Srijeda
20.01.2010.

Ana Brnardić




A+ A-

Aerodrom

U visini listaju se štampane stranice neba
Dolje carinik traži otisak prsta
pečat rodnog stabalca
na papiru za turističku vizu

U licu mi sjaji žuti balkanski mjesec
Zaboravila sam ga ugasiti iznad oceana

Obitelj pored mene ima više iskustva
Tužnu pentatoniku skrili su u rukav
Službeniku podastiru ogromne količine
kalifornijskog osmijeha

Iza barikade nasmiješeni starci
s frizurama od šećerne vune
pružaju mi ruke i vode me u raj


Terorist

točno je 18 sati u Minneapolisu
u dvorani za osumnjičene ja i punašna crnkinja
ona unosi „hranu, zmije i insekte“ u SAD
a ja sam siromašna udavača
gospodin Kai gleda me odozdo u oči
otvara moju torbu punu miraza
u njoj se bijeli sumnjivi rukopis
želi znati što će mi 200 papira natipkanih na čudnom jeziku
to je fascinantna rekonstrukcija života
našega Spasitelja, kažem u sebi
drhtim, znojim se
prihvaćam ulogu nevjeste-terorista
nakon sat vremena otključavaju vrata
posvuda miris palmina ulja
stopala propadaju do gležnja u aerodromski tapison
odbacujem željezne proteze iz domovine i
tonem u ružičastu milost


Ravnica

Putnici oprezno sjedaju
na klupe od skaja odlažući kapute boje kupine i suhe trave
Vlak posrće u noć poput slijepog pastira

U kupeu iz uglova suklja mrak koji se hrani bezvoljom
Uskoro ćemo, za pola sata, svi ujednom sljubiti lica uz prozore
u vlasti čudne vjere
da uz vlak, kroz anonimnu šumu
prateći naše osjećaje, čežnje, trče srne, divlje ptice
i bića koja se bude iz stabala

Na znak dirigenta, izmučene utrkom utvara
glave klonu u san

Mekana i crna ravan
dobiva ispupčine na kojima cvatu
noćni električni gradovi.
 

Misli se odmaraju

Misli se odmaraju na predmetima –
teške legnu na hrast, lake na listove lipe –
ili kao mehanizam pisaće mašine pod korom
kucaju

Ljubavnicima odgovara takav način
života, gdje termiti prelaze preko neravnina
okorjelih ljubavnih formula

opipati željezna slova
u sljepoočici dragog bića
uhvatiti posljednji od ubrzanih zareza
koji jure poput mrava iz ustiju –
ljubav je hladna i topla

lijena na suncu
zapisana rutinskim rukopisom na posve
nezainteresiranom lišću


Julija

bila je noć i ja sam napokon mogla biti
Julija koja je tražila ljubav u lišću i u površini
mora kraj hotela.
našla sam nekog mladića
ozbiljnog poput eshatologije, crne kose kao knjiga, bijelog lica
i očiju koje su se obećale onome svijetu
skutrili smo se na hotelskom prozoru i udisali lovor
zatim, kad je otkucalo vino u našim rukama
spustili smo se do mora i vijugali pored njega
ostavivši povijesna tijela dežurnom anđelu
otišli smo u najcrnju šumu
pronašli tajni prolaz do morskog dna
gdje nam je pokazano kako dirigirati pticama
koje u noći poput plamenja zoblju morski pijesak
u zoru, Julija je nestala iza tamne zavjese
na zidovima su gorjela zlatna slova
koje je daleko sunce slalo utopljenim dušama
dodirujući ih kradom uspela sam se na kat
gdje su se rojili umorni studenti glazbe, mladići
i djevojke, noćne Julije


Dušina vlat

popodne u jedan sviram
rasklapam noge, ruke, vratne kralješke
otrgnem iz zemlje u trbuhu jednu vlat dušine trave
i vrtim je između prstiju

glazbalo je staro i škripi
kao stari hrastovi u šumi koji će se strovaliti
čim neka kratkodlaka životinjica pretrči preko
staračkih prstiju
u ponor šumske gluhoće

u sobi se mrači
h-mol ljestvica hrapavom korom
prekriva zidove i strop
oči se vraćaju u dubinu odakle su nikle
kako bi u miru čitale dnevnik
koji u glazbenoj crnici ispisuju nokti hladne kiše

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.