Petak
06.05.2016.

Soba kukaca




Extra_large_kukci
Foto: Barta IV / Flickr
A+ A-
Kroz prozor vidim komadićak dvorišta – uza zid od crvene opeke nešto se mutno bijeli, no jutarnji polumrak tako je težak da ne mogu razaznati obrise tog predmeta. Tek je pet i deset – noćno bdijenje završava, smjesta će doći trenutak olakšanja, jer oko šest obično zadrijemam.
 
Tih sati mogao bih pisati dnevnik, ali ne želim. Moja sjećanja su bogatstvo koje priželjkujem ostaviti samo sebi. Odvratno je kada kojekakvi bijednici i mediokriteti, cokćući od zadovoljstva, prekapaju po tuđim životima. Jedna tabloidna izdavačka kuća već mi je predložila da pišem. Odbio sam. Njima ionako ne nedostaje pisaca čiji su memoari podesni za toaletni papir, samo što je toaletni papir mnogo bolji izum.
 
Postupno se razdanjuje. U dvorištu sviće, a moje uspomene, nakon jasne i mučne noćne svjetlosti, prekriva nježna plijesan od antilopa i one tonu u nepostojanje.
 
Baršunastim sjenkama ogrće se i stričeva kućica, uranja u val zapljuskujućeg sna i nakon jasne svjetlosti pakla to je pravo osvježenje za moje bolne oči.
 
Prije petnaest godina... prije petnaest godina bio sam tamo. U zemlji snova. 
 
Tu drvenu kućicu na prilazima Antakalnisu mama je naslijedila sasvim neočekivano – umro je njezin stric, stari čudak. Imao sam tada devet godina. Sjećam se kako je mama, čitajući elektronskom poštom poslan preslik testamenta, frktala i poluglasno nešto mrmljala – nisam shvatio, raduje li se ili ljuti, jer je mrmljala na litavskom. Na jeziku koji mi nije dopustila učiti, osobito nakon onog, kada je njezin posljednji prijatelj pobjegao s dragocjenostima i novcem.
 
"Ne, Jeremy – procijedila je mama kroza zube. – Dok sam živa, od mene nećeš čuti ni jednu riječ tog prokletog jezika".
 
Preselila se u dio grada u kojem nije bilo nijednog njezinog sunarodnjaka, samo da ne bih čuo taj melodičan, drevnom prokletstvu nalik jezik, koji sam više puta čuo s njezinih usana dok se prevrtala u snu.
 
Nastojao sam nešto upamtiti, no nije mi uspjelo;pa ipak sam se u dubini srca nadao da ću i ja, sanjajući, jednom možda razumjeti litavski.
 
I tada će mi se sasvim drukčije rasvijetliti i ta kućica i divlja loza koja obavija ogradu i teški oblaci nad brežuljkom.
 
Budući da je mama bila praktična žena, odlučila je krenuti u Vilnius i pogledati kako izgleda ta nekretnina. Trebalo je srediti stvari s paranojom obuzetim rođacima koji su digli buku, uvrijeđeni stričevim testamentom – činilo im se da su besramno opljačkani usred bijela dana.
 
"Ne brini, Jeremy - rekla je mama. – Kratko ćemo biti tamo."
 
A ja ni nisam brinuo. Bio sam od one djece koja odraslima ne zadaju nevolje – staviš ga u kut, za sat vremena tamo ga i nađeš, nije se pomakao ni za centimetar. Naravno, oni se kasnije čude kako je od takvog mogao narasti manijakalni ubojica, ali ja o tome ne mogu ništa više reći. Možda su predugo tamo ostali i gotovo.
 
Najvjerojatnije su predugo ostali. Što bi drugo. Ne postaju svi pjesnici, dok sjede u kutu i promatraju rastuće sjenke u višnjevom sumraku.
 
Dakle, spakirali smo stvari i otputovali u Vilnius.
 
Tek što smo izašli iz zračne luke, za mamu se prilijepio tip krumpirasta nosa – taksist koji je nudio svoje usluge. Samo mami, tko zna zašto, nije bilo ni na kraj pameti da se okoristi njegovim uslugama. Odmjerila je krumpironosog prezrivim pogledom i pozvala taksi telefonom, primoravši operatoricu, koja je loše govorila engleski, da se pomuči. 
 
Kad sam pitao zašto ne idemo s uslužnim gnjavatorom, mama je odbrusila:
 
- Šuti, Jeremy!.. To su gnusni razbojnici. Treba ih upucati.

Više mi ništa nije rekla i ja sam prestrašen sjeo u dospjeli crveni "Passat" s oznakom taksija.

"Passat" je, prešavši poprijeko široku ulicu, skrenuo u slijepu, koju je s jedne strane ogradila zahrđala metalna ograda. Iza nje bijeljela se neka sumorna zgrada do crnila okružena bujnim drvećem, a s druge strane su bile garaže s vratima uprljanim od grafita. Slijepa ulica nije imala nogostup, jame izrovane u asfaltu bile su zatrpane komadima opeke i kamenja, među kojima sam ugledao čarapu s crvenim i bijelim prugama, a u drugoj – cipelu na vezanje. Mama je stalno pričala o teškim i zlosretnim vremenima koja je proživjela u Litvi i ja sam sada shvatio što je imala na umu –ova slijepa ulica, opustošena prošlim vremenima, izgledala je strašnije nego naš dio grada nakon izgreda koje bi napravili nogometni navijači.
 
Taksi se zaustavio pokraj drvene kuće žuto obojene ograde. Divlja loza ljubičastih listova naginjala ju je, poput svijenih kolutova anakonde. Tek što smo uspjeli izaći, kraj nas je, poput priviđenja, projurio olinjali sivi vučjak, provukao se kroz otvor u metalnoj ogradi i nestao u sjeni sumornog vrta.
 
Mama se nimalo nije uplašila.
-To je Roza – mirno je objasnila. 
 
Zatim mi je ispričala da je ta kuja vječna i besmrtna, trčkara ovuda već dobrih trideset godina, s vremena na vrijeme mijenjajući boju krzna i broj zubi, no stršeća rebra i ime uvijek su isti. Stric, dok je bio živ, povremeno joj je bacao pokvarenu hranu iza ograde. 

Ušli smo u dvorište.
 
S trošnog balkončića, zaposjednutog divljom lozom, kroz lepršavo rublje promatrala nas je žena narančaste kose.
 
Mama ju je pogledala, no nije ju pozdravila, samo je frknula.
- Susjeda – rekla je, vadeći ključ iz lonca za cvijeće.– Amelija!..

Otključala je vrata. I ušli smo u kraljevstvo iz snova.

Ono je odavalo zadah plijesni i stare odjeće koju uredno slože, ali ju zaborave odnijeti u dobrotvornu ustanovu i ona se postupno raslojava, kao slijegajuće tlo: mahovina, zemlja, lišće, leptiri, kiša, smrznuto blato, žuta pseća mokraća. Na podu smo našli mačju posudicu, samo mačke nije bilo – vjerojatno nije više ovdje živjela. Inače je kuća bila sasvim uredna, pod bijelim navlakama krio se televizor i sve ostalo, pa su se mamine skupljene obrve postupno ispravile.
 
- Mislila sam da ću ovdje naći kaos – rekla mi je, podižući rub navlake i gledajući plišani naslonjač.
Ja sam se kradomice išuljao i odškrinuo vrata druge sobe. Osjećao sam da tamo nečeg ima – iza staklenih vrata lebdjela je zelena sjenka.
 
Zastavši na pragu, bio sam zaprepašten onim što sam ugledao.
 
Po svim zidovima, u staklenim kutijicama pričvršćenim do samog stropa – u lijesovima uspavanih princeza – u vječnost su miljeli kukci. Usred sobe još je stajao velik stol sa staklenom površinom, ali što je pod njom, nisam uspio opaziti.
 
- Užas – rekla je mama i zatvorila vrata.– Izbacila bih to van, ali stari glupak je naredio predati to muzeju. 
 
Uzdahnula je i promrmljala.
 
- Sad shvaćam zašto mi je ostavio ovu kuću. U djetinjstvu sam nalovila hrušteva i željela ih sasuti bratu u krevet, no netko me omeo i tu kutijicu s kukcima sam zaboravila. A nju je, boraveći kod nas u gostima, pronašao stric i, tko zna zašto, jako se obradovao. Ah, glupan. Pomislio je da skupljam kukce.
 
Gledao sam u zatvorena vrata. Zelena sjenka iza stakla bila je nalik velikom noćnom leptiru. Treperio je krilima mašući mi i pozivajući me da uđem.
 
Pogledao sam mamu. Ona je gledala u vrata, ali sjenku nije vidjela.
 
I tada sam shvatio da sve to uopće nije ostavljeno njoj, već meni. 
 
Balegari u urednim birokratskim redovima i s minijaturnim aktovkama, strašan jelenak u frenču kaki boje, poljske stjenice pokraj male četverokutne zgrade s dugačkim dimnjakom isturenim poput cigare – kasnije, gledajući kroz povećalo, razjasnio sam da je to krematorij.
 
A na staklenoj površini stola, pod prozirnim staklom nalazile su se kvadratne kohorte ušiju pod zastavom crvenom poput krvi. Uši su, oboružane minijaturnim puškama i noževima, stupale prema urednoj četvrti mrava, a mravi, bezbrižno zavaljeni u ležaljkama, pušili su lule i čitali novine. Pa iako se nitko nije micao i rat je bio zaustavljen u vremenu, mravi su bili unaprijed osuđeni. 
 
Najviše mi se svidio stakleni lijes sa svijetlećim krijesnicama koji je ležao usred mračnog parka. Kao neki spomenik umrlom bogu. Čak mi se činilo da su te krijesnice ljudske duše. Ta ima prilično mnogo ljudi kojima duše ne trebaju. 
 
Danas, kada se vrijeme raslojava, kao stara odjeća za dobrotvorne ustanove, kukci u mojim sjećanjima oživljuju i počinju micati nožicama koje su se zaželjele otpremnica, okružnica i zapisnika, a vakuum ispod staklenih površina ispunjava stravičan prividan nemir. Dimnjak sićušnog krematorija dimi se, kohorte ušiju kreću prema mravljoj četvrti, a stakleni lijes počne svjetlucati – duše se silno žele vratiti u tijela, zanemarujući činjenicu da su se ta tijela već davno raspala i one više nemaju tijela, no njihova je želja tako silna da se lijes žari do usijanja. 
 
Dok sam ja pretraživao stričevu ostavštinu, mama se bavila kućom. Rođaka se riješila, ali kako se riješiti zakupaca kuće, nije imala pojma. Drugi kat s balkončićem pripadao je jedinici lokalne samouprave i – iščeprkaj sad da je lukava crvenokosa Amelija u trošnom socijalnom stanu proživjela toliko dugo da ti trule daske s balkona padaju na glavu.
 
U bočnome stančiću, koji je također pripadao jedinici lokalne samouprave, bila se smjestila još jedna stanarka. Mlada žena s djevojčicom, čije ime neću zaboraviti sve do onog trenutka kada ću svoje ime već izbrisati iz knjige života. 
 
- Blet‘ Marina!... – začuo sam prvi put i prošla me jeza. Glas pun zahtjevne pakosti urlao je dalje:-A nu ka,sučka, v magazin!..Makarony kupiš!..
 
U snu bih čak zadrhtao začuvši to ime, tako gorko, s mirisom morske soli i smolastog drveća, a zatim bih, postupno se budeći, gledao kako Blet‘Marina, mršavica, nalik narcisi, svijetlih očiju i kestenjaste kose, kroz ogradu koju guši divlja loza, juri niz nevoljama izrovanu uličicu prema spasonosnoj "Maximi".
 
Čekao sam ju u želji da njezine svijetle oči pogledam izbliza. Ali ona bi protrčala gotovo žmireći, isturivši ispred sebe, kao štit, paketić "Jantarne tjestenine". 
 
- Hi!.. – ne izdržavši, rekao sam jednom. 
 
Blet‘ Marina pogledala me kroz trepavice.
Ništa nije odgovorila, tek se malo malkice nasmiješila.
 
- Gde zastriala, idiotka! – začulo se iz bočnog stančića.
 
Osmijeh na licu Blet‘ Marine sasvim je izblijedio. Zadrhtala je i nestala poput plahe gazele.
 
Vrteći stražnjicom u šljokicama našivenim trapericama prošla je njezina majka. I ona je bila vitka i visoka, no nije podsjećala na gazelu, osim možda na divokozu potkovanih nogu – nabadala je na visokim potpeticama. Neprijateljski me pogledala. Mama i ja joj se, jasno, nismo sviđali -nismo se pozdravljali, nismo se družili, nismo se derali visokim napetim glasovima, a deranje je ovdje bilo uobičajeno, kao lijeganje i ustajanje.
 
- Zdravo – rekao sam sljedeći put na litavskom.
 
- Blet‘ Marina, trčeći, zastala je kao ubodena.
 
- Zdravstvuj - prozborila je bojažljivo.
 
Nisam razumio, ali odlučio sam ne odati se.
- My name is Jeremy, - rekao sam dostojanstveno.
 
Blet‘Marina je šutjela, gledajući me prestrašeno.
 
- A tvoje ime znam – rekao sam na engleskom. Zatim dometnuo na majčinom jeziku: - Zoveš se Blet‘Marina.
 
Blet‘Marina je tako razrogačila oči da sam se čak uplašio. Još nisam bio vidio djevojčicu tako svijetlih očiju – poput dalekog sjevera, poput leda koji mijenja svoje nijanse od blijedomodrikaste u zelenkastu i mutno sivu.
 
Uzmakla je od ograde kao da sam ju udario. A zatim se okrenula i otrčala.
 
Što sam krivo rekao?.. 
 
Mama mi je objasnila da Blet‘ nije nikakvo ime, već psovka, ne od najstrašnijih, prilično neutralna i, iako je naslijeđena od okupatora, već je litvanizirana, kao kugelis i cepelini. Razočaran, šutio sam. 
 
- Znači, to nije modro more (blue marine)?..
 
Mama je slegnula ramenima.
 
- A što ja znam – rekla je. – To me sad ne zanima.
 
Zanimalo ju je da što brže proda kuću, ali zbog susjeda koji nisu davali nadu da će iseliti, nije baš uspijevalo. Pa iako je bila obećala da neće govoriti litavski, obećanje nije održala. Ne zato što ju blagajnice u "Maximi" nisu razumjele, a poštar nije reagirao ni na kakav ljudski jezik, samo je režao, osobito na jadnu Rozu koja bi uvijek dotrčala do njega nadajući se kakvom zalogajčiću. 
 
Zrak je pun gustog, obilnog, neprobojnog otpora, engleske riječi u njemu jednostavno zaglavljuju i tonu, kao ose u medu.
 
Osim toga,trgovački agent za nekretnine koji nas je posjećivao, možda čak i prečesto, bio je mlad, sposoban i mami se sviđao. U početku je s njim razgovarala engleski, no kasnije, dok su sjedili u dnevnoj sobi uz kamin i pili aperitiv, nešto se dogodilo. Nastala je stanka, momak se nakašljao i mama je progovorila litavski – kao izvan sebe, zaplićući jezikom.
 
Što se dogodilo, nisam shvatio – u to vrijeme bio sam u sobi kukaca i proučavao žitelje ušjeg stola.
 
- Morat ćemo otputovati odavde, Jeremy -rekla je mama sljedećeg jutra, ulijevajući mlijeko u kavu.
- A kuća?..
- Ostavit ću agentu. On će sve srediti -mama je otrla mlijeko koje je poprskalo stol. - On... on mi je obećao da će sve srediti.
 
Prinijela je lončić usnama i otpila gutljaj. Izgleda da je kava bila prevruća - mama je brzo otvorila usta uzimajući zrak, uhvatila se za grlo. Tresnula je šalicu na stol, čak se kava prolila i otrčala u kupaonicu.
 
Pogledao sam kroz kuhinjski prozor.
 
Divlja loza već je odbacivala lišće i kroz otkriveno plavetnilo vidio se krajičak zajedničkog dvorišta. Za metalnim stolićem oljuštene površine sjedio je muškarac tusta lica u trenirci i pušio. Izgledao je neuredno, a kada je tresao pepeo, na zapešću se zacrnjela tetovaža.
 
Pokraj, čini se, opet jureći u "Maximu", protrčala je Blet‘Marina. Muškarac ju je slijedio pogledom – njegov pogled nije mi se svidio, činio se tako nečist, kao i njegovo zapešće.
 
Zatim je iz stančića izišla mlada žena i počela razgovarati s muškarcem iskričavim jezikom. Po tome, kako je debeljko zaštitnički stisnuo njezino bedro, shvatio sam da je on – mnogo bliži s njom nego s mojom mamom – trgovački agent.
 
Noću je netko tiho pokucao na naša vrata.
 
Mama je otvorila.
 
Ušla je Blet‘Mariną – dršćući, u kratkoj spavaćici, po kojoj su cvjetale izblijedjele plave potočnice i jedan velik crveni mak, tako svjež da se čak lijepio djevojčici za bedro. Mama je, ugledavši ga, opsovala, osvrnula se tražeći telefon. Ne našavši ga, pogledala je u velike, zacakljene oči djevojčice i, strašno me zbunjujući, zaplakala.
 
Ja sam im objema dodao po maramicu, pristavio čaj, izvadio iz ormarića kekse, a mama je još plakala. Pomalo sam već razumio njezin jezik, pa sam u isprekidanom majčinom glasu čuo nešto o teškim vremenima, nesretnom djetinjstvu i razrušenim snovima, a Blet‘Marina slušala ju je suhih svijetlih očiju.
 
Zatim mi je pružila maramicu – mokru, crvenu, koja je odisala mirisom odrezana cvijeća, a mene je opet obuzela drhtavica. 
 
Kao pražnjenje struje, kao prokletstvo koje je čekalo dugo i lakomo, kao veliki jelenak koji žudi za još jednom dušom. 
 
Vratili smo se u London i ja nikada više nisam vidio Blet‘Marinu i ne znam što se dogodilo s njom, njezinom majkom, debeljkom i kućicom u teškim vremenima izrovanoj slijepoj ulici i, konačno, sa sobom kukaca, jer mama je prodala stričev stan i rekla da je ta stvar završena i da možemo započeti novi život.
 
Ona je uvijek tako govorila kada bi se razišla s nekim muškarcem. Iako sam ja izvrsno vidio da je njezin život isto onako beznadežno star, kakav je i bio. I jako se razlikovao od mog – soba kukaca udahnula mi je strast koja je, dok sam sjedio u kutu, tek drijemala u blagim sjenkama. 
 
Postao sam kolekcionar. 
 
Kako bi se mnome ponosio stric da nije umro!.. Stakleni lijesovi mojih eksponata nimalo ne zaostaju za kutijicama iz njegove kolekcije. A koliko sam se vremena mučio s pincetom i povećalom dok nisam stvorio svoj svijet kukaca - četvrti svog grada, parkove, zgrade i sve ostalo. Samo staklenog lijesa za duše nemam. Moje duše žive u gradu – kako je dobro da su tako sićušne, neusporedive s onim glomaznim tijelima s kojima ima toliko muke. 
 
Ali jedne duše nemam. Neću imati ni tijela – ono je u zemlji snova, daleko od mene.
 
Krije se u mojim sjećanjima – vitko, krhko, bijelo poput dalekog sjevera, s tragom krvi na snijegu koji mijenja nijanse. Moram se pomiriti s tim da ga u mojem svijetu neće biti. Nikada. Ne zato što ću doživotno morati sjediti ovdje, iza prozora s rešetkama i gledati u zid od crvene cigle, pokraj kojeg se nešto bijeli u sivom jutarnjem sumraku. Ta ja sam tu crvenu maramicu ugurao u koš za smeće, ne shvaćajući čega sam se otarasio. Bacio sam Blet‘Marininu dušu. Pa kako se onda mogu nadati da ću imati njezino tijelo? I nastaniti ga u svome gradu Duša?..
 
Konačno je svanulo i jasno vidim što se tamo bijeli kraj zatvorskog zida.
 
To su narcise. Upravo su procvale. Vitke, krhke, promatraju žutim okicama cvijeta, a mene obuzima tako strašna drhtavica da se elektriziraju rešetke koje tresem tuđim rukama, uzvikujući ime koje nikada neću zaboraviti.

***

S litvanskog prevela Mirjana Bračko.

POVRATAK NA VRH STRANICE