Nedjelja
01.01.2012.

Ðikić, Ivica




Ðikić, Ivica
A+ A-

Književnik Ivica Ðikić (Tomislavgrad/Duvno, 1977.) objavio je svoju najnoviju zbirku kratkih priča Ništa sljezove boje u biblioteci 'Feral Tribunea', u kojoj je i debitirao s Cirkusom Columbia za koji je dobio tuzlansku književnu nagradu 'Meša Selimović' za najbolji roman napisan 2003. u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, te Crnoj Gori.

Između ovih dvaju proza, 2004. je za VBZ objavio knjigu Domovinski obrat – politička biografija Stipe Mesića. Već je jedanaestu godinu novinar 'Feral Tribunea', a od 2001. i zamjenik glavne urednice, dok ga javnost posljednjih godina pamti kao novinara na direktnoj liniji s predsjednikom države, odnosno njegovim neformalnim glasnogovornikom.

Prema informacijama već dulje vrijeme prisutnima u javnosti, bosanski redatelj oskarovac Danis Tanović prema predlošku Cirkusa Columbia trebao bi u siječnju 2008., početi snimati i igrani film.

Naslovnica Ništa sljezove boje opremljena je fotografijom Sandra Lendnera koja prikazuje vitka crna stabla snimljena odozdo s oblačnim nebom u pozadini kojoj vedrinu bacaju ružičasta slova samog naslova knjige. Zbirka donosi tri priče 'Zeleni dvorac', 'Probaj zaspati, molim te' i 'Kao da ništa nije bilo', od kojih su za prvu i posljednju „korišteni arhivski dokumenti ili tekstovi u čiju povijesnu autentičnost možemo povjerovati“.

Svi likovi Ništa sljezove boje, za koje se može reći da su višedimenzionalno predstavljeni, svoj život na stranicama Ðikićeve proze provode živeći bijeg iz svoje emocionalne domovine – bježeći od sebe. Bilo zbog 'zasluga' iz prošlosti koje su u međuvremenu postali neoperivi grijesi, bilo da su se pobunili protiv stava većine. Središnja pripovijetka 'Probaj zaspati, molim te' ima ponajviše sličnosti s romanom Cirkus Columbia, nastavljajući se na tematiku propasti seoske obitelji – ovaj put izmještenoj, ujedno i odživljenoj, na pozornici velegradskog podzemlja.

Likovi su to malih ljudi iz multietničke bosanske (ili fikcionalne, a koja nosi obilježja i islamske kulture) provincije, koja se dolaskom rata u prvoj polovici 90-ih počela dijeliti na poželjne i nepoželjne. Svatko tko misli drukčije od psihologije zajednice unaprijed je osuđen na antijunaka. Što opet znači da dojučerašnja pravila više i ne vrijede, pa najgore prolaze individualci, bivajući osuđeni na pritajenu ili otvorenu agresiju, odnosno unutarnju emigraciju figurirajući unutar romana kao moralni i nemogući kontrapunkt beznadnoj atmosferi. Žene bez emocionalne satisfakcije unutar obitelji, intelektualci koji postaju špiclovi, djeca koja ispaštaju grijehe svojih očeva - ti sporedni junaci, tipovi promašenih ljudskih sudbina sa stranica Cirkusa postaju glavnim junacima u Ništa i obratno. Svejedno, upravo na tim stranicama, autor dozira fino razrađenom gradacijom koja baštini najljepše tekovine orijentalnog umijeća usmenog pripovijedanja. Najpotresnijim situacijama Ðikićev pripovjedač prilazi bez distance podsjećajući čitatelje da bi i oni sami morali makar poznavati nekoga tko je tu mučnu životnu priču i sam morao preturiti preko leđa.

Većina prešutno prihvaća neispisane zakone, ponašajući se poput kora u antičkoj drami, dok antijunaci grcaju za opstanak. I stariji i mlađi slijede isti model na putu do samouništenja, sredstvo se razlikuje u nijansama: jedni utapaju život u rakiji, drugi beznadno motaju travu, zagrijavaju žlicu, umiru ugušeni plinom. Pojede ih mrak, ne nužno tim redoslijedom.

Za razliku od Cirkusa u kome je svećenik ispraćajem nekolicine nepoželjnih (Muslimana) na drugi svijet, prikazan crno-bijelim nijansama, u 'Pokušaj zaspati, molim te' svećenik je negativno intoniran, kao agitator generacije mladića za njihov odlazak u rat za obranu 'naše zemlje od drugih', jer Ðikićeva ranija publika zna da za jednosmjernu putnu kartu s roditeljske zemlje ulog može biti samo smrt.

Vid Jeraj

POVRATAK NA VRH STRANICE