Šesnaestogodišnja Gita vratila se u češko mjestašce Puklice bez oca, majke, sestre i brata. Ljeto 1945. jedan je od onih povijesnih trenutaka u kojima nema potrebe za dugim objašnjenjima o ljudskim sudbinama. U zdanju u kojem je idilično odrastala u blagostanju predratnih industrijalaca sada živi neka druga obitelj. Za sebe tvrde da su Česi, ali ne onakvi kakav je bio Gitin otac. On je u kući pričao njemački. U nerazumijevanju te sitne nijanse, koja čini razliku između života i smrti, uspijeva pobjeći kod tetke u Prag gdje će provesti ostatak života. Ali duhom nikada ne napušta Puklice i u smiraju se života vraća da bi osigurala moralnu pravdu za svoju obitelj. Taj zadnji povratak bit će, čini se, i najteži jer postat će jasno da su se vremena i ljudi promijenili, ali da je zlo ostalo jednako moćno.
Ovaj se briljantni roman gustim, grubim stilom gradi na slojevima metafora kojima autorica pokušava u čitatelju izazvati tjelesnu reakciju gnušanja upravo nalik onoj koju Gita ima pred licem zla. U kontekstu u kojem je književnost dala mnogostruka tumačenja najvećeg poraza čovječanstva, interpretacija iz pera Radke Denemarkove nova je, svježa i razotkrivajuća. Autorica toliko snažno i detektivski napeto iznjedruje ovaj ženski krik i secira ljudski nagon za opstankom da nam otkriva jedan dobro sakriven kutak duha. Upravo smo svjedočili mjestu gdje se u čovjeku skriva glas koji pred smrću vapi: „Još ne, još ne, gospodine Bože, još ne!"
Sa češkog prevela Suzana Kos.
