Ako kupujete knjige preko interneta, prošlo je već neko vrijeme otkako ste provukli karticu za najnovijeg DeLilla. Iako knjiga možda još nije ni stigla do američkih knjižara, Amazon ju je već poslao svojim kupcima. Knjiga se zove Falling Man i tematizira događanja od 11. rujna 2001. godine.
Prve kritike koje čitamo nisu obećavajuće. Je li razlog tome što DeLillo svakom novom knjigom mora opravdati titulu jednog od najvećih živućih američkih književnika, u koje se još ubrajaju Thomas Pynchon, Philip Roth i Cormac McCarthy, ili mu se po prvi puta uistinu desilo da nema ništa novo i zanimljivo za reći?
U Washington Postu ističu kako je bilo neizbježno da DeLillo napiše roman na ovu temu. Njegove književne preokupacije kreću se u rasponu od zloslutne sadašnjosti u sudaru s budućnošću, svjetskih zavjera, konzumerizma, terorizma i globalizacije koja uništava sve što je lokalno, a sve u svrhu opisa američkog čovjeka i njegovog malog, beznačajnog i dosadnog života. Katastrofe koje nam se dešavaju pokreću nas iz mrtvila i po DeLillu, koliko god grozne bile, opet su bolje od svakodnevnog buljenja u TV ekrane u rashlađenim sobama ili sumanutog peglanja kreditnih kartica po supermarketima.
S obzirom da ih je naljutio knjigom, u Washington Postu sad mu zamjeraju i to da svaki svoj roman pretvara u predavanja i proglase. Smatraju da je ostao stilski paraliziran temom o kojoj piše, te ističu da bi sve i držalo vodu da je DeLillo pisao satiru, što nije slučaj s obzirom da je on mrtav ozbiljan.
Knjiga slijedi linearnu priču jedne američke obitelji u danima, tjednima i mjesecima nakon tragedije. Zašto je to priča s kojom se čitatelj ne može poistovjetiti i zašto iz nje nemamo ništa novo za naučiti o 11. rujnu 2001. ili bilo čemu drugome, a što već ne znamo otprije, kako tvrde u Washington Postu, ostaje nam da sami provjerimo.
Nakon White Noisea (Bijela buka), Libre i Underworlda, 14. roman Don DeLilla Falling Man zaslužio je najmanje toliko. Da ne spominjemo činjenicu da ga književnici kao što su Bret Easton Ellis, Jonathan Franzen i David Foster Wallace navode kao svog najvećeg uzora.
