U povodu 20. rođendana koprivničkog Šarenog dućana, razgovaramo s njegovim osnivačem Krunoslavom Jajetićem.
***
Šareni dućan obilježava okruglih 20 godina, što je za hrvatsku knjižarsku scenu zaista impresivna obljetnica. Kako je zapravo došlo do osnivanja Šarenog dućana?
Moj otac je radio u knjižari, a i moja mama je voljela čitati, pa su oko mene oduvijek bile knjige. No, ono što je mene u mladosti ipak najviše zanimalo je glazba, i to posebno rock glazba. Skupljao sam ploče, imao sam čitava brda knjiga i ploča. Kasnije, vjerojatno potaknut činjenicom da mi je otac radio u knjižari, palo mi je na um da bi bilo dobro spojiti ljubav prema glazbi i knjigama te otvoriti nešto svoje. Tada sam još kao naftni inženjer radio za INA-u, gdje sam proveo deset godina, tako da zapravo nisam imao pojma u što se upuštam. No, htio sam sa svojim starim otvoriti knjižaru, tu se rodila ta ideja.
Prvo je došlo do otvaranja dućana, a tek kasnije je nastala izdavačka kuća. Odatle i ime Šareni dućan, zar ne?
Dućan, odnosno knjižara radi već punih dvadeset godina, i to stvarno jest lijep broj godina. Dućan je šaren, sa šarenom robom, zato je i postao Šareni dućan, što je onda postalo i ime izdavačke kuće. Naime, dućan se prvo zvao Ritam, a umjesto onog drugog dijela 'trgovina mješovitom robom', nazvao sam ga 'šareni dućan'. Ubrzo su svi prihvatili upravo ovaj drugi dio imena, svi su govorili 'šareni dućan', klinci su ga počeli zvati 'Šarenjak'. Tako smo odbacili Ritam, i ostao je samo Šareni dućan.
Ubrzo nakon toga ste odlučili i otvoriti izdavačku kuću. Kako je došlo do toga?
Zapravo, Šareni dućan kao izdavačka kuća sada slavi 15. rođendan. Nakon pet godina rada dućana odlučio sam da želim početi objavljivati knjige. U to vrijeme, prije otvaranja izdavačke kuće, još uvijek sam radio za INA-u, tako da sam preko tjedna čitavo vrijeme provodio u kompaniji, a vikendom i na slobodne dane posvetio bih se dućanu i nabavljao robu. Nije bilo zaista ni sekunde odmora u to vrijeme. Tada sam uvidio da ipak ne mogu to raditi na taj način pa sam se odlučio posvetiti Šarenom dućanu. Gledao sam koje se knjige se objavljuju u to vrijeme i na koji način, pa sam shvatio da i ja to želim raditi, štoviše, da to mogu raditi jednako dobro, ako ne i bolje. Imao sam čak i malo uredničkog iskustva, s obzirom da sam bio urednik u Omladinskim novinama, a bio sam i u Poletu neko vrijeme kao desk urednik; radio sam na uređivanju naslova i naslovnica, valjda sam imao nekakav talent za to. Tamo sam naučio dosta o tom poslu, kao, primjerice, kako se rade naslovnice.
Upravo naslovnice su vam, čini mi se, dosta važne. Činjenica je da sve knjige Šarenog dućana imaju karakterističan izgled, tako da se već na prvi pogled na knjigu vidi da je u pitanju izdanje vaše izdavačke kuće. Vi osobno radite naslovnice, zar ne?
Ja bih to nazvao pomalo trash stilom izrade naslovnica. Ja napravim otprilike pola naših naslovnica, a kada i nemam vremena za njihovu izradu onda drugima proslijedim svoju ideju kako bi to trebalo izgledati. Mislim da je i kod naslovnica u pitanju taj rokerski, stripovski, pomalo anarhistički izraz. To je jednostavno u meni, kao da nesvjesno kradem sve ono što mi se sviđa i to stavljam u naslovnice.
Posljednjih godina uključili ste i brojne knjige o muzičarima odnosno muzičara, a tu je sada i likovna umjetnost. Kako zapravo izgleda vaša strategija objavljivanja?
Prije nego što sam otvorio Šareni dućan, bio sam ogromni glazbeni fan, ali stvarno zagriženi. Recimo, došao bih u trgovinu Jugoton i znao bih već po pogledu na ploče sa strane, dakle praktički u jednoj dimenziji, o kojem se izviđaču radi. Znao sam bolje od prodavača u dućanu ne samo što se nalazi u njihovom dućanu već i gdje se koja ploča nalazi, u kojem dijelu trgovine i na kojoj polici. Ja nisam išao u gimnaziju, niti sam studirao književnost ili filozofiju, no svejedno sam jako volio knjige i čitanje. Ta me fanovska informiranost dovela do otkrića velikog broja autora koje sam htio objaviti, jer velik broj njih kod nas nije bio preveden ni objavljen. Iz te kombinacije ljubavi prema glazbi i prema književnosti došlo je i do otvaranja Šarenog dućana.
S obzirom na to da ste dva desetljeća prisutni na ovoj sceni, možete li ocijeniti koliko se situacija promijenila u zadnjih dvadeset godina kada je riječ o izdavaštvu?
Ljudi nemaju para, a i promijenila se kultura konzumiranja. Danas se skidaju stvari s interneta, zato se toliko i promijenilo izdavaštvo. Neki izdavači su i nestali, dok su drugi izdavači, uključujući i nas, bili prisiljeni srezati nakladu. Mi jesmo srezali nakladu, no nismo smanjili broj knjiga koje objavljujemo. Pretprošle smo godine objavili najviše knjiga do sada, njih osamnaest, dok smo prošle godine objavili šesnaest naslova. Razlog tome nije loša situacija, već naprosto činjenica da nisam stigao objaviti više. Općenito, ne volim previše kada se ljudi žale na situaciju, krizu i slično, jer od toga nema previše koristi. Čovjek se mora prilagoditi situaciji, pa tako i mi kao izdavači. Zato se izdavač danas mora zaista pretrgnuti, mora se maksimalno raširiti, a mi imamo i naš dućan koji radi svaki dan do devet navečer, pa i vikendom, što je vani normalno no kod nas svakako nije. S obzirom na to koliko vremena mi to oduzima, izdavaštvo malo pati, a ja bih se u budućnosti svakako volio više baviti upravo objavljivanjem knjiga, djela poput
Pobune Władysława Reymonta, u koju je
Orwell vjerojatno škicnuo kada je radio
Životinjsku farmu, jer su sličnosti zaista prevelike da bi to bilo slučajno. To je ono što volim, u čemu zaista uživam, objavljivati stvari koje iščupam iz zaborava ili na koje naiđem nekim neobičnim putovima.
Upravo se ta ljubav prema knjigama koje objavljujete čini ključnim elementom ove izdavačke priče. Naime, vaša se izdavačka kuća od većine drugih naših izdavača razlikuje upravo po tome što je očito da objavljujete književnost koju volite. Time dokazujete da ljubav prema knjizi ipak može biti ne samo pokretačka snaga već i konkretna izdavačka politika. Kako opstajete po tom pitanju bez previše kompromisa?
Najvažnije mi je objavljivati ono što volim. Recimo, dobar primjer je Urmuz, koji mi se jako sviđa, koji je čak i luđi i radikalniji od recimo Jarryja ili Harmsa, koje također objavljujem. Znao sam da se Urmuz neće prodavati, jer tko je ikada i čuo za nekog tamo ludog Rumunja, no usprkos tome sam ga htio objaviti, jer sam to smatrao nužnim. I zato mi nikada nije žao. Upravo zbog toga sam zadovoljan kada mogu pokriti troškove, jer znam da neću baš zaraditi na autorima koje objavljujem. Volim radikalne autore i želim ih objavljivati, autore poput Lautréamonta, luđake koji su strašno važni jer su furali svoje filmove i bili dovoljno hrabri i kao ljudi i kao umjetnici, i koji su zapravo promijenili način na koji se uopće shvaća priroda umjetnosti. Isto vrijedi i za glazbu, i zato oduvijek objavljujem upravo te autore, one koji mi zaista nešto znače. Šareni dućan je zapravo način na koji se ja mogu izraziti, jer ja ne znam dobro pisati, no barem mogu objavljivati one koji dobro pišu i koji su veliki umjetnici. To je moj način odavanja poštovanja i divljenja prema velikim umjetnicima. To je za mene i bit ovoga posla.
Razgovarao Neven Svilar
foto: Jackson Pollock,
Guardians of the Secret (
Wally Gobetz)
