Petak
28.11.2008.

Marko Tomaš




A+ A-

TETOVAŽA

Meni jezik služi da bih patio,
i još neke stvari.
Svjetla rastu iz noći.
Danju su pritajena braća, umorni gerilci.
Svi ljudi, ipak, svako na svoj način
znaju to,
o svjetlima i noći.
Ljubav je strah, nelagoda.
Tetovaža je stilizirana bol, uobličena rana,
revolucija osuđena na propast.
Napušteni rovovi pune se kišom.
Na balkonu
voće ostaje svježe.
To je samo jedna od zasluga vjetra.
Inače, koža stari.
Krila su podrezana.
Ljudi se raduju ciganskoj muzici,
odlaze u rat,
glasno mljackaju i tiho plaču.
Pogledaj sva ta groblja,
izaberi oružje,
doživi erekciju.


STVARNO SI PRETJERAO, LEONARDE

Ti i ja, Leonarde,
mi smo sitni fašisti,
nešto poput džeparoša.
To je, valjda, poezija,
mali privatni konc logor.
Hajde onda, u to ime,
pozdravimo Hitlera.
Budimo ljubazni prema Staljinu,
ponudimo ga čajem i votkom.
Provest ćemo dan u ugodnom razgovoru,
u sjeni starih zidina,
razmijeniti iskustva;
i ljubav je zločinački projekt.
Znam sigurno nekoliko ljudi
kojima je čežnja uništila život.
Htjeli smo biti tužni poput tebe
misleći da tako
nećemo postati masovne ubice.
A vidi nas sada
samo nam očnjaci još uvijek rastu.
A stari Židov je otkrio Zen,
spokojno sjedi na Mount Baldyju
i pravi se da ne zna ništa o tome.


PLAVA I BOJA PJENE

Tražim jednu knjigu.
U njoj je pisalo o moru,
točnije o plavoj
i boji pjene.
Sat govori: 4:45
još malo pa će svanuti.
Začut ću poziv na molitvu.
Ali sada
ne mogu pronaći te pjesme
o plavoj i boji pjene.
Soba je ponekad savršena
i potpuna mjera duše.
Uvijek se pitam:
kome se obraćam ako ne Bogu?
Toliko je malo iskazivog.
Pjesma je poput sobe,
pokušava svesti neizrecivo
na najmanju moguću mjeru,
uhvatiti ga u klopku,
stisnuti guste redove misli oko njega.
Pošto ne mogu pronaći knjigu o moru,
o plavoj i boji pjene,
ko zna šta ću sanjati, 
kakav strah ili novu žudnju?
U 5:06 svijest se mrvi.
Potrebno je leći u hladan krevet.
Zima je i sutra ništa neće procvjetati.
 

RIJEČI

Koliko je mene sadržano u imenu?
Što pomisliš kad kažeš:
Marko!
Koliko je mene sadržano
u načinu na koji izgovaraš moje ime?
Čovječanstvo je agresivna paranoična masa.
Niko zapravo ne zna
od čega se brani. Opet nešto
relativno, ali u tome pronalaziš kontinuitet,
kao kod Šalamuna,
sve što ti se čini nerazumljivo
obožavaš,
jer riječi su lijepe kao meso, penetracija.
Starac gurka kesu svojim štapom.
Žena nosi knjigu pod lijevom rukom,
njena pritisnuta dojka
skrivena je pod kaputom poput značenja.
Gradski autobus je karikatura.
Naše more je hrskavo, okoštala daljina.
Ne želim gledati ljude kako stare.
Mape svijeta su pogrešne.
Kako drugačije objasniti činjenicu
da se uvijek izgubimo?
Treba osuditi kartografe ljubavi
za pogrešno ucrtanu planinu.
Navigacijski sustav je u rasulu.
A želim umrijeti u pampama Argentine,
daleko od tebe.
Jesi li već primila moje pismo,
gomilu praznih stranica,
moje remek djelo?


ŽEÐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,
jednako kao zemlja, moja zemlja,
sahranjena uz plotun streljačkog voda
i moj grad leži na groblju strojeva
kojima smo tepali: savršeno, savršeno!
Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.
Sitnice me zaokupljaju, pripremam
ručak i dugo otpuhujem dimove,
mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.
Spreman sam za prolaznost.
Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.
Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,
pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.
Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.