Pitanje, naravno, ne treba shvatiti doslovce, svi prisutni bili su svjesni da se ono što je ostalo od njemačkog nobelovca nalazi u zemlji Bornheim-Mertena, gdje ovaj leži pokopan od 1985. Povodom obilježavanja 90 godina od Böllova rođenja, okupljeni (Vedran Horvat iz Fondacije Heinricha Bölla, Zvonko Maković, predsjednik hrvatskog P.E.N.-a, profesor Boris Dudaš i studentice Matea Butković, Marina Persurić, Nives Cvitko i Tanja Grubišić s Filozofskog fakulteta u Rijeci te domaći pisci-aktivisti Mima Simić, Mario Kovač i Tarik Kulenović, uz moderatora Ivicu Prtenjaču) su pokušali odgovoriti na pitanje gdje i kako danas naći književnika koji je uspio spojiti visoku umjetničku vrijednost i društveno-politički angažman.
Po Makovićevu mišljenju, teško je danas među piscima naći moralnu vertikalu poput Bölla kojeg su još za života prozvali "savješću nacije". Današnji pisac shrvan cinizmom ti se, kad mu spomeneš moral, nasmije u lice.
Miljama je to daleko od visokih ideala kojima je bio vođen Heinrich Böll (1917.), književnik koji je najbolje godine svoje mladosti proveo na frontu prisilno mobiliziran, da bi nakon tog grozomornog iskustva cijeli svoj život i rad posvetio borbi protiv bezumlja rata o čemu piše u brojnim djelima (zbirci Putniče, dođeš li u Spa..., romanima Gdje si bio, Adame?, Brižljiva opsada itd.)
Na književnoj večeri održanoj u organizaciji Fondacije Heinricha Bölla (neovisne nevladine organizacije čiji je rad orijentiran na osnovne političke vrijednosti demokracije, ekologije, solidarnosti i nenasilja i čiji su glavni ciljevi djelovanja jačanje političke moći civilnog društva) iz iscrpnog referata kojeg je pripremila ekipa s FF-a Rijeka dobili smo širu sliku Böllova djelovanja, koji se za života nije borio samo protiv rata. Njegovo se aktivističko djelovanje proširilo na sve segmente društva. U svojim djelima dotiče se nedaća vojnih invalida (pripovijetke 'Na mostu', 'Moja skupa noga'), masovno otpuštanih njemačkih šljakera, osiromašenog srednjeg sloja koji je u poslijeraću spao na prosjački štap. Böll napada sva zla modernog društva pa se ne libi niti govoriti protiv majčice Crkve (roman Gledišta jednog klauna), iskvarene i politizirane institucije iz koje on i žena javno istupaju 1976. godine.
O aktivizmu književnika govorili su okupljeni domaći reprezentanti iste vrste. Vlastitim primjerima dokazali su da je pokoji moderan pisac ipak malo više od najobičnijeg cinika. Sveprisutni Mario Kovač reče da ga je u mladosti dosta obilježio rat u kojem je odrastao, ali da ga je još više obilježila glazba koju je slušao – hippyjevska borba za mir i punkerska borba protiv establišmenta. Kao mladac imao je romantičnu predodžbu o 60-im i 70-im godinama Zapada pa je uvijek žalio što nije rođen 40-ih ili 50-ih da i sam okusi tu atmosferu. U 90-ima, kad mu se aktivizam dogodio kroz borbu za raznorazna prava, shvatio je da su te godine za Hrvatsku bile ono što su 60-e i 70-e bile za Zapad.
Tarik Kulenović, pisac s nažalost i prebogatim ratnim iskustvom, osvrnuo se na politički angažman književnika s ovih prostora. Smatra da su politički angažirani pisci i ovdje kod nas, a i na Balkanu vrlo prisutni, ali ne nužno i poželjni (za primjer je uzeo Milu Budaka). Naveo je niz pisaca koji su završili u politici – Krleža, Gotovac, Ćosić, Drašković... - ističući da politički angažman može s jedne strane biti dobar jer loši pisci prestanu pisati pa nas spase svog piskaranja, ali je počesto loš jer dobri pisci prestanu pisati ili se iskvare.
Možda ponajbolji primjer pisca-aktivista je književnica Mima Simić, koja je aktivizam primorana živjeti. S obzirom da njezina seksualnost izlazi izvan okvira heteroseksualne norme, prirodno se priklonila zajednici koja se bori za prava LGBT osoba te glasno i jasno zagovara prava koja joj/im pripadaju, tako da ipak možemo reći da smo u petak Heinricha Bölla pronašli u Booksi. Simićeva kao da je poslušala Böllov savjet: "Proturječite, vi mlađi, vašim očevima, vašim učiteljima, protivite se u tramvaju i na školskom dvorištu, u radionici i kancelariji. Proturječite svugdje gdje se zlo negira..."
