Na vrh jezika

Čini se da je Algoritam ozbiljno shvatio Lokotarovu misiju i da mu se ne pletu u posao (ili su se domaći autori iza kojih stoji velika izdavačka kuća pokazali tržišno isplativi). Nakon brojnih proznih domaćica koje su lansirali pred Inteliber u inbox nam je jučer stigao njihov Povremenik za redovito informiranje javnosti br. 5 u kojem čitamo da im sljedeći tjedan iz tiska izlaze čak tri zbirke poezije u novoj biblioteci nazvanoj 'Na vrh jezika'.

Kako i pretpostavljate navedenu biblioteku uređuje spomenuti urednik, a zamislio ju je ni manje ni više nego ekskluzivistički, što znači da će u njoj objavljivati samo pobjednici istoimenog natječaja (onog kojeg Algoritam provodi u suradnji s časopisom Vijenac) te oni koji pišu jako dobru poeziju.

Za početak takvima su proglašeni Marko Pogačar i njegove Poslanice običnim ljudima, Olja Savičević Ivančević i njezina Kućna pravila te Ljuba Lozančić i njezino Slavlje na pučini.

Evo i malih teasera.


(bez naslova)

kamo je krenulo ono dvoje preko zaleđenog jezera, ludi i gologlavi:
on s dušom u zubima, ona u laganoj košulji.
u kolibi je zima dobra, treba se uvući u nju kao u medvjeđu kožu, jesti i znojiti se.
kuda su pošli bez igdje ičega, jedno prema drugome dva tamna leta, dvije mekane točke istisnute iz snijega.
i tko će sad odgoditi ovaj susret usred ničega.
ne možeš je samo pozdraviti na toj paraleli koju ispisujete posred napuštenog svijeta (moraš je povesti kući i ogrnuti tijelom).
tko će sada spriječiti taj susret iz kojeg će se zakotrljati nevolja.
ne možeš samo zaobići čovjeka koji te pomilovao na takvoj putanji:
on gazi po tvojim stopama, razmak je sve veći.
(Olja Savičević Ivančević)
 
Olja Savičević Ivančević (Split, 1974.) diplomirala je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru i postdiplomantica je studija književnosti. Objavila je zbirke pjesama Bit će strašno kada ja porastem (1988.), Vječna djeca (1993.), Žensko pismo (1999.) i zbirku priča Nasmijati psa (2006.). Dobitnica je nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za najbolju kratku priču 2007. godine.


Ribaru (svima nama)

Obnoć postavljaš zasjedu, kao prvi partizanski odred,
odgovorno i mirno, na prsima šume.

njen šum ti diktira ritam, i pjevaš, nošen vjerom u sutra,
pobjedu strategije i pravde: vjetar raznosi tvoju pjesmu

slobodnom teritorijom vode. među prstima premećeš osti.
siguran. neprijatelj, već ograđen mrežom, ne posustaje.

pravilnim pokretima nastoji ostati na površini, zaštititi
ikru, podići zidove unutar zidova. dosljedniji od Nijemca.

okretniji. ali nimalo otporniji na tvoju odluku. građanski
rat koji te pokreće. unutra, na vati grudiju,

čuči nečujni Ivo: revolucija ugušena šutnjom, neprotežna.
mreže koje si pleo godinama sada su spremne. ploviš

i zviježđa te zapljusnu iz dubine i gore, kao zapaljeni Palach,
na nebu. nikakve pjesme. potrebe. plijena. samo mreža:

enklava omči i čvorova, plovućac na kojeg si posebno pazio,
rasprostrta, sa svih strana okruži žrtvu. cijeli si uteg i toneš.
(Marko Pogačar)

Marko Pogačar (1984., Split), apsolvent komparativne književnosti i povijesti na FF-u u Zagrebu, do sad je objavljivao svoju poeziju, te nešto kritike i esejistike u domaćoj tiskanoj i online periodici (Poezija, Quorum, Vijenac, Zarez, Re, K,..), te na Trećem programu hrvatskog radija. Urednik je časopisa za književnu praksu Ka/Os. Godine 2005. rukopisom Pijavice nad Santa Cruzom pobjeđuje na natjecaju AGM-a i Vijenca, a 2006. biva nagrađen Nagradom Kvirin za najbolju knjigu pjesama. Uz ovo, svira bubnjeve u post punk bendu Death Disco.


Slavlje na pučini

Gdje je moj bejbe,
nema svjećica u torti bez okusa
nema miševa veselih od rakije
nema darova snježnih od prašine.

Gdje je moj bejbe kada ga zovem
kada mu šapućem o zemljopisnoj
udaljenosti našega grada
pjesmom o ekvatoru…

Kozmos se proglasio mrtvim
umornim od sreće.
Misli da ga boli.
Misli da će ga oderati
kao pustinjsku životinju
surova masa.
On im ne da kožu.
On im ne da krzno.

Mali rak se zalijepio uz kamen i čeka plimu.
Sinoć je izgubio okladu i vratio se smočenih hlača.
U vinu je ponestalo istine
pa su svi prešli na jäger.

Dotaknuti pučinom
svi smo presretni
u našoj brodici
koja ne tone
iako bodemo je iglicama.
(Ljuba Lozančić)

Ljuba Lozančić (1984., Livno) završava studij kroatologije na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Poeziju je objavljivala u Vijencu, Zarezu i na internetu, a prvu zbirku poezije A što je s ljudima 2005. godine objavila je za nakladu Mlinarec i Plavić. Pjesnicki rukopis Ljube Lozančić proglašen je najboljim na natjecaju 'Na vrh jezika' za godinu 2005/06.