Rekvijem za Istok

Slijedeći trk te životinje, Nikolaj je spustio pogled i ugledao ih. U kutu čistine, u nejasnoj svjetlosti prije noći, glave koje izlaze iz zemlje i još bliže grmlju, nered od nekoliko ispruženih tijela. U prvi mah Nikolaj je okrenuo uzde, spreman otići gotovo umiren svojim otkrićem, manje opasnim od susreta sa živima. Ali, sekundu kasnije pomislio je da bi bilo pametno ispitati način pogubljenja i tako vidjeti koga je riskirao sresti na putu, sutradan ujutro. Skočio je na zemlju, ostavio Lišća koji se još tresao i pješice se približio.
Znao je da u tome ratu narediti zarobljenicima da kopaju vlastiti grob i zakopati ih žive nije bila rijetkost. Ono što ga je zapanjilo bila je anarhija u kojoj su radili ubojice na ovoj čistini. Neki od ukopanih imali su sabljom izmasakrirana lica, jednome su odrubili glavu kao da mu kazna nije dovoljna. Nikolaj si je tada rekao da su ukopani zasigurno počeli proklinjati neprijatelje koji su se spremali krenuti i tako prouzročili masakr.