Sanatorij pod klepsidrom

objavljena 1937, dakle tri godine nakon velikog uspjeha njegovih Dućana cimetne boje (Sklepy cynamonowe, 1934), koji se i danas smatraju jednim od najznačajnijih djela europske proze 20. stoljeća.

Zbirka je sastavljena od 13 pripovjedaka (obasežu ukupno 196 kartica) od kojih je većina, kako se pretpostavlja, nastala dvadesetih godina, dakle prije Dućana, ali su objavljene (uz pridodano Proljeće) u zajedničkoj zbirci koja je nastala najvjerojatnije kao zamjena za nedovršeni (i izgubljeni roman) Mesija (Mesiasz).

Sanatorij pod klepsidrom bitno proširuje dimenzije šulcovskog svijeta, obogaćuje ga pojmom Knjige (koji u sebi nosi mitske i mitopoetičke matrice), proširuje drugim dimenzijama „očeve” fabularne linije (Genijalna epoha, Moj otac stupa u vatrogasce, Očev posljednji bijeg), unosi u nju vrlo važnu „ajnštajnovsku”, fantastičnu dimenziju vremena, dok središnja i najdulja pripovijetka Proljeće (najvjerojatnije dio nedovršenog Mesije) – ta blago ironična slika nabujale trivijalne mašte u doba dječačke inicijacije, najbolje naslućuje u kojem je smjeru pisac namjeravao razvijati svoj književni diskurs.

Sanatorij pod klepsidrom nosi sve značajke obično-neobičnog, blago grotesknog svijeta Schulzove proze na razmeđi sacruma i profanuma, mitskog i svakodnevnog, i kao takva važno je djelo u kanonu europske književnosti 20. stoljeća – stoljeća koje je tako snažno ispreplelo mitologiju privatnog i javnog.

Bruno Schulz (1892-1942), poljski pisac židovskog podrijetla i profesor crtanja, sin skromnih trgovaca, skončao je svoje dane tako što ga je jedan nacist ustrijelio na ulici. Uspjeh Dućana cimetne boje, potvrdila je i druga Schulzova zbirka pripovijedaka, Sanatorij pod klepsidrom (Sanatorium pod klepsydr±, 1937), s kojima je znatno utjecao na mnogobrojne svjetske pisce (spomenimo samo Danila Kiša), kao i na generaciju hrvatskih «borhesovaca».