Četvrtak
10.07.2008.

Ivica Prtenjača




A+ A-

Iz zbirke Pisanje oslobađa


* * *

ljeto se prodaje
ispod vakuumiranih usnica usrećio sam
jedan hrvatski jezik
nanio sam mnoštvo otpada
u svoja ramena s lijepim svirepim mišićima
i sad bih se mijenjao za mjesto
u praonici
gdje samljeveno palmino lišće sjedi u
omekšivaču
uozbiljio sam se kad su me natjerali da se skinem
pa obučem u neprimjetnog ronioca
zamišljao sam kako se debeli američki auti
utrkuju po niskoj pšenici
istovremeno poželio sam napisati
pontiac bluebird
a da me to ne rastuži
 
* * *

imam stotinu stotinu dolara
sa stotinu dolara kupujem sunce iz kalifornije
kupujem silikon za lješnjak sise moje susjede
sa svojih stotinu stotinu dolara
ponosan na američki način
bez gnušanja to kažem u bestselleru
poslije spavam s plastičnim konjem iz texasa
imam stotinu dolara u svijetu koji se brzo smanjuje
znam da sam riješio problem jedne ptice
u šumi u winnipegu
znam da sad mogu otići
negdje na istok i švercati traperice
sa svojih stotinu stotinu dolara
imam sve izglede
da kad dotrčim do morske obale
vidim more
 
***

daj
nizbrdicu ulja za kočnice istrgnut prorez
limfe omaglicu boje jagode
tvornicu s dobrim mesom
koje leti unatrag
raduje se buđenju
ionako
sjaj će nas iskrhati
kao čaša tvrdog bohemia kristala
na koju smo nespretno pali
užarenim leđima
u ambasadoru
krevet od trešnjinog drva pliva
prepun nas
prema planinama
nasmijanih lopoča peteljke si
grizla
ja sam ti češljao ribe na leđima
bio bez bicikla
bez imena
neko vrijeme bio sam bez imena
onda je vlak vode stao
zaustio sam nešto o pupku knjizi
svjetlu hrani lošim šibama
čekao sam fatalni udarac blitza
nevažeći
dah smrti
raspoređen u riječi
 

Iz zbirke Yves

3.

najdraži yves
jutros je u mojim plućima pljuštala
kiša i nisam mogla ostati šutljiva
podigla sam žutu zavjesu
nagnula se u vrt i spomenula te
majci
tako se zove
rekla sam
dočekuje me na nizbrdici a
kasnije se
spuštamo na borove iglice uz
cestu i gledamo osvijetljeni grad
na obali ponekad pijemo pivo
i on me poljubi
mene ta malena nesigurna svjetla
razaraju samo ponekad
izbacimo glave kroz prozore
njegovog auta i
gledamo kako svi
putuju na mjesec
on me tada pokrije košuljom
ššššššššššššššššššššš
nježna me lisica spremi
na krvavo spavanje
istim me putem
odvozi kući


7.

znam da je sunce na lutriji
znam jer danas imam crvene nokte
pojest će ih perači ulica
mrtvi mljekari će ih umivati
moje crvene nokte
mlijekom i poljupcima
policajci će bodro namještati
lisice
za moje moje
vrijeme je
za olujno vrijeme
što ću sa svojom prirodom
u sobi gore indijski štapići
svoju sam šutljivu mladost
odvezla među borove
svoje sam murano oči
razdijelila puhačima
stakla još samo na uzorku
kože kažem ti
zaroni yves
u moj milijunti dah i lišće
na mojim aluminijskim leđima
ti si skijaš na vodi
moj si tvoja sjena na dnu mora moj je
najtamniji bog
blaga geometrija jutarnjeg
sna o suncu
za moje moje


15.

kiša je fetiš
u mekanim grudama
svile sam te čekala
odjevena u zmije
probodena
nožem od meda
i imala sam tekst za šaputanje u
liftu bio bi ponosan
kad sam u bijeloj italiji
caffe latte
na kvarneru pivo
crveni zmaj kojim si me oženio
ako se sjećaš
najdraži yves
potegnut je oblak prema mojim
bedrima zaspao si
i ja sam ti skidala košulje
imao si stotinu košulja
iz kojih su poput riječi
izlijetali orlovi ribari
tvoji brzi koraci
dok se zatrčavaš u benzin
po takav dan
u kojem sam se ujutro rodila
a onda smo jeli mandarine
negdje na cesti
dao si mi svoje ruke
i ja sam u njima okupala
plavoga boga
rekla sam yves
dopusti da pojedem tvoju glad
nagle i kamene suze
u govornici
u grudama svile te dočekujem
odjevena u zmije
probodena nožem
od meda
tužna kao matineja
u prigradu dok pada kiša
po polovnim automobilima
kao prašina
po ljubavi


Iz zbirke Uzimaj sve što te smiruje


Kišobran

Gdje s njim?
Ako se sad ovako mokar
naglo otvori u stanu,
bacit će kapljice i na ogledalo u
hodniku i na tog smiješnog čovjeka koji se
uporno ne snalazi
kad se zajedno s njim
provuče i nešto neba koje svakako
ovdje ne pripada.
U kadu?
U nekakvu kantu?  Ili gdje?
Odlučujem da će se nebo ovaj put
ipak iscijediti u moju kadu,
volio bih da mi to
postane
navika.
Umoran sam od svih tih načina
na koje me običnost
plaši.
Znam da bih trebao pustiti tijelo, ruku,
da to učini sama,
da sama baci nebo u kadu,
ali što tijelo zna o nebu
i to mokrom,
ne prestaje me zbunjivati
želja da nebu bude
lijepo u mom stanu.

 
Šetnja

Cijelo se popodne
utrkujem sa svojom šetnjom.
Što bi to moje srce htjelo
i ne bi?
Snijeg se raspada na suncu,
led pluta po smeđoj rijeci,
oko mene je mnogo ljudi
koji trče, hodaju, sav je vjetar u
psećem krznu,
jedna mu djevojka baca grudu.
Mene su za tren ogrijali
tamno
crveno
lakirani
nokti
u toj grudi.
Tako se lako leti, ali
se teško hoda po meku
snijegu
osobito, kad ovako
kao ja sad,
ne vidiš prema tome nikakvu želju,
i ne zanosi te svjetlucanje
tog iznimnog popodneva
provedeno
nakon dugo vremena
izvan stana
i
među ljudima.


Pas

Moj pas hoće
jednu
cijelu
čistu
stranicu
za sebe, sve drugo ga,
pretpostavljam, zbunjuje.
Evo sad smo došli s kiše,
isparava se u mom malenom stanu,
što smo to donijeli izvana?
Što?
Samo smo sat, dva hodali uz Savu,
gacali po blatnom nasipu,
a njemu oči sjaje,
meni ključa krv i grče se šake,
što je to?
Gdje sam zagubio koplje?
Sirova i još vruća
jetra neke ptice,
pojeli smo
u šašu i vodi do koljena,
šuljali smo se, a onda jurnuli u
prestravljeno jato,
ja sam bacio koplje,
visoko i oštro,
perje je padalo sporo,
pas je dovršio
poglavlje.
Što smo to donijeli
da nam je sad tako mirno,
kao u kolibi?

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.