Petak
30.01.2015.

Zbor o vjetru




Extra_large_2512768050_2f6fdd9552_z
A+ A-
Anđeli joj postelju čuvaju
 
Anđeli joj postelju čuvaju,
kada se smrkne jedan legne s njom 
ostali svijeće pale i gudaju violine.
 
Svijeće su rumene, violine srebrolike.
 
Svaku večer majka osjeća udarce u trbuhu.
Otac joj čita bezglasno čitave stranice.
Sestre u srcu šćućurene k’o ptice u zaklonu od kiše.
 
Šutnju podnosi teško,
da ublaži bol sklapa oči.
Iz nje samo gorčina zbori.
(Ah, koliko riječi ušparaju suze!) 
 
Jutra joj sviću mrkla kao noć
... anđeli ostaju oni isti
jedan se uz nju budi
ostali svijeće pale i gudaju violine.
 
Svijeće su plamene rumene boje
Dok joj krv postaje bijela,
bijela i prozirna
spremna je za dan 
kada će je anđeli na krilima ponijeti.


* * *
 
Prepoznaješ li sada, propuhavanje oblaka na nebu!
Iza hrpe potonulih sati i kampanila bez zvona  
širi se dah proljeća;
nestvarna aroma gardenija,
pirkanje mora kroz larmu djece,
zrak, zlato i srebro.
Ne škripi više polomljena nožica kreveta,
kaverna u grudima pozlaćena je solju sasušenih suza.
Sve su povijesti progutane u jednome dahu.
Stvari su zauzele njihova buduća mjesta
a i ti sve činiš (čuješ li sada propuh oblaka na nebu?)
iz sabranosti i spokoja
sutrašnjice.
 
 
Žena
 
Provalijo,
osjećam te uvijek bliskom
jer si poput mene -
žena.
 
Kad se nebo na tvoj trbuh osloni, 
Dupkom si puna zvjezdanih predosjećanja.
 
Kada te vidim spokojnu  
i postojanu,
ne treba mi tvoja podrška, 
niti prosvjedujem svemiru 
zbog žena što se ponašaju 
kao provalije.
 
Kada žena ne voli
tijelo joj se napuni
ljuskama i trnjem.
 
Duša žene 
Liči na grudu od suza i krvi, 
Zgušnjava se kao tijesto
Dok ga rukama mijesite. 
 
Žena je mješavina vode i munje u stomaku, 
Snovi su joj na usnama, srce u mlijeku 
A ruke svemu oblik daju.
 
 
Teška noć za moje srce 
 
Teška noć za moje srce.
Kako da počnem! 
Mnogo puta sam u ovo doba noći odlučila,
bez zbogom,
uz poljupce čuvane u kovertama 
neposlanih rođendanskih razglednica,
uz meduze riječi kolekcioniranih 
da bi sebe same trovale,
uz pjesme narasle u mrklini crijeva 
negdje između ruina tijela
i crnog prijestolja strasti, 
uz lijenost pravdanu time da svijet zapravo 
i nema potrebe za još jednom 
luđakinjom više.
Kako da počnem,  
vagoni noćnih oblaka nemaju kolodvora, 
karavani zvijezda ne zaustavljaju se da ukrcaju strance 
a tko zna koliko je drugih srdaca upravo krenulo
nemogućim stazama.
 
 
Zbor o vjetru
 
Nauči se da nemaš nikoga. 
 
Baci riječi u vjetar, 
neka ih otpuše u daleki neki hram. 
 
Dozvoli tuzi da ti bude zaklon, 
da ti dani budu mrzliji,
da te svede na sjenu. 
 
Nek ugasne ljeto požude
U maternici noćnih oluja. 
 
Grijeh koji kaplje njegovim prstima, 
Jest slijepa vjera. 
 
Ti bježiš od njega ali i od Boga.
 
Nauči se da ne biraš nikoga, 
neka bježe od tebe kao što srce bježi vjetru. 
 
Zatim, vjeruj onome koji jest, 
Ne onome koji će se možda vratiti. 
 
 
Van krajobraza
 
Neće više biti čekanja u ovo doba.
Znam da sam na putu koji nema dalje.
Moram se vraćati natrag više puta dnevno.
Moram se popeti nekoliko ljestvica.
 
Ovaj je grad svakojaki,
od onih malih nedostatnih,
gdje ti ljudi posvećuju suvišnu pozornost
a škrti su u ljubavi.
 
Jesen je sivo gola
Ne skriva više svoj seks.
 
Riječi nikada ne mogu biti toliko poetične koliko bi neki željeli
niti stihovi fanatično dosljedni metrici.
U najmanju ruku riječi trebaju biti mogućnost za pisanje
kako da se spasimo od svega ovoga.
 
 
Luda kuća
 
U ludoj kući kuha se za sve.
Namještaj je onaj koji smo davno kupili, 
velika zrcala od kristala, 
knjige – kopije manjka hrabrosti da napišemo
što smo o sebi sanjali, zabranili, pa dosanjali.
 
Balkoni otežali od magle s ostacima isušenih skeleta
nekadašnjih cvjetova kojih se aroma još može odjenuti.
U ludoj kući, sjene zauzimaju mjesto ljudi
a ljudi umjesto sjena a odluke zna se tko donosi.
 
U ludoj kući se bol ismijava a za čim se žali ne zna se.
Žene nose prstenje vlasti, čuvaju krhke ekulibre
a za one što ne igraju ulogu, kažu da su druge i daleke
iako žive ovdje.
 
U ludoj kući porezi su visoki kao i bilo gdje,
život je skup, luksuz lažan a ruke služe da obujmite njima  
očajne glave. Samosvijest kao i uvijek treba slijediti modele
i znati samoreklamirati. Tišina vrh koplja.
 
Kuha se za sve u ludoj kući. Prozori gledaju 
na druge kuće ali vrata ne vode do drugih vrata.
Samo bol izgleda napuštena, uvrijeđena.
Tu se praznuje i praznici se jako oporezuju, kao svugdje.
 
 
Ona mi govori o letenju
 
Ona golubovima daje kruh i vazduh,
Pripovijeda mi da let bijelih ptica
Nije poput leta orlova.  
 
Daje mi nevidljive darove
i tiho čeka da naučim darivati.
Traži da joj navodnjavam drvo 
što joj raste među prstima.
 
Kaže mi da je udomila vjevericu na pupku,
Mi izlazimo i sakupljamo lješnjake i lišće
Prije nego što sve otpuše i zatre Djed Mraz.
 
Ona me uči kako da savladam duge puteve
Kada me umor skrha i pjeva mi onu pjesmu
Koju sam nekada sanjala, u djetinjstvu.

 
Onome koji je pecao oči
 
U zaljevu je puhao Vjetar 
kao što sada puše,
Nosio je zalutale ptice valovima,
Dok si ti skupljao usamljene oči.
Lako si ih odvajao od duše
Kao što se dagnje vade iz školjki.
Moru si vraćao poraze
Sebi zadržavao riječi.
Riječi neizgovorene
Slane, u očima zaleđene. 
Jutro bi isušilo suze,
Ti bi isušio boli.
 
***

Mariklena Niço (preveo Shkelzen Maliqi)
foto: Nathan Rupert
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.