Četvrtak
21.09.2017.

Vitamini




Extra_large_msn
Doktori bez granica (Foto: #ISurvived Ebola / Flickr )
A+ A-
Revija malih književnosti 2016: Benelux
Autor: Grégoire Polet (Belgija)
Prevoditeljica: Marina Vidoš uz mentorstvo Vande Mikšić (francuski)

Prvo poglavlje romana 
Vitamini (predviđen za objavu 2017.)

***
 
Istina je da sam to platila skupo. Rukom i nogom, sve u svemu. K tome, neću još dugo. Ali, uspjeli smo. Politička obnova Europe, gotovo je, stvar je pokrenuta. 
 
Šesta republika, savez čvrste jezgre u Europi, sve se to pokrenulo. Sad kad je učinjeno, doima se kao da je bilo lako. Ali tko bi se prije jedva pet godina kladio u kopjejku na to? Skoro pa nitko. 
 
Hoće li potrajati? Uvjerena sam. Hoće li proći bez poteškoća? Jasno da ne. Hoće li se proces kratkoročno, srednjoročno, prekinuti? Zasigurno. Možda čak i vrlo uskoro. Ali će se i nastaviti. Neće to biti samo digresija. 

Hoće li dobro završiti? Zasigurno ne. Nijedan politički sustav ne može dobro završiti. Oni su smrtni i osuđeni na dekadenciju. Ali ako je politički sustav dobar, barem na neko vrijeme, stvori građane koji mogu uzeti stvari u svoje ruke kada on postane dekadentan.

Nisam spisateljica, još manje povjesničarka. Ne znam odakle započeti priču ni kako je voditi. K tome, svi znaju za te događaje. Najmanje što bi se moglo reći je da neće biti ni iščekivanja, ni iznenađenja. Čak ni otkrivenja. Osim možda za ponekog pustinjaka u dnu šume. 

U svakom slučaju. Zanimljivost neke povijesne priče manje ovisi o događajima, koji su opće poznati, nego o gledištu svjedoka. Dakle, prisustvovala sam događajima od samog početka i u prvim redovima. Stoga to moram ispričati. Napisati svoju malu osobnu kroniku. 

Što se tiče stila, ići ću kao i uvijek, korak po korak, ne prebrzo, ali bez prevelikog oklijevanja, govoreći si, kao što sam si govorila u politici, da se neiskustvo najbolje nadomješta tako da se sve čini potpuno iskreno.

Započet ću sa svojom prapoviješću. Rođena sam 1977. u Liègeu, najvažnijem gradu na svijetu. Stanovnici Liègea znaju da postoji predgrađe koje se zove ostatak planeta. No rijetko idu onamo, i samo iz nužde. U Liègeu su svi tvrdoglavi i ponosni. Krasan je to dar što nam ga daje grad. Već tisuću godina. 

Odrasla sam u Herveu, malenom selu u pokrajini Liège. Moj otac ondje proizvodi sir. Danas postoje samo dva tradicionalna proizvođača sira u Herveu. Moj otac, star 71 godinu, jedan je od njih. Majka je u Herveu bila učiteljica. Rak ju je odnio kad sam imala 15 godina. Tada se otac prestao baviti prodajom nekretnina kako bi pronašao utjehu u proizvodnji sireva. Rak je ubio moju majku, a sir je spasio mog oca. Naša marka, koju ćete pronaći kod boljih prodavača sira, pa čak i u nekim belgijskim supermarketima, zove se Carlotta. Mamino ime. Bila je kći talijanskih iseljenika. Iz onog vala ekonomskih iseljenika koje je Italija poslala u Belgiju nakon rata.

Roditelji moje majke stigli su 1946. godine. Italija i Belgija bile su u ruševinama. Italija je imala previše gladnih usta, Belgiji je nedostajalo ruku. Moja majka rođena je od tih ruku koje su se opekle u visokim pećima divovskih čeličana duž rijeke Meuse. Otac se zaljubio u majku kao što se drugi zaljubljuju u Italiju. Fotografije to potvrđuju: bila je lijepa poput Toskane i zanosna poput Venecije. Bila je barokno pobožna na površini, poput Rima, i poput Rima, ako bi se malo prokopalo, pronašao bi se u njoj poganski temelj.

Otac mi je rekao da sam imala sreće što sam se rodila jer prethodila sam i uslijedila za brojnim spontanim pobačajima. I tako sam lišena braće i sestara. Mnogo je tuge, sve u svemu, bilo u očevu i majčinu životu.

S 18 godina upisala sam studij filozofije. Mislim da sam time najviše htjela ugoditi svom ocu koji je zbog toga bio vrlo ponosan. Bio je ponosan i zbog maminih roditelja, koji su prema učenim ljudima imali poštovanja, kakvo se još rijetko viđa, i koji su me smatrali dostojnom kćeri majke nastavnice. 

Nisam bila zrela za taj studij. Diplomirala sam, ali bez velike slave, a što je još gore, bez ikakve koristi. Na predavanju sam gledala na ručni sat, a vani vodila buran studentski život u Liègeu. Baka i djed su mi dali nadimak Dottoressa dok su me u Carréu, četvrti studentskih pijanki, poznavali po imenu Čizma, jer sam odnijela pobjedu na natjecanju na kojem je trebalo iskapiti gumenu čizmu punu Jupilera . Zatim dvije čizme, pa na kraju i tri, jer sam pobijedila na natjecanju tri godine za redom. 

Bez sumnje, zasitila sam se. Slijedila sam dečka u Bruxelles. On je završio studij za medicinskog tehničara i počeo raditi u bolnici Erasme. Ja sam neuvjerljivo tražila posao. Bila sam neodlučna. Prolazila sam kroz krizu ispraznosti. Nisam htjela postati nastavnica. Iz medija, kamo su mi savjetovali da se prijavim, gotovo da i nisam dobila odgovora. Bila sam ljubomorna na svog dečka jer je bio koristan, i to vrlo konkretno. Čak bih rekla vrlo filozofski.

Kako sam ipak trebala zaraditi svoju koricu kruha, prihvatila sam privremeni posao u području nevladinih organizacija što me malo umirilo po pitanju korisnosti. Posao se zvao "ambasador M/Ž" za Greenpeace, i sastojao se od presretanja prolaznika na izlazu iz podzemne željeznice, najčešće po kiši. Bio je to nezahvalan posao koji mi se, da budem iskrena, dosta svidio. Kolege su bili simpatični, a ljudi koji vas izbjegavaju, koji ubrzavaju, koje hvata kašalj u pravi čas ili se na strašno lošem engleskom pretvaraju da su turisti kojih se to ne tiče, cijela ta paleta njihova ponašanja bila je uistinu smiješna i zabavna. I poučna. Jedan francuski filozof iz 17. stoljeća rekao je (i jedan profesor nam je to često ponavljao) kako su za ograničen duh svi ljudi isti, dok su za mudar duh, baš suprotno, svi ljudi nevjerojatno različiti i raznoliki. Trudila sam se biti mudroga duha.

No to nije moglo trajati vječno. Radila sam na ugovore od šest mjeseci, obnovljive, ali bez perspektive. K tome, s obzirom na klimu u Brabantu, trebalo je ili otići ili se pretvoriti u čovjeka-žabu. 

Moj dečko se umorio slušajući me kako bih više voljela da sam studirala sestrinstvo poput njega. To je shvaćao kao licemjerni prezir, pa me izazvao. Upisala sam se i osjetila nevjerojatno smirenje i oslobođenje. Ponekad je stvarno ludo koliko vremena provodimo u zaboravu da smo slobodni. Na prvom predavanju trebali smo ubosti kolegu u ruku injekcijom. Time su nas možda htjeli nečemu naučiti, a možda su samo htjeli odmah otkriti tko nije dorastao tom poslu. Bola sam i bila ubadana s velikim užitkom. 

Te tri godine prošle su veoma brzo. Navečer sam radila u jednom velikom kafiću u modi, gdje je fizički izgled konobara jako smetao mom dečku i kvario nam odnos. Kako god bilo, više se nismo viđali. Naše satnice su se igrale skrivača. On je imao osjećaj da živi sa zagovornicom mladenačkog pokreta, nesposobnom za planiranje budućnosti. Želio je vjenčati se, imati djecu, a ja na to nipošto nisam bila spremna. Ideja me tjerala u bijeg. Dečko me napustio i zaposlio se u bolnici u Luksemburgu gdje je za isti posao plaća bila dvostruko veća nego u Bruxellesu. Znam da je ondje vrlo brzo pronašao sreću (ili barem ono što se tako naziva) i da se iduće godine oženio kolegicom portugalskog podrijetla. Rado bih ga danas ponovo vidjela ili čula što ima novo kod njega. Zvao se Sébastien.

Dobila sam diplomu studija sestrinstva. Obožavala sam stručne prakse. Stažirala sam u bolnici Saint-Luc te sam se kasnije angažirala u Liječnicima bez granica (MSF). Povratak u NGO. Uvijek ta ista potreba, ili ta ista fantazma – biti korisna.

Moj otac uopće nije bio oduševljen. Nije htio da se udaljim. Ne toliko. Zamišljao je, što je česta pogreška, da su rizici veći što je netko dalje od svog doma. Život će ga razuvjeriti, budući da ću na trgu Saint-Lambert, usred Liègea, i tik do njega, izgubiti ruku, nogu i oko. Dok sam u Gvatemali, Bangladešu i Afganistanu zaradila tek dvije prehlade, nekoliko proljeva i jedno uganuće.

Iskustvo MSF-a me naučilo da su ljudi mnogo bolji od vlasti koje ih predstavljaju i da se može mnogo više očekivati od pojedinca nego od grupe. Moćnici puštaju da strano stanovništvo crkne pod izlikom granice. Puštaju i svoje da crknu, ako im to odgovara. Bijeda se koristi kao oružje u ime nacija. Dotle se svaka osoba zasebno, čak i usred najnemilosrdnijih grupa, uglavnom pokazuje ljubaznom, uslužnom, velikodušnom. Grupa je ta koja proizvodi čudovišta i najgnusnija ponašanja. Ali ljudi su, uzeti pojedinačno, često razumni i dobri. Pojedinačna zloća je iznimka, grupna pravilo. 

NGO-i se, upravo zato što su nevladine organizacije, upleću u tu logiku grupa, razlabavljuju društveni čvor stisnut kao zateznim klinom, te potiču dobre prakse. 
 
To je sukus filozofskog nauka koji sam s vremenom usvojila. Uvijek razočarana odlukama odozgo, svaki put utješena lijepim anonimnim gestama koje bi došle odozdo ili sa strane, i to od nepredvidivih osoba. Stekla sam prijatelje na tri kontinenta; zbog udaljenosti ta prijateljstva nisu uvijek opstala, ali sam svugdje vidjela razloge zbog kojih sam čvrsto vjerovala da ono što se kod čovjeka može voljeti nikada neće presušiti. 

U Kabul sam došla 2009. Nakon napadā na njihovo osoblje, MSF se potpuno povukao iz Afganistana. Godine 2009. vratili su se kontingenti kojih sam ja bila dio. Zemlja je imala sredstva, vladu i predsjednika, Hamida Karzaïa, kojega su podržavale Sjedinjene Američke Države, kao i međunarodna zajednica općenito. Ali nije im palo na pamet da se stanovništvo ne može sâmo liječiti. Ili im to uopće nije činilo prioritetno. Primjerice, ono ogromno predgrađe Kabula po imenu Ahmad Shah Baba, u kojemu je već živjelo dvije stotine tisuća stanovnika, a broj je neprestano rastao, imalo je samo jedan centar zdravstvene skrbi koji je vodio MSF. To me podsjetilo na naše zapadne gradove kojima uvijek treba više policije i gdje sam često viđala, kad bi se sudarili skuter i kamion, tri policijska automobila na mjestu nesreće mnogo prije dolaska kola hitne pomoći koja su jedina uistinu bila korisna i potrebna.

U bolnici Ahmad Shah Baba bila sam primalja. To je također bilo prekrasno. Život vam govori taj nevjerojatan jezik neobičnim ustima što ih mi, žene, imamo među nogama. Koja sila je život, tamo, među nogama, prema kojemu sam pružala ruke kako bih ga primila, onako ljepljivog i dirljivog, dok je moja španjolska kolegica prakticirala svoju vlastitu tehniku pomoći pri tiskanju, primjenjujući na rodilji jednu vrstu borilačkog zahvata i pjevajući nešto nalik stenjanju, a što je nazivala umirujućom uspavankom. Dobro sam znala i to da novine nikada neće pisati o svoj toj djeci koja dolaze na svijet, dok nisu propuštale informirati o broju mrtvih civila i vojnika u borbama na jugu oko Laschkar Gaha. 

Upravo u bolnici Ahmad Shah Baba upoznala sam Romualda Solisa. Bio je pedijatar. Imao je dugu kosu, koju je kasnije odrezao, i naušnicu koju još uvijek nosi i koja nekima smeta otkako je postao predsjednik Republike. Romuald je puno čitao i malo govorio. Bio je poznat po izbočini u džepu kute u kojemu je nosio neki svezak Plejade. Posjedovao ih je cijeli kovčeg, koji je držao ispod kreveta. Bili su to rabljeni svesci, oštećeni od putovanja i borbi. Kovčeg je također svašta pretrpio i odmarao se ispod njegova kreveta, zaključan lokotom za koji sam dobila šifru onda kada više nismo bili samo ljubavnici nego i pravi prijatelji. Po Romualdovu mišljenju, ti svesci Plejade nisu predstavljali samo najbolji omjer količine i težine za jednog putnika čitatelja, nego su za Francuza bili i simbol majke zemlje, talisman, summum od made in France. Suvremeni izdanak potekao izravno iz prosvjetiteljskog duha. Kao što je mom ocu bilo dovoljno da vidi sir pa da osjeti miris svoje zemlje, Romualdu je bilo dovoljno da vidi te teške sveske od fine kože sa zlatnim hrptom pa da čuje Seineu kako teče. Šetnja, makar i minutu, zjenicama po tim sićušnim i preciznim, prepoznatljivim slovima, vraćala ga je u civilizaciju u svoj njezinoj otvorenosti.

Zezala sam ga, on je zezao mene, jako smo se voljeli. Bio je nekoliko godina stariji od mene. Rođen je u Cognacu 1972. godine. Majka mu je bila odande, a otac iz Španjolske, točnije iz Barcelone. Za njega je na cijelom svijetu samo Charente bila za dlaku bolja od Liègea. To je naravno netočno.

Studirao je medicinu u Montpellieru. Studij je prekinuo na dvije-tri godine kako bi ostvario adolescentski san koji nije htio iznevjeriti, a koji je završio razočaranjem; otišao je u Pariz kako bi pohađao tečaj glume u jednoj uglednoj školi. Vratio se u Montpellier bez iluzija, ali se zato zarazio virusom čitanja koji ga nikad nije napustio. Nastavio je studirati, kao što se nastavlja žvakati stara žvakaća guma. To je njegov izraz. Zaostajući za svima, bio je sretan što je uopće diplomirao. Čim je mogao, priključio se MSF-u. Bio je to za njega, kao što je bio za mene i za mnogo drugih, način kako pronaći jedan put bježeći od drugog. 

Vidio je strašnih stvari, više nego ja. Bio je među nekoliko volontera u Bagdadu 2007. godine.

Humanitarni rad kao bijeg ima svoju drugu stranu: povratak u zemlju. Neizbježan je, pomalo kao i povratak diplomata. Svaki put se osjeća neprilagođenost. Europa se čini nepodnošljivo troma i sebična. Sam komfor, koji se priželjkuje u drugim dijelovima svijeta, ima nešto ogavno. 

Kako bi mu sezona u Europi bila manje paklena, Romuald mi je predložio da provedem odmor s njim u Barceloni kod njegove bake i djeda s očeve strane. On je kao dječak često k njima odlazio na praznike. Pristala sam i tako smo se u svibnju 2011. našli u skromnom stanu, na šestom katu zgrade od cigle, nedaleko od nogometnog stadiona. Njegovi baka i djed trebali su nam prepustiti stan i otići na obalu, ali nisu htjeli mimoići Romualda pa smo bili jako stisnuti. Baka je u svojoj malenoj kuhinji krcatoj ukrasnim tanjurima od majolike kuhala božanstveno (njene male, naborane ruke gulile su kožu s rajčica brzinom svjetlosti i, s godinama postavši neosjetljive, kušale uzavrelu juhu vrhom prsta). Djed se silno radovao druženju sa svojim unukom liječnikom, Francuzom i svjetskim putnikom...

Na njihovoj televiziji smo, ispod tabletića i male ure njihalice u bojama Barçe, vidjeli prve slike okupljanja Ogorčenih na Puerta del Sol u Madridu. Na tisuće ljudi, ne samo mladih, koji su, odbijajući otići, iz dana u dan podizali ondje svoje šatore uz slogan toliko jednostavan koliko efikasan: "Ovo nije demokracija!"

Možda zato jer smo bili toliko stisnuti u stanu, Romuald je odmah izrazio želju da ode na lice mjesta, u Madrid. Ali događaji su ga preduhitrili: u Barceloni se već slično okupljanje odvijalo na Plaça de Catalunya. Vidjeli smo to na televiziji, pa smo se pošli uvjeriti na mjesto događanja, udaljeno jedva pola sata hoda. 

Od našeg dolaska u Barcelonu španjolska nas je aktualnost dosta zaokupljala. Rijetko smo vidjeli da je upravljanje krizom do te mjere nemarno i okrutno po stanovništvo. Ne samo da se oligarhija sada otvoreno pokazivala, nego je uz to bila i posve zaostala. 

Na Katalonskom trgu je u tom prosvjedu-okupljanju bilo nečeg uistinu impresivnog, dok ga je čovjek gledao izbliza. Zbog broja sudionika, dakako, zbog odlučnosti, ali ponajviše po lakoći organizacije, miroljubivom i vrlo inteligentnom načinu funkcioniranja i karakteru diskursa. Prostrana esplanada bila je podijeljena, grosso modo, na tri dijela: forum, gdje su se održavala predavanja i javne rasprave; zatim zona baraka gdje se s jedne strane brinulo za tjelesnu hranu, s kuhinjom, opskrbom, kantinom, a s druge strane za intelektualnu hranu, s brošurama, novinama, različitim dokumentima i brojnim peticijama; konačno, trećina mjesta bila je prekrivena šatorima, kako se s prosvjeda ne bi izbivalo ni minutu. Sve je funkcioniralo bez novca, besplatno. Hrana, pa čak i plinske boce, dolazile su od raznih stalnih donatora, koji su implicitno pružali podršku stanovništvu. Snage reda bile su smiješne dok su se kočoperile unaokolo, jer se jasno vidjelo da im se nije previše svidjelo što red nema potrebu za njima.

Iznimna je bila i disciplina s kojom su se održavala predavanja, jer raspravama na otvorenom je, u nedostatku sustava ozvučenja dostojnog tog imena, trebala savršena tišina okupljenih kako bi se išta moglo čuti. I tu su tišinu sasvim prirodno održavale stotine ljudi koji su pozorno sjedili, te spontano zamijenili pljesak s gestom koja nije stvarala buku (mahanjem ruku u zraku) i koja nije priječila ni njihov entuzijazam ni ogorčenost. 

Slušali smo ta predavanja koja su ponekad uistinu bila poučna. 

Romuald je kupio šator u Decathlonu tri ulice niže, pa smo se i mi ukrcali na taj brod po imenu 'Plaça de Catalunya'. Na tlu više nije bilo mjesta, ali nevjerojatne su se platforme privezivale za stabla, kao za jarbole, s pomoću sustava konopaca. Živjeli smo s pticama, njišući se na valovima gipkih grana. I malo pomalo Romuald i ja postajali smo ogorčeni.
POVRATAK NA VRH STRANICE