Otpor besmislu je uzaludan

Sjećam se jedne krasne knjige i sjećam se blage i ugodne vrtoglavice koju sam osjećao kada sam je čitao. Jasno pamtim kako je dobrano protresla ono što sam znao o filozofiji i filozofima, što sam naučio u gimnaziji i kasnije na fakultetu. 

Knjiga se zove Utjehe filozofije, a napisao ju je Švicarac Alain de Botton koji se kasnije prometnuo u pravog pop pisca, autora koji uspijeva na duhovit, zanimljiv i prijemčiv način spajati velike teme s ležernim stilom i koji je, osim o filozofiji, napisao sjajne knjige o Proustu, Heathrowu (da, aerodromu), sreći, putovanjima i seksu. 

U Utjehama filozofije on donosi oglede o šest različitih filozofa iz različitih razdoblja filozofske misli i kroz njih pokazuje kako filozofija može utjecati na ljudski život. Pronalazi veze između osobnih sudbina pojedinih filozofa i načina na koji su mislili, te donosi novi pogled na to kako iz njihovih života i razmišljanja možemo izvući poneku pouku čak i u današnjem svijetu. Knjiga je to koja doista ispunjava obećanje iz naslova, ali osim što može tješiti, filozofija itekako može i uznemiravati.

Jedan od odličnih primjera je sjajna, bučna i šarmantno rašarafljena pjesma američkog benda Titus Andronicus koja, uz to što je nazvana prema Albertu Camusu i što u valovima donosi odsječke njegovih ideja, cjelokupnom svojom pojavom, svakim tonom i šumom, svakim udarcem bubnja, kao da utjelovljuje samu srž egzistencijalizma. 

Dobro, možda to i nije previše neobično jer čim vidite da se bend nazvao po Shakespeareovoj tragediji, a još uz to shvatite da su se u imenu albuma prilično jasno referirali na Seinfelda, onda znate da vas od njih ništa ne bi smjelo iznenaditi, ali ovo je zaista rijetko uspjela glazbena numera, barem u filozofskom smislu.

Rijetko uspjela i rijetko uznemirujuća, što postiže podjednako glazbom i tekstom koji je otpjevan u nekom šumovitom, mantričkom šaptu. Reference na Camusova djela i na njegovu filozofiju premrežavaju ga uzduž i poprijeko pa ga možete proučavati i igrati se tražeći po njemu poveznice sa Strancem ili Mitom o Sizifu, ali ova je pjesma ipak mnogo više od razmetanja pročitanim i naučenim. 

U njoj se osjeti da je autoru do tih knjiga stalo, da ih je nije samo pročitao, već da ih je sasvim shvatio, da su se ugradile u njega onako kako se u vas može ugraditi samo nešto što rezonira na istoj frekvenciji kao i vaša duša, da si dopustim malo patetike.

We will sit upon this grassy knoll,

Holding hands and stroking handguns with pristine souls

And even my own mother will tell you I am an asshole,

But underneath it all there is an apathetic heart of gold

So who will be saved, from the least to the greatest men?

Već u ovom malom odjeljku imamo toliko mnogo. Nije teško pomisliti da bi majka koja će za svojega sina reći da je seronja (da upotrijebim pristojnu riječ) referenca na Mersaultovu majku kojoj sin nije zaplakao na sprovodu, a pitanje iz posljednjeg ovdje citiranog stiha sublimira ne samo egzistencijalizam, već i filozofiju uopće. Ono postavlja ključno pitanje, pitanje koje je uvijek aktualno i koje se nikada ne može zaobići, pitanje koje si je postavio svaki čovjek: pitanje života i smrti. 

Slično kao i u Utjehama filozofije, i ova pjesma spaja klasike ili, u ovom slučaju, klasika filozofske misli s današnjim vremenom, s aktualnim trenutkom u kojemu se bitna pitanja ponekad kamufliraju brzinom života; s trenutkom u kojem nemamo vremena razmišljati o važnim stvarima jer je netko na Facebooku upravo postavio smiješnu sliku mačića.

Tekst završava stihovima koji zvuče kao vizija nekog sumanutog proroka iako su zapravo jako promišljeni.

Because the more we think, the less it all makes sense;

Tonight we will drink to our general indifference

Lamb of God, we think nothing of ourselves at all

So, Death, be not proud because we don't give a fuck about nothing,

And we only want what we are not allowed.

Ovaj čitav odlomak krasno opisuje apsurd onako kako je predstavljen u egzistencijalističkoj filozofiji. Što više razmišljamo, to imamo manje odgovora i znamo da nikakvom logikom, ma koliko savršena bila, ne možemo pobijediti sudbinu i šašave spletove okolnosti koji nas mogu koštati glave pa se ravnodušnost čini kao jedini pravi put. Ravnodušnost kao izbor, a ne kao crta karaktera. Ravnodušnost kao jedino što uopće ima smisla u svijetu punom besmisla.

Ima jedan sjajan Camusov citat, a na njega me podsjetio roman čileanskog pisca Antonia Skarmete Dani duge: "Sve što znam o životu naučio sam igrajući nogomet kao vratar. Prije svega, zato što lopta nikad ne dođe tamo gdje je čovjek očekuje."

Ova pjesma prenosi isti sentiment kao i ta izreka, uči nas nepredvidljivosti i uznemiruje svojom izravnošću, svojom golemom količinom buke za koju se na trenutak čini da je kontrolirana, ali onda sklizne u nekom smjeru koji samo trenutak ranije nismo mogli niti zamisliti. Glasna je, divlja, valja se mučno, a onda eksplodira. Jauče i cvili, nemamo pojma kamo će nas odvesti, ali od nje krv brže kola i srce brže kuca. 

Ova nas pjesma baca kao što valovito more baca praznu plastičnu bocu, neko je vrijeme drži na površini prije nego što je napuni i potopi. U tom je smislu nevjerojatno nalik na život, možemo se i moramo pokušati nositi s besmislom i naglim previranjima, ali dobro je ipak stalno biti svjestan da je otpor uzaludan.

Andrija Škare
foto: kevinmcc