Utorak
26.11.2019.

Tvrđava sunca




Extra_large_building-plan-2794694_1280
A+ A-

 

Izdiže se samotno na granici s maštom. Sa svojim sivim, mračnim izgledom i šiljastim kulama u obliku koplja zabijenih u srca nevidljivih neprijatelja, tvrđava izgleda kao da je potonula u iščekivanju. Iščekuje nekoga u čijoj će se mašti pojaviti kao prolazna ideja, a tamo će se zadržati i izluđivati ga dok je ne izgradi izvan pritvora uma.

U njegovim mislima bilo je moguće hodati kroz nju zatvorenim očima, sakrivati se u njenim podrumima, prolaziti kroz hodnike njenih labirinata i gledati kroz osvijetljene prozore iz neke kule dok ostatak tvrđave tone u crnu noć.

Ali s vremenom ga je plašila sama pomisao na nju. Počela ga je mučiti i više nije mogao ignorirati pritisak koji je stvarala njegovom razumu niti živjeti u njenoj prisutnosti. Znam to jer sam isto kao on proživio te osjećaje.
U svojoj mladosti govorio je da želi izgraditi jedinstvenu tvrđavu, ali nitko nije obraćao posebnu pozornost na njega. Navikli su se na čudne riječi i neobično ponašanje, i mislili su da samo blebeće o nečemu što nikada neće ostvariti. Nisu ga razumjeli – niti ja – kada je krenuo dizajnirati nacrte jedan za drugim. A kada mu crtanje nije bilo od pomoći, pribjegavao je riječima. Opisivao je tvrđavu stihovima koji su više djelovali kao zagonetka.

Ponavljao je da želi sagraditi tvrđavu iz pogreške, da u njoj sve bude obrnuto od principa arhitekture, te da zbrajanje svih pogrešaka bude jednako nečemu blizu savršenstva. Riječ "savršenstvo" bila mu je odbojna, mrzio ju je. Nedostaci su mu bili draži jer ih je smatrao sastavnim dijelom čovječnosti. Zato mu nije bilo jasno zašto je razmišljao o savršenstvu uvijek kada mu se njegova mučiteljica javila, a može se reći da ga je zaista rijetko ostavljala na miru.

Sinulo mu je da je najbolji način da joj udahne život a da je zapravo ne izgradi da je zapiše i pretvori u zamamne riječi koje rasplamsavaju maštu onome tko ih čita. Ideja mu se svidjela, samo što su riječi prevarile njega prije nego što su prevarile nekog potencijalnog čitatelja. Svaki put kada bi pokušao zapisati svoje snove na papir, dobio bi nešto potpuno drugačije. Zgrada uopće nije nalikovala tvrđavi iz njegove mašte.

Jednog jutra samo je nestao. Nije ostavio ni traga za sobom. Oduvijek se kretao poput divlje mačke koja ne ostavlja tragove dok hoda na prašnjavoj cesti, ali uvijek se vraćao i zato ga nikada prije nismo ni tražili. Kao i uvijek, čekali smo da se vrati.

U njegovoj kući nije bilo naznaka da je ikada živio u njoj. Nismo našli odjeću ili namještaj ili nešto što bi ukazivalo na to da je to doista nečiji dom. Mjesto je bilo potpuno prazno ako se ne računa nekoliko bilježnica u kojima su bili nacrti ili točnije jedan te isti nacrt tvrđave i tekstovi koji su objašnjavali da je svaka tvrđava jedinstvena i nema veze s ostalim. Iz meni nejasnog razloga zadržao sam njegovu bilježnicu poput nasljedstva koje se ne smije ugroziti.

Čuo sam kako su lokalci govorili da neki ljudi postaju pustinjaci i da je on sada jedan od njih. Zaboravili su na njega, a kada se njegova kuća urušila zbog utjecaja vremena shvatili su da se nikada neće vratiti. 
Nekoliko godina nakon njegovog nestanka na pustom otoku sasvim slučajno naišao sam na tvrđavu koja je bila gotovo identična njegovim nacrtima. Nisam znao je li vidio tu napuštenu utvrdu i počeo raditi na njenom nacrtu, ili ju je sagradio na ovom netaknutom mjestu nakon što je napustio grad. Ali kada sam vidio koliko je drevna i da je kamenje od kojeg je sagrađena pepeljasto, skoro pa crno, postalo mi je jasno da nas ta tvrđava prethodi stoljećima.

Nisam se usudio približiti jer sam osjetio da iz nje zrači neka okrutna energija , pa sam se vratio doma i o njoj ispričao svojim poznanicima. Nakon toga postalo je normalno da se svako malo netko vrati u grad s putovanja i ispriča kako je vidio tvrđavu poput one iz crteža koje smo našli u napuštenom stanu, iako je većina njih crteže vidjela samo jednom. Neki su govorili da su tvrđavu vidjeli u najbližem dijelu otoka, dok su se drugi kleli kako se izdiže mnogo dalje,ali svi su se slagali da se nalazi na pustom otoku, da je u blizini jezero iza kojega je planina. Iznad planine izdiže se druga tvrđava koja nalikuje prvoj i izgleda kao da je prati i cijelo vrijeme vreba. Složili su se i oko toga da su kule u obliku kopalja, zabijenih u srca nevidljivih neprijatelja. Svatko se bojao pristupiti veličanstvenoj zgradi, jer je imao osjećaj da će mu se koplje neke kule zabiti u srce.
Činilo se da govore o istoj tvrđavi iako su tvrdili da su je vidjeli na potpuno različitim mjestima. Samo je jedan od njih rekao da se nije bojao, ali čim je krenuo prema njoj kako bi je istražio iznutra, shvatio je da je ona plod mašte, halucinacija, optička varka. Unatoč tome, zapamtio je i najsitnije detalje – od reljefa na zidovima i izrezbarenih svodova do kamenih figura na fasadama. S vremenom su se i drugi počeli približavati i otkrivati da ona zapravo ne postoji, ali većina ih je i dalje bila u strahu.

Najčudnije od svega bilo je to što u posljednje vrijeme nitko nije govorio da je samotna tvrđava daleko izvan grada. Postepeno se približavala kad je netko rekao da ju je vidio u šumi koja okružuje grad, i da su blizu nje jezero i planina iznad koje se izdiže duplikat tvrđave.

Sve to se činilo logičnim i prihvatljivim, ali kada sam rekao da se s prozora moje spavaće sobe jasno vidi kako je tvrđava potonula u tišinu i da gleda prema svom duplikatu, svi su zaključili da sam poludio.

Proglasili su me čudakom kada su saznali da neprestano kopiram crteže nestalog čovjeka i da su posvuda u mojoj kući bilježnice pune crteža koje skupljaju prašinu. Mogu ih razumjeti jer kad god bi prošli kraj moje kuće vidjeli bi da se prozirne zavjese vijore na vjetru kroz stalno otvorene prozore. Činilo im se da je kuća prazna jer ne vide ništa osim mračnih zidova i prašnjavog poda. U rijetkim slučajima kada bi me na trenutak vidjeli unutra, prolazio bih kao duh čija se sjena prebacuje s prozora na prozor.

Više nisam gledao prema gradskim putevima i skoro pa nisam izlazio iz kuće. Siguran sam da se pitaju kako si nabavljam hranu i piće i da bez sumnje misle da uzgajam povrće i voće u tajnom vrtu iza kuće. Nešto mora biti tajna da bi zaslužilo njihovu pažnju.

Shvatio sam da su odustali od te ideje – ako im je uopće pala na pamet – kada su se počeli šuljati naokolo u iščekivanju nekakvog dokaza mojeg postojanja. Ja sam se pak počeo sakrivati. Nije me bilo briga što će pomisliti ako vide bilježnice i papire na podu, već sam ih namjerno ostavljao na mjestima gdje ih znatiželjne oči mogu spaziti. Nisam pazio da papiri ne odlete kroz prozor, već sam ciljano ostavljao neke od njih na vjetru, kako bi znatiželjnici mogli razgledati kopije originalnog crteža. Iz svog tajnog skrovišta promatrao sam kako neke papire skupljaju, a kako druge vjetar nosi u nepoznato.

Svjestan sam da nikada neće razumjeti razlog zbog kojeg sam počeo preslikavati originalni crtež koji sam nastojao sačuvati otkako sam ga pronašao u stanu nestalog susjeda. Ni sam ne mogu objasniti koji je bio moj motiv. Ali ono što me najviše iznenadilo i za što ne mogu naći logično objašnjenje jest ono što sam čuo da šapću iz svog skrovišta – kako sam ja autor izvornog crteža, a ne čovjek koji ne nestao prije nekoliko godina. Slušao sam kako govore da sam vjerojatno na neki način podmetnuo bilježnice u njegov stan prije nego što sam ih obavijestio da je nestao. Štoviše, sumnjali su da je ta osoba uopće živjela među njima, a neki su čak počeli tražiti dokaze koji bi potvrdili tu teoriju. Ne razumijem kako je moguće da pamte toliko točne detalje poput toga da sam ih ja prvi obavijestio da je nestao i da istovremeno niječu čitav život koji se odvijao ispred njih dok nije nestao.

Odlučio sam im ispričati svojim ranjenim glasom da je ono što vidim moja priča, jer sam bio siguran da će slušatelji, koji nisu niti bili svjesni da se skrivam unutra, biti zainteresirani i znatiželjni. Ja se nisam umorio ponavljajući priču, a njima izgleda nije dosadilo slušati je:

"Na početku mi se činilo da je daleko, a onda se dan za danom približavala. Pratio sam njene korake na putevima prema gradu. Počeo sam je viđati s prozora svoje spavaće sobe dok na kraju nije postala vidljiva sa svih mogućih prozora. Pokušao sam ih zatvoriti, ali su se opirali, kao da su se zajedno s tvrđavom urotili protiv mene i neprestano su mi prikazivali njenu sliku. Moja mučiteljica približavala se sve više i na kraju je zauzela moju kuću. Uz to, ona i njen planinski blizanac neprestano su buljili u mene kroz vječno otvorene prozore. Na kraju je tvrđava zaživjela u meni. Osjećam je u utrobi. Mogu čuti jeku zvižduka u dubini svog tijela kada vjetar puše kroz njene hodnike. Čudovište tvrđave me opsjelo. Čujem kako teški koraci odjekuju u njenim tunelima... mojim tunelima. Gotovo da vidim mrak koji je obuzeo moju sjenu, a onda vjetar diže zavjese nekog prozora u mom srcu i raspršena zraka svjetlosti prolazi kroz mene. Njena me toplina dodiruje i na trenutak zaboravljam gdje se nalazim. Više puta čuo sam da su neke zgrade opsjednute duhovima, ali čim sam spustio pogled na crteže nestalog susjeda znao sam da je ta tvrđava opsjednuta još prije nego što je bila izgrađena. Samo što nisam znao da ona sama po sebi ima sposobnost naseljavanja tijela, da se može zakačiti za nekog i da poput pijavice siše njegove živce, krv i zdrav razum. Ne znam iz kojeg je pakla izašao čovjek koji ju je nacrtao prvi put, ali siguran sam da je na meni da prekinem to prokletstvo prije nego što proguta čitav svijet.

Crteži su amulet. Ponavljajuće slike su talisman koji posjeduje crnu magiju. Bilježnice su ispunjene prokletim slovima i riječima čiji utjecaj se ne može zaustaviti. I sve to me izluđuje. Zapovijeda mi i muti mi razum. Nema drugog načina osim upustiti se u njih i preslikavati ih tisuće puta. Pisao sam i pisao. Crtao sam i crtao. Htio sam postići savršenu presliku, ali dobivao sam samo blijede imitacije. Uspoređivao sam svoje crteže s originalom, ali uvijek bi našao nekakvu razliku. Crta više tu, odstupajući nagib tamo. Neizvježbano oko ne bi moglo primijetiti te razlike, ali one su buljile u mene. No to nije bilo moja pogreška. Bilo je crna magija koju je tvrđava koristila da bi zaštitila sebe ili možda nešto drugo. Na kraju sam primijetio razlike u izvornim crtežima. Nisam znao je li nestali precrtavao isti crtež stotine puta kako bi izbjegao neželjena odstupanja, ili je namjerno radio sitne razlike tu i tamo iz razloga koji samo on zn, pa je lijeno oko vidjelo savršenu presliku tamo gdje je nije bilo. Nikada neću ni saznati i zato moram neprestano crtati. Ovo više nisu samo preslike. Unatoč svemu vjerujem da je svaka od njih jedinstvena. To je postala slamka koja me spašava od utapanja u ludilu, ili je možda put koji me vodi prema njemu."

S arapskog prevela Anita Ćosić.
 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.