazbe. Čini mi se da ne zna što je propustio.
Pjesma se obraća piscu i pritom uopće nije važno je li riječ o iskusnom čovjeku od pera ili tek početniku koji se želi izraziti, a možda još niti ne zna kako. Ovom prvom će, u najgorem slučaju, pjesma biti simpatična, a ovom drugom može otvoriti čitave svjetove, povesti ga za ruku i posjesti pred tipkovnicu, prisiliti ga da piše.
Prvo nas udara vesela i prpošna melodija gonjena klavirom, a onda stiže i prva kitica, kao ultimativni vodič – početnica, za sve ono što ste znali, ali ste možda negdje usput zaboravili:
Picture a scene in your mind
Look at all the people and take note of the setting behind
Listen, watch, and wait
A plot begins to take shape
Da, najvažnije je početi, a ako smo ostali bez inspiracije ili smo zaboravili kako se to radi, ova će nas pjesma podsjetiti. I ne samo to! Ona će nas uputiti i u to kako pristupiti likovima i kako ih tretirati, upozorit će nas na potencijalnu reakciju čitatelja (Have you considered the way/ People might react to all the things that your characters say/ And are their actions hand in hand with what you want to portray) i podsjetiti da motivaciju postupaka nikada ne smijemo izgubiti iz vida jer onda naprosto nismo uvjerljivi.
Ovdje nema mjesta (ni potrebe!) za citiranjem cijele pjesme, iako se svakome tko nešto piše ili to barem pokušava sigurno isplati potražiti njezin tekst na internetu, naučiti ga na pamet i sjetiti se tih nježno plasiranih, ali vrlo direktnih savjeta kada god negdje zapne.
U refrenu Belle&Sebastian apeliraju na odgovornost. Sve ono što likovi čine jest plod mašte pisca, ali pisac ne mora nužno biti sadist, može pokazati i malo blagosti prema svojim likovima i mora uzeti u obzir da će to možda netko i čitati, i da će iz toga izvlačiti kojekakve zaključke. Ne, nije to propagiranje autocenzure, već samo još jedan poticaj na razmišljanje, još jedno blago upozorenje da treba voditi računa o uvjerljivosti i da pisac možda jest lutkar, ali bog sasvim sigurno nije.
Kada sam bio mlađi, kada sam tek počinjao pisati, vjerovao sam da je najlakša stvar na svijetu u bilo kojem trenutku posegnuti u vrelo mašte i napisati priču. Nisam samo vjerovao u to, zaista je i bilo tako. Doduše, nekako se često događalo da su mi druge, naoko zabavnije stvari privlačile pozornost i krale vrijeme pa je pisanje nekako ostajalo po strani.
Danas mi pisanje predstavlja mnogo više od dokone razbibrige, postalo mi je posao i u velikoj mjeri sredstvo koje mi pomaže platiti račune. Ne pisanje proze, naravno. S njom se mučim, ne ide mi, a ako se uopće odvažim onda pišem i brišem, nikada nisam zadovoljan. Onog osjećaja da tek tako, ni iz čega mogu napisati priču odavno više nema. Vrati se jedino kada slušam ovu pjesmu.
Andrija Škare
foto:
Matthew Allard
