"Mlade spisateljice i spisatelji koji će vam svoju književnost predstaviti u Booksi najhrabrija su grupa ljudi u Crnoj Gori. Na moguću primjedbu da hrabrost nije estetski kriterij, te da bi se, kada govorimo o književnosti, uputno bilo zadržati na govoru o estetskom, dodaću da oni svoje tekstove pišu doslovce uprkos ništavilu. Da, kao likovi iz romantičnih storija, kao poljska konjica na gvozdene tenkove, jurišaju ravno na ništavilo. A to je, osim što je hrabro, još i – lijepo.
Ništavilo je, pak, crnogorska književna scena. Mladim ljudima koji u izdavačku kuću gdje radim kao urednik donose rukopise prvih knjiga, nastojim precizno objasniti što znači objaviti knjigu u Crnoj Gori. Znači: objaviti je u malom tiražu. Dio tiraža distribuirati u pet ili šest knjižara, koliko u Crnoj Gori postoji. Znači predati knjigu publici koja teško da može manje mariti za knjigu – tu, ili bilo koju drugu. Koja teško da može manje mariti za duh i sve što on može poroditi. Znači, još, ostatak tiraža podijeliti prijateljima, koji katkada mare za nas, ali rijetko kad i za našu književnost. Znači jedan ili dva kratka prikaza u novinama.
U Crnoj Gori ima nekoliko izdavača. I isto toliko knjižara. Ali književnih kritičara imamo svega dvojicu. Ili samo jednog, bojim se. Moja generacija, koja vremenski prethodi ovoj koju imate priliku upoznati u Booksi, pisala je o knjigama. Nevolja je bila u tome što smo svi bili bliski prijatelji. Brzo smo odustali od toga – od književne kritike, ne od prijateljstva. Jer, jedini način da neko napiše kompetentan tekst o vašoj knjizi bio je da to napiše vaš prijatelj. Ostalo su bili gremlini koje je proizvodio Filozofski fakultet u Nikšiću – bića mozga ispranog pravoslavljem i nacionalizmom, koji su kao kakva ideološka policija pretraživali tekstove tražeći u njima trag anti-srpstva i anti-pravoslavlja, a potom ispisivali tekstove koji su markirali uljeza i neprijatelja, kao krik i upereni kažiprst u Invasion of Bodysnatchers /naslovna/. U međuvremenu smo, ipak, te gremline protjerali iz književnosti, izvršili smo neku vrstu genocida nad kretenima, i dio medijskog prostora i časopisne produkcije zauvijek zatvorili za njih. Ali stvar je u suštini ostala ista. Da bi vaš tekst bio adekvatno vrjednovan, morate ga iznijeti izvan Crne Gore. To, prosto, mora pročitati neko izvan te male i autistične zajednice. Otud su za crnogorske autore/ice nastupi poput ovog u Booksi od najveće važnosti.
Pozicija ovih ljudi koji pišu poeziju i prozu slična je poziciji čovjeka koji na pustom ostrvu ispisuje svoju ispovijest, a potom bocu sa tim tekstom spušta u more. Sve je unutra: sve je u nadi da će pismo ipak pronaći čitaoca. To razumijem, jer to dijelim sa njima. To je bila i moja priča.
Pa ipak, uprkos svemu tome (ili baš zbog svega toga), Ivana Vojvodić, Dragana Tripković, Jovanka Uljarević, Vlado Ðurišić, Nikola Nikolaidis, Vladimir Vojinović i Jelena Nelević-Martinović, pišu dobro. Jer za to, za valjano pisanje, nije nam potrebno ništa oko nas. Pisac sa Menhetna nije više pisac od onoga sa Golanske visoravni. Pisati u Parizu ne znači pisati bolje nego u Šavniku. To je, napokon, jedna od ljepota književnosti, jedna od stvari zbog kojih pišemo – nijedna od društvenih nepravdi ne važi u prostoru teksta. On ih, tekst, sve poništava – preimućstva bogatstva i porijekla u tekstu ne znače ništa. Sve je to nebitno za jedino bitno pitanje: pišete li dobro ili pišete loše. Ovi ljudi pišu dobro.
Dragana Tripković, Ivana Vojvodić, Jovanka Uljarević i Jelena Nelević-Martinović, uz Sanju Martinović, čine prvi crnogorski talas pjesnikinja. Izlišno je i pominjati kako se, donedavno, poezija u Crnoj Gori smatrala muškim poslom. Ozbiljni, nacionalno svjesni i politički aktivni bardovi, vječito u posthumnoj pozi izmaštanog vlastitog kipa na glavnom gradskom trgu, iz stomaka su čitali svoje poeme o sudbini nacije i države. Pjesnici Milorad Popović, Mladen Lompar, Pavle Goranović, Balša Brković i Aleksandar Bečanović, stvorili su novu, drugačiju i dakako bolju crnogorsku poeziju. Koja je, međutim, i dalje bila ekskluzivno muška.
Prva generacija crnogorskih pjesnikinja donijela je posve novo pismo, rodno delikatno, sa posve novom intonacijom i, najvažnije od svega, sa posve novim spiskom filozofskih i društvenih prioriteta. Uz njih, tu je i Vladimir Ðurišić, bez sumnje najdarovitiji pjesnik-muškarac svoje generacije, čovjek koji je za prvu knjigu, Ništa ubrzo neće eksplodirati dobio najvažnije crnogorsko pjesničko priznanje – Ratkovićevu nagradu.
Uz njih, predstaviće vam se i prozaisti: Vladimir Vojinović i Nikola Nikolaidis. Prvi, koji sjajnu teorijsku potkovanost sretno spaja sa čistim talentom, i drugi, kanadski sociolog, istraživač rastafarijanstva i indijanskih religija, čovjek koji je, kako je jednom za njega napisao Balša Brković, prvi u Crnoj Gori, nakon pada komunizma, Marksa citirao u pozitivnom kontekstu i bez ironije. Njegov prvi roman govori o spiritualnosti Indijanaca na krajnjem sjeveru Kanade, u Nunavutu. Drugi, koji uskoro izlazi iz štampe, naslovljen Nacija islama, kroz povijest o Malkolmu X-u koju zatvorenicima u Gvantanamu pripovijeda stari, slijepi zatočenik, Malkolmov saborac, govori o dugoj i neprekinutoj istoriji porobljavanja.
Umjesto tiranije poente, konstatujmo za kraj da je uvid u rad ovih autor(ic)a pogled u budućnost crnogorske književnosti."
Andrej Nikolaidis
O Reviji malih književnosti koja će se od 20. do 23.11.2007. održati u Booksi pročitajte više ovdje.
