Naslov Vašeg najnovijeg romana je Frida ili o boli. I u vašim drugim knjigama prisutna je fascinacija tijelom, boli i fizičkim.
U tome sam konzekventna – tijelo koje stavljam u neku ekstremnu situaciju. Ima u toj knjizi mene, puno mene, ali po mom mišljenju iskustvo je nevažno. Iskustvo je ništa. Za pisca je puno važnija mašta, da si može zamisliti nešto što se desilo nekom drugom.
Može li se bol opisati?
Pokušavam. Smatram da je to vrlo ozbiljno pitanje, jer postoje stvari koje su neizrecive. Ne postoji bez veze fraza 'neizreciva bol'. U svakom slučaju, umjetnik mora probati izraziti neizrecivo. U slikarstvu i glazbi to je lakše jer su te umjetnosti neposrednije.
Kako ste izabrali Fridu Kahlo: zbog njezinog slikarstva ili životne priče? Radi li se ovdje o biografiji ili je to neka vaša Frida?
Moja knjiga nije biografija Fride Kahlo /naslovna/. Postoje samo neki elementi biografije na kojima gradim roman, ostalo je moje. Fasciniralo me kako je Frida pokušala izraziti svoju bol. Činilo mi se da ne mogu tako neposredno izraziti svoju bol kako to mogu neki umjetnici. Uz to, Frida je jedna od ikona 20. stoljeća.
Kako ste se pripremali za pisanje knjige? Svima se čini da znaju sve činjenice o životu poznatih…
Nisam bila u Meksiku, nisam bila u njezinoj kući, a što se tiče biografija koje sam čitala – sve one stanu točno tamo gdje mene najviše zanima što se dalje desilo… Nisam imala neku posebnu pripremu, više me zanimao psihološki aspekt.
Je li teže pisati o poznatoj osobi?
Jest. Kad sam počela pisati knjigu prijatelji su me pitali zašto baš Frida i ne bi li mi bilo jednostavnije pisati o boli fiktivnog lika. No, ja sam izabrala nju. Naravno da je to donekle i komercijalna odluka, jer za nju su svi čuli. Ali kad ja nešto odlučim napisati, to i napišem. Ušla sam u to bez dileme jer ustvari to radim za sebe. Pisati treba samo ako vas nešto kopka iznutra, u suprotnom se ne isplati – potreban je veliki mentalni napor, a nagrada je mala. Mene to zanima, zanima me da kopam po tome. Ne obazirem se na komentare i nije me briga što će ljudi reći.
Uza sve životne nedaće, Frida je ipak na neki način pobijedila svoje nedostatke. Ona se ogolila na sve načine. Koliko vas je to vodilo u pisanju romana?
Frida je bila u stanju artikulirati taj svoj dramatičan život, a koliko sam ja to uspjela pokazati, nije na meni da komentiram. Zamislim da sam neki lik i onda se pokušam ponašati u skladu s tim. Kraj u romanu moj je kraj. Službena verzija njenog kraja je embolija pluća. U mom se romanu ona ubije. Bilo mi je važno pokazati logiku njezinog samoubojstva.
Knjiga je gotovo istovremeno izašla i u Njemačkoj i Švedskoj. Imate li informacija o prodaji?
Meni je neobjašnjivo da je ova knjiga postala takav hit u Hrvatskoj, ali drago mi je da ljudi čitaju Fridu. U Njemačkoj je prvo izdanje prodano za 3 tjedna. U Njemačkoj ima jako puno knjiga o Fridi. U svijetu ih ima stotinjak, a romana ima tek deset.
Što mislite o filmu Frida? Smatrate li da je to dobar prikaz Fride Kahlo?
Mislim da je to površan i zabavan film koji je dosta pridonio njezinom kultu, ali ne ulazi u dublju analizu. Salma Hayek mi je draga glumica, ali mislim da se ono glavno u filmu ne vidi, oni komplicirani psihološki momenti…
Živite na relaciji Zagreb-Beč-Stockholm-Amerika. Usporedo pišete za novine u Njemačkoj, Švedskoj i SAD-u. O kakvim se novinama radi? Koje teme obrađujete?
Kad to ovako kažete, onda to zvuči jako zanimljivo, ali zapravo puno putujem jer sam udana za stranca koji radi na relaciji Beč – Stockholm. I sama radim kao freelancer, još od '92. kad se raspao novi 'Danas' pa idem tamo gdje mi ponude stipendiju ili katedru. Novinarstvom se danas bavim manje nego prije, a pitate li me što me zanima, reći ću vam - sve.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Željela bih napisati knjigu o zemljama istočne Europe koje su ušle u Europsku uniju i u kojima se proširio populizam, poput Mađarske i Poljske, koliko je populizam reakcija na globalizaciju i propast komunizma. Cijelo ću iduće proljeće putovati po istočnoj Europi i istraživati kakva je tamo situacija. Bit će to politički putopis, nešto poput knjige Caffe Europa.
Pomno pratite sva društvena zbivanja u svim zemljama u kojima živite. Kakav je trenutačno pogled na Hrvatsku u inozemstvu?
Ovisi o okolnostima. Pisala sam kritički o Tuđmanu i o nacionalizmu, ali sam drugim temama pristupala nekritički. Pitanje ne stoji jer se o Hrvatskoj u svijetu govori na različite načine. Po mom mišljenju najbolji je individualni pristup. Mrzim generalizacije.
Što mislite o poziciji intelektualca u društvu danas?
Ni ja, baš kao ni njemački pisac Hans Magnus Enzensberger, ne cijenim jako intelektualce. U doba komunizma odrastali smo u uvjerenju da su intelektualci neka viša moralna bića. Oni su izražavali mišljenje naroda, revolt i zato su bili heroji. A oni su svi u komunizmu donekle ovisili o sistemu, inače ne bi opstali. Na zapadu to nije bilo tako. Tamo su bili samostalni, ali zato nisu imali takav utjecaj.
Kod nas su u ratu intelektualci odigrali najgoru moguću ulogu. Od '85-'86. nacionalizam se vukao po novinama, institucijama i akademijama. Ratu je prethodila neka vrsta verbalnog rata po medijima. Oni koji su se protivili ratu bili su progonjeni. Kad je 2001. godine Feral objavio knjigu Oni ne bi ni mrava zgazili, u tisku su izašla ukupno dva prikaza te knjige, a ta je knjiga trebala pokrenuti javnu raspravu o ulozi intelektualca. Ono što mi nemamo jest kultura rasprave i dijaloga. Zaboga, živimo u demokraciji, ali se nitko nije našao da progovori o temi odgovornosti. Osim nekih izuzetaka, poput Ferala.
Je li vam lakše raditi vani?
Ne znam na kojem nivou me pitate. Imam svoje izdavače, novine s kojima surađujem. Znate kako je, nitko nije prorok u vlastitom selu. Sjetite se samo kako je teško u vlastitoj obitelji. Neke teme do kojih vam je stalo ne možete probiti. Ponekad je lakše hodati utabanim stazama.
Primate li pisma obožavatelja?
Mislite čitateljica? Nije to više popularno; dobijem nešto pošte na adresu izdavača. Nemam svoju internetsku stranicu, a to danas ide više putem interneta.
Pratite li domaću književnu scenu?
Kći mi redovito šalje knjige. Nastojim biti u toku, ali ne bih nikog posebno izdvajala. Nakon rata bilo je neko zatišje, činilo se kao da više nitko nikad neće ništa napisati. Sad mi se čini da postoji val, plima autora i čini mi se da će se iz te kvantitete izroditi nova kvaliteta.
U Booksi razgovarale Miljenka Buljević i Jasna Vuljević.
