Tom Waits - razuzdane godine, njegova glazba i mit

Umorni pipničar s neugodnim licem briše šank ručnikom. Konobarica koja spravlja koktele, ostarjela prije vremena, sjedi sama i povremeno pogleda jedinog gosta. Tu i tamo on joj mahne da mu napuni čašu pa nastavi zuriti u istrošeno lakirano drvo šanka i mjehuriće u svom piću.
Takve scene ljudi često zamišljaju kad misle o Tom Waitsu. Svijet u dva sata ujutro, u kojem se oni bez prava glasa bore da zaborave male životne uvrede. Ovdje je ljubav prolazan ideal. Snovi se nikad ne ostvaruju, no konstantno se proizvode, kao utjeha, kao način da se prebrodi noć.
Tom Waits je pjesnik laureat mornara koji priželjkuju povratak kući, trgovačkih putnika koji se mogu osloniti samo na svoju sreću, djevojaka koje zarađuju plesom - svih onih koji u dnu čaše traže utočište za životna razočarenja. Waitsova vizija je američka gotika trostrukih gubitnika, izgubljenih duša i gomile na karnevalu. Tu viziju pokreće samo umjetnikovo razumijevanje tih ljudi. Odbija ih gledati s visoka. Neki su kritičari pisali kako ih sentimentalizira, no on to rijetko čini. Waits po navici poštuje ljude o kojima pjeva zbog — ne usprkos — njihovih mana i slabosti. Smatrao je da u preživljavanju u krutom i hladnom svijetu postoji otrcana plemenitost. A nekad je najhrabrija stvar koju čovjek može napraviti ostati na putu i držati se svojih snova i ideala.
1976. godine Waits je časopisu Newsweek rekao: »Postoji zajednička usamljenost koja se jednostavno proteže od obale do obale. Poput zajedničke krize podvojene ličnosti. To je tamna, topla i ovisnička američka noć.« To je ono, stoje više od svega, opijalo Tom Waitsa. Ne alkohol, ne droge, ne slava, ne sreća... no možda ljubav. Inspirirale su ga i izazivale beskrajne mogućnosti, očaj, požurena obećanja stvorena da bi se preživjelo ili čak možda ugrabilo nešto sreće. Ironija karijere Toma Waitsa jest da mu je nakon što je pronašao sreću, ljubav i trijezno stanje, glazba postajala sve više eksperimentalna.