Što je kulturalna povijest?

...ponovno je otkrivena sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Otada je uživala u svom ponovnom buđenju, barem u akademskom svijetu - povijest kako je se prikazuje na televiziji, barem u Britaniji, ostaje prevladavajuće vojna, politička i, u nešto manjoj mjeri, socijalna. Nekoga tko se poput mene bavi ovom znanstvenom disciplinom četrdesetak godina, ponovno probuđeno zanimanje ispunjava zadovoljstvom ali ono, još uvijek, traži objašnjenje.

Svrha ove knjige je precizno objasniti ne samo ponovno otkrivanje kulturalne povijesti nego i što ona jest ili, bolje rečeno, što kulturalni povjesničari čine kad poklanjaju pažnju različitostima, raspravama i sukobima, ali i zajedničkim interesima i tradicijama. Na tom tragu ova knjiga nastoji spojiti dva suprotstavljena, ali komplementarna pristupa: onaj unutarnji usredotočen na rješavanje neprekidnih problema u okviru same discipline, te onaj izvana: što povjesničari daju vremenu u kojem žive.

Unutarnji pristup bavi se ponovnim buđenjem kulturalne povijesti kao reakcijom na raniji odnos prema prošlosti, kada se propuštalo ono što je u datom trenutku bilo neobjašnjivo a važno. Sukladno tome, kulturalni povjesničari prikupljaju one dijelove prošlosti koje drugi povjesničari nisu kadri vidjeti. Isticanje cijelih „kultura" poništava današnju podjelu ove discipline na povijest stanovništva, diplomacije, žena, ideja, biznisa, ratovanja i tako redom.
Izvanjski pristup također ima što ponuditi. Ponajprije, veže razvoj kulturalne povijesti uz širi „kulturalni obrat" u političkoj znanosti, geografiji, ekonomiji, psihologiji, antropologiji i „kulturalnim studijima". U tim disciplinama, barem kod manjeg broja znanstvenika, došlo je do pomaka od ustaljene racionalnosti (racionalni izbor teorije o glasovanju ili potrošnji, primjerice) do povećanog zanimanja za vrijednosti kojih se drže pojedine grupe na pojedinim položajima u pojedinim razdobljima.