Claudio Bresciani
László Krasznahorkai održao je govor povodom osvajanja Nobelove nagrade za književnost! Govor je podijelio u tri dijela – u prvome je govorio o anđelima, u drugome o ljudskom dostojanstvu, a u posljednjem, odnosno trećem dijelu o pobuni. Na samom početku govora priznao je kako je izvorno želio govoriti o nadi, ali kako mu je nade ipak ponestalo, odlučio je govoriti o anđelima, i to o, kako ih naziva, novoj vrsti anđela.
Stare anđele zamišlja onako kako su ih slikali Giotto, Fra Angelico, Botticelli, s krilima, kao nositelje poruka „Onoga Gore“, kao one koji su i sami bili poruka. Ali novi anđeli, kojima posvećuje prvi dio svoga govora, sasvim su drukčiji. Oni nemaju krila, ni auru. Pojavljuju se među nama, obični su i hodaju istim ulicama, istim pločnicima, voze se istim vlakovima, ali u nekom "drugačijem ritmu“. Ističe kako živimo u svijetu u kojem se više ni „gore“ ne može sa sigurnošću pretpostaviti, prostor i vrijeme preuređuju se prema, kako ih naziva, „ludim strukturama Muskovog svijeta“. Musk mu služi kao simbol goleme tehnološke mijene – trenutka u kojem tehnologija ne samo da mijenja društvo, nego preuzima mjesto transcendencije.
Središnji dio njegova uvida proizlazi iz susreta s novim anđelima: „Odjednom shvaćam da ti novi anđeli ne samo da nemaju krila, nego nemaju ni poruku … samo su ovdje među nama u svojoj jednostavnoj uličnoj odjeći, neprepoznatljivi ako to žele.“ Ti anđeli šute. Oni čekaju da im se obratimo, ali mi više nemamo što reći. Komunikacija je postala „zamrla stvar“, svijet je pretvoren u beskrajno nerazumijevanje. „Sigurno ne razumijemo što se događa, nijemi gluhome, gluhi nijemome…” U takvom raspadu jezika Krasznahorkai vidi i raspad svijeta. Rat se uvukao u prirodu, društvo, riječi i geste. Novi anđeli postaju žrtve, ne žrtve za nas, nego žrtve zbog nas.
Drugi dio govora posvećen je ljudskom dostojanstvu. Krasznahorkai ondje rezimira ljudsku povijest. Sve od kotača, vatre, jezika, ljubavi, pa do umjetnosti, onoga što nas je učinilo moćnima, ali i opasno praznima. U tome dijelu i pokorava modernog čovjeka: „Počeli ste vjerovati ni u što… uništavati maštu… ostavljeni samo s kratkoročnim pamćenjem… spremni zakoračiti u ravnice… ali bilo je lijepo… samo, nažalost: to se više ne može ponoviti.”
Treći dio polazi iz jedne prizorne epizode u berlinskom U-Bahnu: sukoba „dobrog“ policajca i „zlog“ beskućnika, razdvojenih deset metara. Ta slika za autora postaje metafora: Dobro nikad ne može sustići Zlo. Postavlja pitanje kada će se najsiromašniji i najpotisnutiji ljudi svijeta pobuniti, i kakav će oblik ta pobuna imati? Ne nužno nasilnu, nego pobunu protiv čitavog poretka, protiv samog načina na koji je sustav organiziran.
Krasznahorkai završava osjećajem da je, govoreći o anđelima, dostojanstvu i pobuni – zapravo ipak govorio i o nadi.
Čitav govor najnovijeg laureata Nobelove nagrade za književnost možete pročitati na poveznici.
I kad najavljuje apokalipsu i kad poseže za satirom, Krasznahorkai se u svom neponovljivom hipnotički moćnom stilu pripovijedanja iskazuje kao jedan od najvećih autora današnjice, a Nobelova nagrada koju je dobio jedna je od najzaslužnijih u ovom neveselom stoljeću.
