Fotografija: Sara Tomac
Već 25. godinu za redom, kad i na moru zazimi a bura zatvori prozore, potjera vas bliže radijatorima i namami da u ruke uzmete baš nešto fino za pročitati, udruga Sa(n)jam knjige priređuje književnu dogodovštinu o kojoj gotovo cijeli prosinac bruji čitava Istra, a priče o njoj raznose se i mnogo šire i ljubitelji mirisa novih korica pristižu joj odsvakuda.
Booksa je već tradicionalno u Pulu odaslala svoju knjigoizviđačku ekipu oštrog oka i vještog uha da tijekom dva, tri dana provjeri što se dešava na Sa(n)jam knjige u Istri i da o viđenom informira široko čitateljstvo. Osim knjiga, na sajam su pristigla brojna i značajna domaća i strana književna imena, organizirale su se se izložbe, aktivnostima se provlačila središnja tema Gradovi u tijeku, i sajam se doimao kao mnogo urednija, pristalija, uglađenija i elegantnija daljnja rođakinja Interlibera.
Usporena mnogim kilometrima i vijugavim istarskim cestama, Booksina ekipa stigla je tek na sedmi dan Sajma, na sam kraj predstavljanja knjige povjesničara Hrvoja Klasića Mika Špiljak: revolucionar i državnik. Bio je to, doduše, sasvim prikladan početak sajmovskih istraživanja – Klasićeva pozdravna poruka "Puno čitajte, puno pričajte" bila je sudbinski poticaj na lunjanje među knjigama.
11. prosinca
Suton uz knjigu: Igor Štiks:W
Pregled ponude knjiga izviđači su ipak odgodili za drugu priliku i nisu se istog trena odazvali zovu zavodljivih polica i zidova raskošne i monumentalne arhitekture Doma hrvatskih branitelja jer je Klasićevo mjesto na pozornici odmah zauzeo Igor Štiks koji je, zajedno sa Seidom Serdarevićem, s Andreom Matoševićem razgovarao o svom novom romanu W. Matošević je napomenuo da se roman čita u jednom dahu i Štiksovo vješto pisanje o povijesti radničke klase usporedio s knjigom Povratak u Reims Didiera Eribona – veže ih izraslost iz humanističke tradicije lijeve misli. Štiks pak nije pokušao skriti da se potrudio napisati ga kako bi zaveo i iznenadio čitatelje.
Serdarević je roman potvrdio kao literarni vrtuljak, kako ga je opisala prevoditeljica Ellen Elias-Bursać. Istaknuo je njegovu kompleksnost – iščitavati ga se može i kao politički triler, i kao ljubavni roman, i kao studiju o ljevici druge polovice 20. stoljeća.
Ljevica je u razgovoru bila često spominjan pojam, a Štiks je upitan da objasni njenu povezanost s književnošću – njegova knjiga je afirmacija i jednog i drugog, primijetio je Matošević. Štiks je naširoko pričao o povijesnim okolnostima i zbivanjima, a istaknuo je i potrebu, odnosno glad za interpretacijom svijeta u kojem živimo koja se javila tijekom financijske krize 2008., potaknuta lažima neokapitalizma. Dodao je da nam revolucija uvijek pomalo izmiče, čak i onda kada proglasimo da smo je ostvarili. U kontekstu nasilja koje se pojavljuje u romanu, elaborirao je o razlikama ljevice i desnice – dok ljevica vjeruje u ontološki potencijal čovjeka, desnica je sumnjičava. Ipak, suočena s nasiljem, ljevica mu i sama mora pribjeći kako bi ostvarila revoluciju, iz čega izranja njena kontradiktornost.
Serdarević se osvrnuo i na prijašnja Štiksova djela i njihove tematske poveznice i zaokupljenosti – lijeva misao je nit koja se provlači svim njegovim knjigama, ali se Štiks prepoznaje i po pitanju identiteta i potrebe njegovih likova da se definiraju. Dodao je da je zabava koju W pruža samo maska koju ljuštimo da bismo došli do srži – pitanja tko smo. Roman je to kojem se zbog mnoštva narativnih osi treba vraćati, zaključio je Matošević.
Slavenski Đardin: Oprost i(li) prošlost: Sergej Lebedev, Maja Haderlap, Guzel Jahina, Marko Stričević, voditeljica: Ivana Peruško Vindakijević
Na foteljama sajamske pozornice opet su se protagonisti hitro izmijenili: vrijeme je bilo za razgovor u sklopu programa Slavenski đardin posvećenog, razumljivo, slavenskim temama, kulturama, autorima i problematikama. Za okrugli stol (i onaj četvrtasti) pored moderatorice Ivane Peruško Vindakijević sjeli su ruska književnica Guzel Jahina, ruski književnik Sergej Lebedev, slovensko-austrijska književnica Maja Haderlap te novinar i autor dokumentarnih filmova Marko Stričević, a raspravljali su o temi Oprost i(li) prošlost. Svima njima zajedničko je bavljenje prošlošću i načinima na koje se ona i njene traume prepoznaju ili potiru u sadašnjosti te su razgovarali o nasljeđima bivših režima, posebice u kontekstu novije ruske povijesti.
Rasprava je započela pitanjem sjećanja na holokaust i gulag. Haderlap se složila da su sjećanja topla dok postoje potomci ubijenih u holokaustu, ali počinju se hladiti kada svjedoci nestaju. Lebedev je bio suzdržaniji – sjećanje na holokaust dobro je zapisano, a toplini sjećanja doprinosi i sama semantika. Naime, dok pojam holokausta potječe od riječi za žrtvu paljenicu (što znači da je su vatra i toplina u njega utkane), pojam gulaga od početka je označavao kazneni sustav logora u kojima su ljudi umirali od zime, čime je sjećanje na njih zaleđeno i doslovno i figurativno.
S druge strane, korpus svjedočanstava i tekstova o gulazima strastven je i goruć. Guzel Jahina dodala je da, iako mnogi osuđuju rusku književnost jer ne gleda naprijed, misli da se ne može krenuti u novom smjeru dok se ne razriješi ono što iz prošlosti dahće za vratom. S njom se Lebedev nije u potpunosti složio – sva prošlost o kojoj govorimo politika je koja se se i danas provodi. Blago frustrirano ustvrdio je da mu se čini da je trenutna situacija takva da je možda bolje da se piše o prošlosti umjesto da se usredotoči na sadašnje stanje.
Zlo nad čovječanstvom nije podložno oprostu, misao je na koju su se osvrnuli Jahina i Lebedev. Autor je poreknuo relevantnost osobnog oprosta i osude mučitelja za književnost i ustvrdio da je osuda pitanje kojim se treba baviti pravosuđe. Jahina je dodala da se pišući o Staljinu nije doticala teme oprosta, i pokušavala istjerati crvenog vraga, već se trudila shvatiti što se događalo u njegovoj glavi. Dotaknula se i kritika upućenih njenom romanu prvijencu Zulejha otvara oči u kojem naslovni lik u Sibiru pronalazi oslobođenje od okova patrijarhata. Knjiga je izazvala raznolike reakcije – neki su je neki shvatili kao himnu tatarskoj ženi i majci, a drugi kao njeno ocrnjivanje, čak je nazivajući nedopustivom beletrizacijom represije. No, Jahina kaže da je zahvalna za diskusiju koja se vodila - jasno je pokazala svoj odnos prema tiraniji i režimu i cilj joj je bio prikazati osobnu povijest junakinje i njeno putovanje iz prošlosti u sadašnjost.
Na samom kraju rasprave predstavljena je najava novog Stričevićevog uratka – dokumentarca o malo poznatim Titovim godinama u Sibiru, među kirgijskim plemenom, koje su ga ponajviše učinile komunistom i revolucionarom. Uz završne kadrove filmske najave, Dom hrvatskih branitelja pozdravili su i Booksini knjigoizviđači, zamišljeni i pod dojmom velikih pitanja povijesti, ali nestrpljivo se radujući pomnijim upoznavanjima autorica i autora i novim književnim susretima.
12. prosinca
Slavenski đardin: Guzel Jahina: Volgina djeca
Entuzijazam je sljedeće jutro smočila kiša i izvjetrilo jako jugo. Mnoštvo pari mokrih cipela ipak se skupilo na sajamskim događanjima, a zvijezda dana bila je već upoznata nagrađivana i priznata ruska književnica Guzel Jahina koja je, uz prevoditeljicu Tatjanu Radmilo i izdavačicu Nerminu Husković, predstavila svoj drugi roman Volgina djeca. Razgovor je započeo mišlju apsolviranom raniju večer, da se u ruskoj književnosti danas vraćaju se teme i tamne mrlje iz velike ruske povijesti. Moderatorica Ivana Peruško Vindakijević osvrnula se na misao da se u Rusiji svi i dalje svega sjećaju, ali nisu svi dovoljno talentirani pisati o tome – Jahina je u tom smislu bitan izuzetak, a o njenom značaju govori činjenica da joj je prvijenac Zulejha otvara oči preveden na 35 jezika. Laureat je mnogih nagrada, a voli ga i film – sljedeće godine ruska publika gledat će ekranizaciju romana.
Jahina, osim što je diplomirala njemački jezik, studirala je i scenarij na filmskoj školi te je scenaristički stil očit u njenim djelima. Stoga je najprije komentirala odnos književnosti i filma, pa je otkrila da je Zulejha napisana najprije kao scenarij, pa tek onda, kada je shvatila da važnost priče nadilazi formu scenarija, kao književni tekst. Puni krug djelo je načinilo ekranizacijom i ponovnim vraćanjem u scenarij. Isti mehanizam pokušala je primijeniti i na Volginu djecu, no priči to nije odgovaralo – kraj mučenja s djelom označio je savjet njenog kolege Jevgenija Vodolazkina (koji ju je slušao iz prvog reda publike i kojeg je Sajam upoznao sljedeći dan) da krene ispočetka i napiše sve na drugačiji način. Pouka je bila jasna – svaka priča ima svoj način pričanja.
Volgina djeca, kako ga Jahina opisuje, roman je čiji je junak klasični mali čovjek ruske književnosti u čiji se život upliće velika ruska povijest. Ona ga gura prema romantičnoj i očinskoj ljubavi i izaziva mu strah, ali mu istovremeno strahove pomaže prevladati. Radnja se odvija u ranim godinama sovjetskog društva, kada je uz Volgu postojala autonomna republika poloških Nijemaca. Želja Jahine bila je isplesti pletenicu od te dvije priče, priče o malom čovjeku i priču o republici, te istaknuti da je taj mali čovjek mnogo važniji od nacionalnog predznaka.
Roman se može definirati kao sovjetska bajka prerušena u povijesni roman – glavni lik posjeduje osobine fantastičnog junaka, a samo djelo prepuno je bajkovitih elemenata. Njemačka mitologija u njemu igra ključnu ulogu, a junak je bajkopisac čije se bajke u jednom trenutku počinju ostvarivati: ispočetka se to odvija na pozitivan način, ali onda dolazi polovina knjige i godina 1927., usko vezana uz dolazak Staljina na vlast, nakon čega se bajke ostvaruju se na grub, surov način. Jahina je istaknula da će pažljivi čitatelj shvatiti da se sva fantastična događanja zbivaju u glavi junaka, što roman zapravo čini realističnim. Svi vjerujemo u bajke – bilo one o Djedu Mrazu ili one kasnije, o ljubavi, prijateljstvu i vjernosti, i one su nam potrebne da bismo mogli živjeti, ustvrdila je Jahina.
Izvorni naslov romana nešto je drugačiji, Djeco moja – citat je to Katarine Velike na prvim stranicama romana koja tako pozdravlja prve njemačke iseljenike. Taj naslov vezan je uz radnju na dvije razine – prva je ona koja se tiče protagonista i njegove djece, dok na drugoj razini odgovara odnosu Staljina prema narodima u Sovjetskom savezu. Međutim, priča poloških Nijemaca završava tragično – jedan su od mnogih deportiranih sovjetskih naroda, čime postaju narod siroče. Ipak, Jahina kaže da čitateljima u drugim zemljama možda bolje odgovara naslov s Volgom, jer ih on odmah šalje na put po mjestu radnje romana. Ovdje se u raspravu uključila i Jahinina prevoditeljica (i književna i konsekutivna), priznavši da preferira izvorni naslov jer roman ne mora podilaziti čitatelju, pogotovo značajan kao ovaj. Doista, Volga je jedna od junakinja romana, njome priča počinje i završava – predstavlja povijesna zbivanja koja se isprepliću sa životima ostalih likova, i Jahina ne skriva da je željela da upravo ona postane simbol priče.
Dotaknula se i teze o "šutljivom naraštaju", odnosno generaciji ljudi koji su izravno proživljavali najgore godine Sovjetskog saveza, ali kasnije o svojim iskustvima nisu govorili. Jahinina poruka, kao i ona Volgine djece, je ta da se od povijesti ne može i ne smije kriti i živjeti izoliran od društvenih zbivanja, i zadaća je onih koji su prošlost proživjeli i preživjeli da o njoj pričaju.
Grad: Skupina autora: Autorske bure
Od teških povijesnih tema Booksini knjigoizviđači odlučili su se rasteretiti na predstavljanju književnog zbornika Autorske bure. Uredniku Kruni Lokotaru na pozorničkim foteljama pridružili su se Dorta Jagić, Tea Tulić i Damir Karakaš koji su predstavili ishode svojih rezidencija u sklopu projekta Rijeka 2020. Osim njih, još je trinaestero regionalnih autorica i autora provelo mjesec dana u nekom od mjesta i mjestašaca duž kvarnerske obale i na otocima, a iz njihovih doživljaja i iskustava izrasle su kratke priče, koje su se srele i okupile u zborniku, a bile su predstavljene i na morskim književnim večerima. Selektorica programa bila je Željka Horvat Čeč, a bure iz naslova dobro su propuhale i autore. Odnos nije bio jednosmjeran – autorice i autori svojim su pričama doprinjeli raspoznavanju tih krajolika na kulturnom zemljovidu i, kako je Lokotar istaknuo, stvaranju njihove mitologije za buduće generacije.
Dorta Jagić boravila je u Voloskom, oporom mjestu koje, kako je rekla, nije za turiste, ali njenom senzibilitetu sklonom putopisanju ono je odlično sjelo. Podijelila je s publikom neke bizarne "štiklece" iz života lokalnih ljudi, posebice zanimljivih žena, a one su i inspirirale njenu priču nastalu negdje na razmeđi dnevnika i detektivskog poduhvata, s mjesnom slikaricom kao protagonistkinjom. Sredina Malog Lošinja dopala je Teu Tulić, koja se požalila na nerazgovorljivost tamošnjih ljudi koji se nisu previše interesirali za njene poslove ondje, osim tete na kiosku kojoj je povjerila da piše, na što joj je teta odvratila da "netko i to mora". Podijelila je svoje oduševljenje skulpturom Apoksiomena u čijem muzeju je imala promociju svoje priče, također usko vezane uz muzej – naime, njenu Damu iz Čikata inspirirala je keramička etrušćanska figura iz Lošinjskog muzeja. Damir Karakaš pojavio se u svom kožnjaku na vjetrovitom i kišovitom Cresu. Pisao je u samostanu svetog Frane, u koji mu, doduše, isprva nije bilo lako ući pored zaštitnički nastrojenih franjevaca sumnjičavih u njegove književne namjere. Pohvalio se i svojom ljubavlju prema, po njemu, božanstvenim zvucima pisaće mašine, iz koje je izašla priča za koju je otkrio da je dio njegovog većeg književnog projekta.
Ti morsko-književni doživljaji pretočeni u priče te fotografije autorica i autora na kojima su ovjekovječena njihova kvarnerska iskustva, a koje su se vrtile na zidu tijekom razgovora o Autorskim burama, bile su optimističan završetak desetog dana Sajma. Ohrabreni sunčanim prizorima spokojnog mora, izviđači su smjelo zakoračili van, prema vjetru, mraku i valovima te, iako još uvijek mokrih cipela, sanjarili o predstojećim književnim dogodovštinama.
(Nastavlja se jer sanjanje knjiga ne stane u samo jedan tekst.)
