U srijedu ste na Zagreb film festivalu mogli gledati film Meduze, nastao zajedničkim rukama bračnog para Geffen – Keret. Prije izleta u filmske vode, Shira se bavila kazališnom glumom, a njen suprug je prošle godine u Zagrebu gostovao na Festivalu europske kratke priče. Po njegovoj priči Goran Dukić snimio je film Wristcutters: A Love Story, koji je kod nas prikazivan pod nazivom Pizzeria Kamikaze.
Radili ste ovaj film sa svojim suprugom. Kako bračni sudruzi funkcioniraju na tom polju?
U svakom slučaju lakše je živjeti zajedno (smijeh). Bilo je i teško i zabavno, često se dešavalo da neku scenu vidimo na različite načine, no zadovoljna sam što je iz toga ispalo nešto dovršeno, nešto kompletno.
Nije bilo svađa, udaraca, lupanja, proklinjanja?
Ne, ničeg poput toga (smijeh). Više bih to nazvala argumentiranim raspravama.
Dolazite iz teatarskog svijeta. Kako je vama izgledao taj transfer?
To su dva različita svijeta. U kazalištu imate vremena da razmislite, da nešto napravite dobro i uvijek nanovo sve dok vam se ne svidi. U filmu je to drugačije, jednom kad krene produkcija nemate vremena ni za što. Po tom pitanju ja sam vrlo spora osoba i nedostaje mi kazališni svijet. No, s druge strane, divno mi je vidjeti ovakve festivale, publiku i pokazati svoj film stranome svijetu te strepiti o njegovoj sudbini. Na određeni način to je vrlo zastrašujuće. Ipak, sviđa mi se sve to.
Kako je film prošao u Izraelu?
Prošao je dobro. Postojali su određeni ljudi, bolje rečeno određena vrsta ljudi koja se nije mogla poistovjetiti s filmom, ljudi koji nisu mogli razumjeti prikazane odnose. Mislim da je to dobro. Ne volim filmove koji se svima sviđaju.
Kako je došlo do ideje o filmu? Jednog ste se jutra probudili i rekli – sad želim snimiti film?
Nastao je po kratkoj priči koju sam napisala, o djevojčici i njenim roditeljima koji krenu na more. Oni se počnu svađati, a djevojčica ode u more, počne plivati i ne vrati se. Ta priča mi je bila vrlo slikovita, vizualna, i nisam je mogla izbaciti iz glave danima, pa sam rekla - zašto ne bih snimila film?
Što mislite o vezi između književnosti i filma?
Gledala sam Sate, film o Virginiji Woolf, vrlo mi se svidio i dok sam ga gledala razmišljala sam – "Kako je ovo prelijep film." Ima svakakvih primjera, no možete vidjeti kad se scenarij približi priči, kad se film pokuša povezati na intiman način s izvornim tekstom. No, film može unijeti u priču i ono čega u njoj nema, i to mi se jako sviđa. Volim taj prostor koji otvara mogućnost za nove sadržaje i nove interpretacije.
Kad sam se već dotaknuo književnosti, pitat ću vas koja vam je najdraža knjiga?
Teško mi je izdvojiti jednu, sad ovako na brzinu, imam mnogo najdražih knjiga. Volim, eto, Aleksandra Hemona. On živi sad u Chicagu? On mi je jako drag autor. Ne volim toliko njegovog Čovjeka bez prošlosti, koliko The question of Bruno. (Aleksandar Hemon 2004. godine je gostovao u Booksi i tom je prilikom ispunio Leksikon koji možete pročitati ovdje, op.ur.)
Na kojim ste knjigama kao mlada filmašica, glumica i književnica odrastali? Kako je tekao taj razvoj?
Valjda kao i svi, pisala sam dnevnik i mnogo poezije, no s vremenom sam prestala pisati poeziju. Ne znam zapravo zbog čega, čini mi se da u ovom praktičnom svijetu, poezija kao nešto nepraktično ne može naići na razumijevanje. U Meduzama je, na primjer, mnogo poezije. A čitala sam svašta - Dostojevskog, Čehova, puno Rusa općenito, onda Dahla. Obožavala sam, a i danas obožavam bajke – braću Grimm. Mislim da postoji nešto čarobno u bajkama što nije nestalo s modernim svijetom.
Možete li mi reći koja je 'najgluplja' knjiga koju ste ikada primili na poklon?
Teško da se to može nazvati knjigom, ali eto, baš sam nedavno primila na poklon 'Katalog kupaćih kostima'. Knjige o samopomoći još mi uvijek nitko nije poklanjao, ali i za to ima vremena.
Razgovarao Matko Vladanović
