Grimalda

Ivor Matanić, slobodni fotograf i nesvršeni student policijske akademije, i njegova desetak godina starija djevojka Tena Lončar, glasnogovornica jedne velike tvrtke koja nastoji postati pisac, iz imućne zagrebačke obitelji, konačno odlaze na duži zajednički odmor u malo istarsko mjesto Grimaldu. Njihov ugodan boravak ne bude značajno poremećen ni nakon vijesti o nestanku Dijane Kralj, koja je prošli tjedan boravila u istom hotelu. Tena i Ivor u vijesti prepoznaju priliku i temu za Tenin budući roman. Ivor se upušta u istragu uz podršku Borisa, vlasnika lokalne oštarije. Laička 'istraga' dovodi do Dijanina biološkog oca, koji živi u Americi posljednjih 27 godina. Kako vrijeme prolazi, Ivor se u istrazi sve više približava Dijani, postajući opsjednut njome.

Grimalda, drugi roman Edija Matića (Split, 1962.), žanrovski je kompleksno djelo, istovremeno ljubavni roman a pomalo i politički triler i putopis. Edi Matić vrsno barata književnim žanrovima, no stvarni otponac njegove priče ipak je žanrovski nedvojbeno nepotrošiv: tajanstveni nestanak ženskog lika. Time se romaneskni potencijal ne iscrpljuje: riječ je o romanu mnogih početaka, ne nužno samo istarskih kao što sugerira naslov. Početak se lako može zamisliti u Zagrebu 1941., a možda i u Imotskom pa čak i Lukavcu kod Tuzle.

Kao kriminalistički roman, Grimalda je žanrovski superioran i plijeni vještinom, napetošću i filmskom brzinom. Istovremeno, to je i roman upečatljivih likova – Igor i Tena, Dijana Kralj i Filip Šop, Davor i Ulika, inspektor Bolković i Ninica Horvatova, stjecajem nepredvidljivih okolnosti pristigli s različitih adresa i vremena, u literarnom defileu likova koji u svojim nimalo glamuroznim ulogama (policajci, konobari, fotografi, inspektori, recepcioneri) nastupaju manje više slučajno kao glavni ili sporedni. Njihove su istinske uloge životnih i političkih emigranata i gubitnika, nasukanih na pramcima vlastitih sudbina, fanatičnih opsesija, emocija i životnih zabluda. Edi Matić strpljivo ispituje stvarnu otpornost svojih likova na neumitne životne udarce koji ih guraju iz njihovih prirodnih egzistencija u neočekivanim smjerovima. Pisac svoje likove – kao i u svakom pravom noiru – uvjerljivo potretira kao žrtve vlastite 'uhvaćene' prošlosti, s kojom se likovi simbolički razračunavaju u snenim i idiličnim krajolicima Grimalde, Vižinade, Crklade, Buja i drugih pitoresknih istarskih mjesta šaca. Životno i stvarnosno više nego uvjerljiva, Grimalda je u startu korak dalje od mogućih žanrovskih stereotipa.