Tri dana kod moje majke

...postmodernistička ispovijest. Potaknuta je asocijacijom na prizor iz filma Osam i pol, "kad se redatelju kojega glumi Mastroianni ukaže očev duh, [te] on s tugom ustanovi da su za života premalo razgovarali: Papa, si slamo parlati cosi poco!". Osvijestivši isti problem u svojoj šezdesetoj godini, u dobi kad se počinju obavljati ozbiljne životne inventure, pisac uzima svoju majku kao zamišljenog suputnika kroz drugu polovicu XX. stoljeća te zajedno sa svojom životnom pričom ispisuje i bezbroj "citata" iz svjetske kulture, poglavito tema koje su obilježile njegovu umjetničku i ljudsku biografiju. Ali, ne bojte se! Weyergans nije ispisao svoj doživljaj svjetske lektire, nije se trudio ispasti pametan i načitan tip, nekakav učitelj koji dobrohotnom i krotkom učeniku gura pod nos ulomke tuđih sastavaka, pjesme, romane, drame i ostala literarna "pakiranja", prisiljavajući ga na okrutnu igru pogađanja autora i djela. Nije se, štoviše, niti tipično postmodernistički "ubio" (prema receptu "smrti autora", odnosno stvaranja bezlične razgovorljive instance), nego je izveo zabavnu predstavu u kojoj se predstavio u raznim maskama izvedenim iz pojma "Francois Weyergans": npr. Weyergraf, Weyerstein i Weyerbite.