Blizina susreta

'… Sa svih strana je dopirao smijeh, glasan, grleni smijeh, sretan smijeh nesretnih žena. Sve su one izbrisale misao o povratku za nekoliko dana, o nostalgiji za domom koja ih razara u kućama, u krevetima i kupaonicama drugih, do jučer nepoznatih ljudi. Vraćaju se u zagrljaj djece i muževa koji bi sve dali da mama može ostati doma, a nemaju što dati i savršeno im je jasno da se mama mora vratiti na posao u Italiju. Zar nisu, zahvaljujući maminom poslu, dobili kompjutor, fotoaparat, novi televizor, uspjeli su poplaćati sve račune, lakirali su uništene parkete, odjenuli novu odjeću, stare tenisice su konačno zamijenili novima, hrane se po talijanski jer dok mama nije otišla, nisu kuhali na maslinovom ulju, ribali parmezan na paštu, tata je konačno dobio nove zube i još moraju kupiti novi auto…'

Roman Blizina susreta autorice Johe Ugrin vraća nas u ratne devedesete i egzoduse naših žena u Italiju, na privremeni rad. Kao što danas govorimo o odljevu mozgova, tako se tih godina moglo govoriti o odljevu ženske radne snage. Njihovi su životi svedeni na kolotečinu: 15 dana u Italiji, 15 dana kod kuće, uvijek ista polazna postaja, uvijek ista dolazna postaja, ista pitanja, isti razgovori u istome vlaku… I dok je njihova egzistencija samo naizgled riješena, zemlja zahvaćena ratom grca u kaosu koji obilježava nesređenost pravnih i društvenih institucija, propadanje industrije, nezaustavljiv broj nezaposlenih, rat, krađe, profiterstvo, osjećaj krivnje, samoubojstva, PTSP… a sve se to gubi u neizvjesnoj budućnosti.