Rijeka sigurno voli poplavu

... apartan literarni prostor, individualni otočić u arhipelagu suvremenoga hrvatskog pisma. Stanoviti neoromantičarski ton probija iz naizgled klasicistički organizirane sekvence, ali gospodarska distanca možda je najprikladnija maska za artikulaciju prigušenog krika. Tonko Maroević

rijeka sigurno voli poplavu

rijeka sigurno voli poplavu
jedva čeka trenutak kad će kiše pasti
dovoljno za prelijevanje preko rubova,
za razorno, zanosno razlijevanje,
rastakanje granica, slobodan hod –
premda hod tada prestaje biti hod, ubrzo
se pretvara u puzanje, zar rijeka ima više
snage kad je u koritu?
ne, ne, samo se drukčije troši, na stalno
trljanje rubova, dubljenje uvijek istoga dna –
rijeka sigurno više voli poplavu:
tada se raspušta sva njezina moć odjednom
i nema građevine koja bi joj mogla odoljeti
i nema stabla koje se neće zaljuljati
i nema stvari koja se neće utopiti…
ali kad je ponovno stjeraju natrag, tad
nastupa sivo doba za rijeku:
nasipi su viši nego ikad i vlada opće
nepovjerenje prema vodi
san o slobodi opet se pretvara u struganje
po dnu