Petak
15.04.2016.

Smrt oca




Extra_large_puzzle
Foto: J. Sibiga / Flickr
A+ A-
Laura i ja smo se jedanput poljubili na početku gimnazije. Držali smo se za ruke preko stola dok smo sjedili u starom kafiću sveučilišta gdje je čaj koštao 40 centi. Pili smo čaj na litre, ljubili se, hodali i ljubili; ali ta su vremena brzo prošla. Naravno, bio sam mlad i šašav, a Laura je bila još mlađa. Nismo bili u stanju paziti jedno na drugo. Započeli smo neku glupu i smiješnu svađu i sve je ostalo na tome. Ali nekoliko godina kasnije još sam uvijek osjećao kao da mi nešto fali. Nisam je sreo više od deset godina – ni na ulici, ni u kazalištu, niti u dućanu; pa čak ni u obližnjem baru premda sam znao da svo vrijeme živi u istom gradu.

A sad, ovog sušnog ljeta dvije tisuće desete, Laura me nazvala. Rekla je da joj je umro otac i pitala me bih li joj mogao posuditi nešto novca. Uvijek se smrznem kad netko želi posuditi novac. Knedla mi se podigne u grlu, pa čak i kad to ne izgovorim naglas, čujem samog sebe kako pitam tri stvari – koliko, kako dugo i za što? Ali Laura mi je odgovorila i prije no što sam stigao pitati – onoliko koliko imaš, do početka sljedećeg mjeseca, hajde da se nađemo pa ću ti reći.

Sjedila je za stolom na terasi kafića držeći ruke na stolu. Izgledala je čarobno kao i nekad premda su joj oči bile podbuhle od plakanja. Pokušao sam reći nešto kao moja sućut, ali ispalo je nespretno kao i obično. Naručio sam čašu soka s hrpom leda – vani je bilo vraški vruće. Konačno sam pitao Lauru o njezinom ocu jer sam znao da nema oca. I Laura je to dobro znala. Kad je kao djevojčica pitala majku za oca, ona joj je odgovorila kako postoje samo mama, baka i prabaka. Nakon nekog vremena, kad prabake više nije bilo, majka joj je rekla da je rođena po svetom duhu i ta se zamisao Lauri neko vrijeme svidjela. I dok je drugoj djeci govoreno kako su očevi, majke i djeca nešto poput obitelji pčela, Laurina je majka govorila kako je Laura usamljeni cvijetak koji je niknuo nasred polja. Lauri se svidjela i ta slika. Kasnije, kad je Laura već znala kako nije rođena po duhu svetome i da nije usamljeni cvijetak nasred polja, njezina je majka šutjela. Nije rekla da je njezin otac nekamo otišao, nije rekla da je mrtav – nije rekla ništa. Samo je počela plakati i to je bilo to. Tako je bilo svaki put kad bi Laura pitala za oca. Sjećam se da smo o tome svojedobno i razgovarali. Rekoh ti –

”Možda tvoja majka ima neki važan razlog zbog kojeg ti ne želi govoriti o ocu. Možda te želi zaštititi.” I tada si bila zapanjena.
”Zaštititi me? Od mojeg oca?”
”Pa, ovaj, ne znam – da, možda baš od njega.” I tada si bila tako sigurna, tako mirna, nepokolebljiva –
”Bez obzira na to što je i tko je; pa makar imao i sto žena ili je ubojica ili mrtav – bez obzira na to kako je umro, ta mi je istina vrjednija od života u izjedajućem neznanju. Ili od slušanja moje majke kako odgovara plačem i uzdasima – tisuću puta bih radije znala istinu nego ovako.” I sad, zajedno s ocem, stigla je i ta istina. Donijeli su mi sok i hrpu leda kao što sam naručio i našao sam se kako sasvim neumjesno razmišljam o tome što bi se dogodilo da na stolu uzmem Laurine ruke u svoje.

Led na stolu se topio. Laura je pripovijedala. Započela je pomalo okolišajući, govorila je bez nekog reda o nekim ženama i svojoj majci, pa je gotovo briznula u plač, ali se suzdržala. Sjetio sam se kako je Laura lijepa dok plače. Sada se, pak, sabrala i opet započela –

”U ponedjeljak su me nazvali iz policije i pitali je li tu ta i ta, i ja sam odgovorila 'Da, jesam', i čudila sam se zašto me zovu; ali onda su rekli kako im je strašno žao što me moraju obavijestiti ili nešto, ono što uvijek govore, i da je vaš otac Taisto Raasik mrtav. I premda sam uvijek imala osjećaj, čak sam si i zamišljala da će se to jednog dana ovako dogoditi, naravno da sam prvo pitala – jeste li sigurni? Ja ne poznajem nikoga s tim imenom. Ali onda su objasnili kako je Taisto Raasik definitivno moj otac: prije nekog vremena napravio je DNK analizu, a  policija je, na kraju, među njegovim stvarima, našla i pismo moje majke, i Taisto Raasik je bez ikakve sumnje definitivno moj otac. Odnosno, bio je, a s obzirom na to da se istraga odužila i da on nema druge rodbine, tijelo su mu kremirali. I bih li mogla otići do krematorija u Võru po njegov pepeo. Suze su mi samo lile – prekinula sam razgovor i odmah, bez razmišljanja, nazvala mamu. Zapravo, o tome sam razmišljala vrlo precizno – kako ću je nazvati kad otkrijem identitet svojeg oca, kako ću nazvati mamu i reći joj da je Taisto Raasik umro. Pomalo hladno, bez istinske tuge ili optuživanja tako da sve dobije oštriji efekt, kao u Bergmanovim filmovima. Tako da kritika bude apsolutna i da sve one priče o svetom duhu i samotnom cvijetku budu još smješnije.

I tako sam nazvala i rekla – 'Bok, mama, Taisto Raasik je umro.' I onda sam čekala. Moja mama nije ništa rekla. Nisam čula čak ni njezino disanje, ali sam čekala da nešto odgovori. I prva stvar koju je rekla, ili zapravo nije rekla nego je – onako, ispustila uzdah. Čak se ni ne sjećam što je još rekla – što je još mogla reći - ali taj mi je uzdah nekako ostao resko zvoniti u ušima. Slušala sam taj uzdah koji je ispustila moja majka svo vrijeme dok sam vozila prema Võruu, a taj uzdah nije bio onakav kao da se radi o nekakvom teretu sazdanom od krivnje, tišine, tajnovitosti i hrpe opeka i svog ostalog sranja koja ti se natovare na pleća, pa ih više ne možeš podnijeti. To uopće nije bila ta vrst uzdaha – baš suprotno. To je bilo kao da si pola dana čistio podrum, pa si izašao, ispružio se i ispravio leđa, žmirnuo očima i uzdahnuo. To je bila baš ta vrst uzdaha i više se ni ne sjećam ničeg iz tog telefonskog razgovora s mojom mamom. Premda, da – sjećam se jedne stvari. Rekla sam da ću se odvesti do krematorija u Võruu da pokupim tatu i pitala sam je bi li i ona htjela doći sa mnom. Nisam joj govorila kako netko mora otići, kako on nije imao nikoga, već sam mami rekla –'Idem se naći s tatom!' Završila sam razgovor tom dramatičnom izjavom i sjela u auto, ali uzdah moje mame još mi je odjekivao u uhu. I bila sam tako ljuta zbog toga što je tako uzdahnula, jer kakvog je prava imala tako uzdisati!”
 
Laura je uzela iz posude kocku gotovo otopljenog leda, stavila ju u usta i počela sisati.

”Ništa mi nisu rekli u krematoriju u Võruu – jednostavno su mi dali urnu i pitali želim li i pogreb, i ja sam rekla da, može, ali to će malo potrajati. Dali su mi račun za kremaciju i urnu. Već je sama urna koštala preko tisuću kruna – a što, bila je to samo bezvezna kutija s križem. Ja bih to strpala u bocu od tri litre, samo da sam mogla. U krematoriju su mi rekli da mi forenzičar može dati potvrdu o smrti, pa sam i to i obavila. Ali kad sam se tamo odvezla i pitala od čega je umro, nisu mi mogli ništa reći. Na nekom komadu papira je pisalo kako je uzrok smrti nepoznat. Pitala sam – kako može biti nepoznat? Što to znači? – 'Kad čovjek umre, to mora biti nečime uzrokovano.' A taj je mrtvozornik, sa zelenom pregačom i srebrnim lancem i srebrnim križem oko vrata, rekao – 'Ne, ne mora uvijek. Moglo bi se reći da mu je stalo srce, ali što je to uzrokovalo – to ne znamo. To nije bio infarkt, nije bio srčani udar; možete otići tamo pitati. Tamo bi trebale biti i njegove stvari.' Zadržavala sam suze i to je taj čovjek sa srebrnim lancem i križem primijetio –
'Vi ste mu kćer, da?'
'Da.'
'Nesretni slučaj, naravno; bio je inače u dobroj kondiciji, mogao je poživjeti još nekoliko godina. Ništa se tu ne može, rekao bih – svi ćemo jednog dana otići kad nam zadnje zrno pijeska iscuri. Pitanje je samo kako i kada.' Čovjek s križem je otišao i zatvorio za sobom teška željezna vrata.
 
Odvezla sam se do bolnice. Nisam znala gdje staviti urnu – nisam je htjela spustiti na pod, pa sam je stavila na sjedište pored sebe. I zavezala sam je pojasem da se ne prevrne. Jesi li znao kako je pepeo težak?”
”Ne,” odmahnuo sam glavom. Stvarno nisam znao, ali Laura je, jadnica, znala.
”Nekoliko puta je teži od pepela kojeg čistiš iz kamina. Čudno, nikad ranije nisam na to pomislila. Ali nekako mi se sviđa pomisao da je pepeo osobe teži od pepela drveta.”
Zamislio sam Lauru kako vozi auto s urnom svojeg oca na sjedištu suvozača. Volio bih vidjeti izraz lica policajca ili policajke koja bi napola gurnula glavu kroz prozor kako bi provjerila jesu li svi putnici vezani.

Laura je uzela još jednu kocku gotovo otopljenog leda.
”U bolnici su mi dali novčanik mojeg oca s deset kruna, desetak izgrebanih loto listića – nijedan nije dobio - iskaznicu za knjižnicu i jednu za supermarket, i to je bilo sve. Dali su mi i džepni radio i Dumasova Tri mušketira. Prva misao koja mi je pala napamet bila je – tko je bio moj otac? Je li se zamišljao kao d’Artagnan, Athos ili Porthos, ili možda kao Aramis? Koji bi ti htio biti?”

 "Stvarno ne znam, nikad se ranije nisam zamišljao poput mušketira. Premda je Milady u ruskoj verziji bila zgodna, pa sam se, naravno, zamišljao na mjestu d’Artagnana. Ali ne kao d’Artagnan, jasno – uvijek kao sebe. Svejedno, vidio sam na ruskom filmskom festivalu prije pet godina glumca koji je igrao d’Artagnana i sigurno se doimao kao netko tko sebe zamišlja kao d’Artagnana. Neka vrst ruskog d’Artagnana odjevenog u crnu kožnu odjeću i s trorogim šeširom.” Činilo se da me Laura ne sluša – izgledalo je kao da su joj se oči usredotočile na same sebe, te je nastavila pripovijedati o svojem ocu kao da me ništa nije pitala i kao da joj nisam ništa odgovorio.

”Na kraju sam našla i očevog liječnika koji me upoznao s poviješću bolesti Taista Raasika. Učinilo mi se da je moj otac nosio nekakav teret i bio umoran, a liječnik – koji je bio ljubazan i ugodan i taktičan i nije ništa htio reći - svejedno mi je rekao kako je možda sâm život iscrpio mojeg oca.
'Što to znači – život ga je iscrpio?', izravno sam ga upitala, a kako bih izbacila iz takta dobrog gospodina liječnika, dodala sam – 'To baš i nije neki medicinski izraz.' Ali liječnik se još uvijek držao mutnih stvari – 'Pa mislim da se ljudi i njihovi životi međusobno razlikuju. Znate ono, kao svijeće – neke gore brže i svjetlije; druge daju mekanu svjetlost i plamen im je ujednačen, ali gore sporije.' I tu mi je prekipjelo – 'Zar mi ne možete jednostavno reći od čega je bolovao, bez priča o nekakvim svijećama!' A tu se ovaj mutni i tankoćutni liječnik uozbiljio – 'Pa što biste htjeli čuti? Kako bi se ljudi morali zdravije prehranjivati, piti manje alkohola, redovito spavati, baviti se sportom? On je bio vaš otac, možda biste vi trebali znati kako je živio.' Taj napuhani, nejasni govnar! I tako sam otišla držeći u ruci vrećicu s radiom, novčanikom i mušketirima. Ali neka stara čistačica je krenula za mnom i sustigla me na stepenicama.
 
'Molim vas, oprostite, nisam poznavala vašeg oca i jako mi je žao što je sad mrtav – bio je vrlo zanimljiva osoba. Bez obzira na to tko je bio, bilo je svejedno ugodno što je boravio u našoj bolnici. Sâm, naravno. Čula sam kako ste maločas razgovarali s liječnikom i pitali od čega vam je umro otac, a čula i sam da vam nisu mogli puno toga reći ni ovdje ni u mrtvačnici. A ja nisam ni liječnica ni sestra, samo čistačica; ali ako mi dozvolite, meni se čini da je umro od tuge.'
'Od tuge?' Žena je nevoljko otrla ruku o kutu.
'Pa da; nisu pronašli od čega je bio bolestan, ali bio je… bio je tako usamljen. Pa sam ga pitala zar nema nikoga, ženu ili djecu, a on je rekao da ima kćer u Tartuu, ali još nije smogao hrabrosti da je potraži, jer tko bi htio imati takvog oca koji u životu nije ništa postigao i koji nije u stanju brinuti se ni o sebi. Ali činjenica što ima kćer bila mu je tako važna, htio je otići na DNK testiranje kako bi sve bilo jasno – kako bi ostavio barem nekoga ili nešto za sobom kad ga više ne bude, jer je osjećao da mu nije više puno vremena preostalo. I ja sam si mislila kako bi tako što rekao samo netko tko je usamljen, no ubrzo zatim – eto ti ga. Baš mi je žao.'

A onda je žena počela tražiti nešto po džepu. 'Možete li mu zapaliti ovu svijeću na grobu kad ga budete pokapali, od mene?'
'Da, svakako, hvala.' Stavila sam svijeću u vrećicu zajedno s knjigom i radiom i brzo izašla iz zgrade i otišla do auta, i tu sam se rasplakala kao luda.

Nakon toga sam otišla posjetiti kuću u kojoj je moj otac živio prije smrti. Bila je to stara drvena građevina sa zahodom i vodom na dvorištu. Unajmio je jednu sobu u toj kući. I činilo mi se kao da je stanodavka već čekala moj dolazak – odmah je izašla van. Počela se ispričavati zbog toga što je sve ovakvo, rekla je da je njezin suprug umro, a ona već dugo nije bila u stanju renovirati kuću; da krov propušta, ali da se ona ne može tamo pentrati – 'Da, prije no što je vaš otac otišao u bolnicu, obećao je da će postaviti novi crijep na krov – nabavila sam čekić i čavle i nešto crjepova, imam to već godinama, znate; ali onda je Taisto otišao u bolnicu, a ja sam čekala da se vrati i postavi crijep prije no što dođu jesenske kiše, ali izgleda da će sad sve ostati ovako, nije da ne mogu platiti, mogla bih naručiti neku firmu da dođe i to napravi, ali ionako, tko bi došao postaviti samo jedan crijep; a sad i ne curi baš tako pa se ne isplati čekati.'

Stara je neprestano pričala, brzo, kao da se ispričavala i htjela mi sve ispripovijedati, ali ja sam je htjela pitati o svojem ocu. Htjela sam nešto doznati, ne znam što – nešto što bi ga karakteriziralo, barem jedan detalj o tome kakav je bio, tako da bih i ja imala neko opravdanje za to kakva sam ja, ili zašto, ovaj – nešto. I tako sam prekinula staričino brbljanje – 'Pazite – ja nisam poznavala svojeg oca. Nikad ga nisam vidjela i uvijek mi je predstavljao tajnu. Možete li mi reći kakav je bio?' Starica me začuđeno gledala, čak se malo uvrijedila – 'Kako to mislite, kakav je bio?'
'Mislim, kao osoba – možda mi možete nešto reći o njemu?'
'Pa valjda mogu, naravno, da… Ali nisam ga baš poznavala, znate? On mi je bio podstanar i tu je sve bilo u redu, nije dovodio posjetitelje u kuću, a kad bi netko i došao, on bi izašao, ali u kuću nije dovodio nikoga. Ne bih ja to njemu branila, to nikako; ali on nije nikoga dovodio.'
'Gdje je provodio vrijeme?'
'O tome, mlada damo, nemam pojma. Naravno, on o tome nije govorio, a ja, jasno, nisam pitala kamo ide odrasli čovjek i što radi. Svi mi imamo svoje živote. Jedni imaju ovakve, drugi onakve, ali svatko ima svoj…' Shvatila sam da tu neću ništa saznati pa sam pitala za očeve stvari jer je morao nešto ostaviti. I zamolila sam mogu li vidjeti sobu u kojoj je živio.

'Da, naravno – Taistove stvari. Ali već sam našla novog podstanara, a i nema se puno za vidjeti – obična stara soba, treba je renovirati, ali nisam vam ja baš za popravke, a ni ne izgleda tako strašno; trebalo bi promijeniti tapete, ali inače je sasvim u redu.
'A te stvari?', pitala sam zahtijevajući svoje nasljedstvo. Starica je nestala u kući i u trenutku se vratila s kutijom u ruci.
'Tu su Taistove stvari. Već sam bacila neke stare novine i par starih košulja koje su bile poderane, ali ostalo je ovdje. Stvarno, nije imao puno stvari.' Otvorila sam kutiju. Sadržavala je par starih hlača, jastuk – stare i ružne stvari, odmah sam ih izvadila – metalnu tabakeru – onakvu staromodnu, nazubljenu tabakeru - pa onda britvu za brijanje, četku za brijanje, komad sapuna, ručnik, i to je bilo to. Prvo sam pomislila da starica laže; da je nešto zadržala. Htjela sam vidjeti makar jednu jedinu fotografiju mojeg oca da vidim ličimo li jedno na drugo. Može li čovjek živjeti sa stvarima koje stanu u jednu kartonsku kutiju?
'Je li to stvarno sve?', zahtijevala sam optužujućim i začuđenim pogledom. Starica je shvatila što mislim pa se trgnula.

'Bacila sam par novina i košulju, ali to je stvarno bilo tako staro i prljavo, i košulje su bile rasparane po šavu…' Vidjela sam da starica ne laže. 'Nisam u životu nikome ukrala ni iglu.'
'Da, svakako, vjerujem vam – molim vas, molim vas, nemojte misliti – naravno. Ali zar nije imao album s fotografijama ili nešto? Pisma, makar i jednu sliku na kojoj je bio on?'
'To ne znam – u sobi nisam vidjela ni album ni bilo što drugo. A izgubio je i putovnicu. Vidite, kod mene je živio svega osam godina.' Stanodavka se najednom zamislila. 'Da, čudan vam je ljudski život. Živite pored drugih ljudi, tako, ali o vama nitko ništa ne zna. A onda umrete i za vama ne ostane ništa. Naš je život tajna, tak je to', završila je starica zamišljenim i žalobnim glasom i u kutu oka joj se pojavila suza. Pozdravila sam se s njom i zahvalila joj, vratila sam stvari natrag u kutiju i krenula prema autu.

Ali stanodavka je ostala stajati u dvorištu kao da se ne može odlučiti želi li mi još nešto reći ili ne. Vratila sam se do nje – 'Želite li još nešto reći?'
'Ne', proturječila si je starica.
'Onda vam želim svako dobro.' Ali stanodavka je počela potiho govoriti, ili prije mrmljati –
'Ne, ništa, osim, ovaj, sad stvarno nema veze, naravno, umro je i da – nek počiva u miru, ja imam još malčice snage i nekako ću još proći… Ali Taisto nije platio zadnju stanarinu.' Naravno, toga sam se mogla i sama sjetiti. Starica je sad mrmljala i ponizila se.
 
'Ja ću vam platiti stanarinu.'
'Ma dajte - zašto vi?', starica mi je samo odmahnula rukom.
'A tko će onda?'
'Pa da – ali, znate, to nije samo za mjesec dana.'
'Za koliko mjeseci vam duguje?' Starica je već govorila punim glasom.
'Četiri mjeseca. Platio je za veljaču. Ali za ožujak, travanj, svibanj i lipanj nije, pustimo sad srpanj; tada je već bio u bolnici, neću više taj novac.”
'To je znači pet mjeseci. Ja ću vam platiti.'
'Gospođice, već sam vam rekla - neću uzeti novac za srpanj!' Starica se već počela ljutiti.
'U redu. Platit ću vam za četiri mjeseca. Koliko ste mu mjesečno naplaćivali?'

'Tristo kruna mjesečno.' Starica je očito osjećala kako je smatram lihvarkom pa je dodala – 'jer sama metem i perem stepenice i zimi čistim snijeg i plaćam od svojeg novca struju u hodniku i podrumu.' Mislila sam, kad nekamo izađem, mogu li se uopće izvući s tristo kruna za jednu noć? Počela sam se nekako sramiti zbog sebe. Osjećala sam se kao da nisam zahvalna za sve što imam u životu. I tako sam si obećala da ću od sada biti zahvalnija. Platila sam starici stanarinu, stavila kutiju u auto i odvezla se. Ali hlače i jastuk su smrdjeli po plijesni i duhanskom dimu, pa sam parkirala auto u gradu i gurnula ih u kantu za smeće.”

Ponovo nisam mogao naći riječi. Sjedili smo nekoliko trenutaka u tišini, a onda je Laura nastavila. Mislio sam – pitao sam se je li već nekome ispričala ovu priču ili je sve to tako metodički i pomno promislila kad joj priča teče tako živo i glatko. Nisam se sjećao Laure kao tako dobre pripovjedačice u onim vremenima. Pričala je kako je počela sređivati stvari oko pogreba i stavila je osmrtnicu u novine. U državni dnevnik Postimees i u lokalni Võrumaa Teataja.

”Ali sve je bilo i prilično zbrkano, naravno. Mislim, što napisati. Jasno, navela sam da je pogreb Taista Raasika na tom i tom mjestu u to i to vrijeme. Ali razmišljala sam kako netko možda ne može doći ili nije slobodan, ili jednostavno ne ide na pogrebe. Ja osobno ne idem ako ih mogu izbjeći. Mislila sam kako bi mi netko možda htio reći nešto o ocu, ali ne može doći na pogreb, onda bih bila lišena toga. Onda sam vidjela kako ljudi ostavljaju brojeve telefona ispod osmrtnice. Pa sam i ja stavila svoj. Osmrtnica je objavljena u Võrumaa Teataja i u Eesti Päevaleht.”

Shvatio sam kako je sve ovo prije, sve što mi je Laura ispripovijedala, samo uvod, a bit onoga zbog čega smo se sreli i zbog čega mi je sve ovo ispripovijedala, to ću čuti tek sada. Sunce je peklo, znoj je svjetlucao na mojem čelu. Laurina haljina bila joj je prilijepljena uz trbuh i bedra. Premda to ne bi bilo ispravno, htio sam je baš u tom trenutku držati za ruke i ljubiti je. Njezinu ruku, usnice, trbuh, bedra. Ali nisam. Laura je nastavila.

”Ta je osmrtnica tiskana u srijedu. Danas je petak, a ja sam jučer nakratko uključila telefon kako bih te mogla nazvati. Netko iz knjižnice u Võruu me nazvao odmah u srijedu ujutro. Bila je to neka žena; Zamišljala sam je kao sredovječnu debeljuškastu plavušu koja sigurno ima niskog, sramežljivog muža koji se duboko u sebi plaši svoje velike žene. Ta me odmah raspalila rekavši, 'zašto, o zašto moramo na ovaj način pronalaziti svoje stranke.' Ukratko, moj je otac posuđivao knjige u knjižnici u Võruu i naslutila sam da je tu bilo nekih problema. Ipak, kad sam joj rekla da je to moj otac i da je sada, usprkos svemu, mrtav, malo je popustila; ali ubrzo se opet zalaufala i shvatila sam o čemu se radi jer je debeljuškasta plavuša objasnila:

'Vidite – vaš otac, Taisto Raasik, jako mi je žao, moje saučešće, ali svake godine ostanemo bez više od tristo knjiga. Ali tome usprkos, naša Središnja knjižnica županije Võru mora opsluživati čitatelje diljem zemlje. Knjige se naprosto ne vraćaju, a policija tu ne čini ništa; ili ih se krade ravno s police i nitko nikad ne sazna tko ih je uzeo. Naravno, žao mi je što je jedan od naših posuđivača umro, ali svaka knjiga nam je potrebna, a svako kašnjenje je ipak kašnjenje.' Nastala je stanka dok je knjižničarka udahnula, pa sam je uspjela prekinuti i pitati – 'Je li vam moj otac zaboravio vratiti neku knjigu?' Debeljuškasta plavuša se dovoljno nadisala kisika, te mi je ispalila – 'Ne bih vas smetala u vašoj tuzi bez razloga, znate. Nikad nije vratio Tri mušketira. Rekla sam joj – pa to je sjajno; ja imam knjigu i mogu je vratiti.

'Sigurno je možete vratiti, ali ona je već otpisana i izbrisana iz knjižničkog kataloga i već smo nabavili novi primjerak.” Već mi je bilo prisjelo – 'Znači, zovete me da bih vam nadoknadila trošak knjige?' Sad je debeljuškasta plavuša uzdahnula kao da je natjerala najgoreg mogućeg imbecila da konačno nešto uspije shvatiti.
'Tako je. Plus zakasninu. To iznosi tri tisuće šesto osamnaest kruna i dvadeset i četiri centa.' Opet sam je pitala tako da budem sigurna, i stara mi je to ponovila bez zastajkivanja –
'Tri tisuće šesto osamnaest kruna i dvadeset i četiri centa. Jer, znate, ta zakasnina ne ide Središnjoj knjižnici županije Võru niti Središnjoj knjižnici Võrua, kako se naša knjižnica zvala u razdoblju od osamdeset devete do devedeset četvrte; nego je knjiga posuđena u knjižnici Juhan Smuuli dvadesetog ožujka godine tisuću devetsto osamdeset i prve.' Još me netko pokušavao nazvati i sve mi je već postajalo smiješno, pa sam je zamolila da mi pošalje račun. Htjela mi je još nešto objasniti, vjerojatno kao ispriku, o tome kako knjige nestaju i kako je državna potpora slaba, ali i sama sam se iznenadila kad sam rekla –
'Svi za jednoga, jedan za sve!', i prekinula vezu s debeljuškastom plavušom.

Ne znam; vjerojatno bi se mogla napisati radio drama o tome, likovi su prokleto dobri. Čak i previše književni i možda bi djelovali previše umjetnički. Sljedeća osoba koja me nazvala bio je neki frajer iz crkve u Vastseliine. Neka vrst uglednog starijeg čovjeka koji nikad ništa nije morao obaviti na brzinu i koji ostaje otmjen u svakoj situaciji – bez obzira što mu je ovratnik crne jakne prekriven prhutom – 'Govorim li s prijateljicom ili rođakinjom Taista Raasika?' Predstavila sam se, a onda je to učinio i starac. 'Zovem se August Kõiv I vršim dužnost savjetnika župe Vastseliina. Moram reći kako smo jako žalosni zbog gubitka vašeg oca i drago mi je da smo uspjeli naći broj kako bismo mogli porazgovarati s vama jer nigdje nismo uspjeli naći vašeg oca.'
 
'Tražili ste ga?' U trenutku sam postala jako poslovna jer sam se uplašila da će mi starac ovakvim opuštenim načinom isprazniti bateriju telefona.
'Da, tražili smo ga jer su nam se sve obavijesti o našim crkvenim proslavama I božićne čestitke vratile kad smo ih slali na njegovu staru boravišnu adresu. Još mi to šaljemo jer smatramo kako je to lijep običaj – imamo dosta starijih župljana koji su sami i njima je to velika stvar kad im župa za Božić pošalje čestitku.' Ukratko, moj je otac bio u crkvenom adresaru, tamo je bio na krizmi, i starac je sad htio znati želim li da župnik održi govor nad njegovim grobom. A ja sam pomislila – zašto ne? – premda sam našla svjetovnog govornika za pogreb, potpisala ugovor i već mu platila. Ali s obzirom da je izgledalo kako je ovaj frajer neki veseljak, htjela sam ga pitati o mojem ocu – to tome kakav je bio.

'Da, vidite – vaš je otac bio na tečaju prije krizme, došao je valjda dvaput ili triput, a kad je imao krizmu, ja sam bio u bolnici zbog problema sa štitnjačom. Zapravo, jedanput sam ga posjetio kod kuće – onda dok smo još imali njegovu adresu.' Jako me zanimalo zašto je otišao posjetiti mojeg oca u stan –'Mogu li vas pitati, zašto ste ga išli posjetiti?'

'Da, ne bih ga ja posjećivao, ali nije mi odgovarao na pisma, pa sam pomislio – pa nije to tako daleko, otići ću i pogledati je li sve u redu, možda jednostavno nije primio naša pisma. I bilo je dobro što sam otišao jer je vaš otac rekao da nije primio ta pisma. Točnije, slučajno nije platio crkvenu pristojbu i, ako se ona ne plati dvije godine, ili čak pet godina, onda se takva osoba više ne smatra članom župe. Ali ja uvijek želim unaprijed znati da nije posrijedi neka pogreška, da čovjek nije jednostavno zaboravio platiti, jer toliko se toga događa u našim životima, zar ne? I ovog puta problem je naprosto bio pogreška, vaš mi je otac zahvalio i rekao da će svakako platiti pristojbu.'
'I je li platio?', odmah sam ga upitala.
'Zapravo nije. Ali nije ni imao prilike. Vjerojatno svatko od nas nosi svoj križ, a je li taj križ na zvoniku crkve ili na našim leđima ili na ramenima ili u našim mislima i duši, to nije važno.' Starac me blagoslovio, dogovorili smo se oko organizacije sprovoda i već je htio prekinuti razgovor bez da me pitao za novac za crkvenu pristojbu. Najednom sam osjetila potrebu da ja platim tu pristojbu tako da mi otac može počivati u miru. Zamolila sam starca da mi kaže broj bankovnog računa crkve i obećala da ću uplatiti simboličnu donaciju crkvi u iznosu od tisuću kruna. Naravno, nije imao ništa protiv toga; glas mu je bio grcav, nekako opterećen i još me jednom blagoslovio.

Uplatila sam novac i sjetila se kako zapravo nije ni rekao kakav je bio moj otac; ali telefon mi je odmah ponovo zazvonio. Opet, sasvim nepoznati broj. To je bila neka plašljiva žena po imenu Eve ili tako nešto, kakva li su već imena takvih žena. Nakon što mi je toplo, ali ipak suzdržano izrazila sućut, predstavila mi se.

'Ja sam Taistova kolegica iz razreda. Zajedno smo išli u osnovnu i srednju školu u Võruu. Već trideset godina živim u Tallinnu, a kad smo imali sastanak razreda – ima tome već deset godina – ja sam bila na službenom putovanju i nisam mogla doći i jako mi je žao zbog toga s obzirom da je već nekoliko ljudi iz našeg razreda umrlo. To je baš nesretna stvar i srce ti stane kad čitaš osmrtnice prijatelja i školskih drugova u jutarnjim novinama. I onda ode jedan, pa drugi, pa treći i četvrti i svi nestaju jedan po jedan, samo tako, pa se čovjek pita kad ćeš ti biti na redu; jesi li dovršila sve što si u životu kanila. A ja ne znam kako je bilo s Taistom. Ali čovjek ne može biti na to spreman kao u onim starim pričama u kojima starac sjedi kraj prozora, dođe mu ptičica i kucne o staklo, i starac shvati kako je to znak da mu je došlo vrijeme umrijeti, ode i ispruži se na krevet, sasvim mirno kaže svojoj staroj ženi da mu je vrijeme, i to je to. Nešto uvijek ostaje nedovršeno, a tako je nesumnjivo bilo i s Taistom.' Na čekanju je bio još jedan poziv. Pokušala sam požuriti ženu.

'Možete li mi reći kakav je bio moj otac?'

'Pa kad bolje razmislim, nisam bila na prošlom okupljanju; ali prije toga, ne sjećam se – ne, Taisto sigurno nije bio na tome. Mislim da sam ga vidjela na trenutak kad sam bila u posjeti roditeljima u Võruu, ali to je bilo tako kratko da čak nisam ni sigurna je li to bio on ili nije. Zadnji put što se pouzdano sjećam da sam ga vidjela bilo je za vrijeme naše mature. Nakon toga mislim da je Taisto otišao na tehničko učilište i postao inžinjer za tresetišta.'
'Inžinjer za tresetišta?'
'Ili je to bila agronomija? Je li vaš otac studirao agronomiju?'
'Pazite – ja ga nisam sretala dok je bio živ i ne znam je li ili nije studirao agronomiju.' Osjetila sam kako je žena ponešto šokirana činjenicom da kćer nije nikad vidjela živog oca.

'Bilo je to nešto s tresetištem ili agronomija – sigurno jedno ili drugo. Ili ne – je li on zapravo otišao za bravara? U svakom slučaju bilo je nešto slično.' Čudila sam se što bi to moglo povezivati tresetište, agronomiju i bravarstvo. U svakom slučaju, nisam ništa rekla; premda mi je žena išla na živce više od svih ostalih pozivatelja svojim idiotskim, blagim glasom. 'Ali znate, sjećam se dobro Taista s naše proslave mature. Premda, znate što je zanimljivo, i ja sam počela razmišljati kako je Taisto izgledao, tek tako, da se prisjetim njegovog lika, pa sam pregledala sve naše slike iz razreda – i njega nema ni na jednoj. Ni na zasebnoj fotografiji, niti na razrednoj.'

'Pa gdje je onda bio?'

'Ne znam; mislim da je stvarno čudno što ga nema ni na jednoj slici, i to me sad jako zbunjuje jer mu se ne mogu prisjetiti lica premda ga se dobro sjećam s proslave mature. Ne znam bi li vam sve ovo trebala reći, ali proslava je bila u mojoj kući. Baš smo dovršili izgradnju novog doma i htjela sam se pohvaliti time kako imamo veliku, novu kuću, pa sam rekla da maturu možemo proslaviti kod nas. Moja majka i otac su se izderali na mene kad su to čuli; ali na kraju su ipak otišli na vikendicu. Proslava je bila uobičajena – dečki su pili votku, plesali smo i ljubili se; obična zabava. Ali idućeg je jutra moj otac počeo tražiti svoju tabakeru – imao je jednu od onih običnih, sjajnu, napravljenu od metala – ali nigdje je nije mogao naći. Neki prijatelj mu je to darovao, pa se moj otac naljutio i rekao da je to zadnji put da se takvo što održava u našoj kući. Nikad to više nije spominjao, ali tabakera se nikad više nije pojavila. Raspitivala sam se kod ljudi koji su bili na zabavi na onaj obziran baš-se-sjetih način, rekla bih 'ah, nestala je tabakera mojeg oca; je li ju netko vidio?' Nitko nije ništa znao o tome. I onda se sjetih kako sam vidjela Taista s nekim dečkima u gradu za vrijeme dok je pohađao tehničku školu, možda agronomsku ili bravarsku. Zašto se ne mogu sjetiti što je Taisto studirao? Ali toga se sjećam jer me Taisto vidio na ulici i odvojio se od dečki kako bi porazgovarao sa mnom i rekao kako sad studira; ali valjda ga nisam slušala i ne mogu se sjetiti ničeg drugog osim da sam ga vidjela samo par minuta ranije kako uzima tabakeru iz džepa i nudi dečke cigaretama, pa ju je opet zatvorio i ja sam znala da je to očeva tabakera. Uopće ga nakon toga nisam vidjela, pa kad sam to jutros pročitala u novinama, pitala sam se zašto nisam o tome razgovarala s njim. Svejedno, možda to i nije bila očeva tabakera, s obzirom da sam je vidjela iz prilične daljine, a možda sam si sve to samo zamislila. A možda bi sve ispalo drugačije da sam o tome razgovarala s Taistom, jer on mi se svidio, na zabavama smo uvijek plesali zajedno i jako se dobro ljubio, i mi smo se ljubili u krevetu mojih roditelja na maturalnoj zabavi; ali kasnije nisam mogla misliti ni na što drugo osim da je Taisto uzeo očevu tabakeru – premda je možda i nije uzeo. Možda još uvijek leži bogzna gdje; oprostite mi kao što sam i ja oprostila Taistu, čak i ako ju je uzeo, ali ako je nije uzeo, nadam se da mi oprašta što sam tako mislila. Oprostite mi.' Žena nije bila u stanju reći ništa više; očito se rasplakala i očito je bila nesretna i potpuno zbunjena. Prekinula je tako brzo razgovor da nisam imala vremena ni pitati je hoće li doći na sprovod. Ne znam ni zašto joj nisam na brzinu rekla kako tabakera njezinog oca leži u vrećici u mojoj sobi. Ali nisam je htjela niti ponovo nazvati.

Stizali su novi pozivi, jedan apsurdniji od drugog. Od njih nisam saznala ništa što sam željela znati o mojem ocu; premda stvarno ne znam što bi to moglo biti. Ali u svakom slučaju, moj je otac svima njima na neki način bio dužan, a nitko od njih nije mogao ili nije htio doći na pogreb. Sigurno možeš iskoristiti dva najridikuloznija poziva u nekoj od svojih priča. Jedna je bila neka žena koja je nekim slučajem – premda se više nije sjećala kako – srela Taista. Moj je otac prenoćio kod nje i nešto se vjerojatno između njih dogodilo, ali u svakom slučaju ujutro je nestala njezina perika. Bila je onakva, s dugim smeđim uvojcima koju je ta žena – a bila je pjevačica u estonskoj narodnoj operi – nosila u nekoj predstavi. Drugi najridikulozniji poziv bio je od čovjeka čiji je glas bio sasvim običan glas sredovječnog muškarca koji je zajedno s mojim ocem sudjelovao u baltičkom lancu. Stajali su tamo jedan pored drugoga i držali se za ruke, i premda su se svi svo vrijeme držali za ruke, s njegove ruke je nestala ura. Čovjek je naglasio kako je to bio sat marke Seiko; baš ga je bio kupio na tržnici i za vrijeme dok su tamo stajali držeći se za ruke, sat je nestao. Ti su pozivi pristizali sve do navečer i svi su nešto htjeli, tako da to više nisam mogla podnijeti, pa kad je telefon opet zazvonio i netko pitao jesam li ja kćer Taista Raadika, odgovorila sam:

'Ne, ja mu nisam kćer. Nazvali ste pogrešan broj.' Pa sam se strovalila i legla na kauč. Kad sam se probudila te noći u neko doba – ne znam jesam li uopće spavala – sjetila sam se da sam vidjela svojeg oca. Bio je isti kao onaj ruski glumac koji je igrao d'Artagnana – s tabakerom u džepu i kovrčavom, smeđom kosom, i smiješio mi se. Za mene je taj ruski glumac bio jedini koji je imao veze s mojim ocem. Tada sam se probudila. Bila sam tako uzbuđena da sam kuhinjskim nožem otvorila očevu urnu i samo stajala i buljila u pepeo."

Laura se više nije mogla suzdržati i briznula je u plač. Zagrlio sam ju osjećajući njezine grudi kako me pritišću. Jecala je, moja draga Laura. Obrisao sam joj suze kao što sam to uvijek činio. Laurine usnice bile su udaljene svega nekoliko centimetara od mojih.
"Oprosti, sasvim sam van sebe."
"Sve će biti u redu. Ne brini, stvarno." Poljubio sam ju u čelo.
"Iste te noći kad sam tako htjela vidjeti svoga oca da sam buljila u njegov pepeo, poludila sam – odjurila sam do mame. Ne znam koliko je sati moglo biti; na ulicama nije bilo nikoga i žuta su svjetla žmirkala na semaforima. Moja je majka ustala, došla do vrata u spavaćici i pitala tko je to. Odgovorila sam – to sam ja, Laura; i ona je nešto petljala oko brave i otvorila vrata. Smatrala sam da više nema pravo i dalje šutjeti. Pa sam zahtijevala:

'Mama, moraš mi reći tko je bio moj otac – tko je Taisto Raasik.' Ali moja je majka opet počela plakati, premda ne na onaj uobičajeni blejavi način; bila je potpuno izvan sebe. Pa sam pomislila – tu nešto nije u redu, nikad je nisam vidjela da tako plače. Umirila sam ju, pogladila po kosi i tada je konačno počela pričati:
'Draga moja kćeri, više od svega bih htjela da ti nešto mogu reći.'

'Ali reci mi, mama – ma što to bilo.' Moja je majka opet počela plakati i kroz njezine jecaje čule su se pojedine riječi od kojih sam razabrala da su se ona i moj otac sreli samo jednom i da se ona ne sjeća ničega. Nikad se više nisu našli i moja se majka sad više nije mogla sjetiti ni njegovog lica. Nakon nekog vremena, prestala je plakati i počela govoriti o maramici. U to je vrijeme moja majka imala bijelu svilenu maramicu s uvezenim inicijalima i nakon tog susreta više je nije mogla naći. Opet je počela plakati kao luda, molila me da joj oprostim i ja sam joj rekla da stvarno nema veze, sve je u redu. Ali u stvari, ništa nije u redu."
Laura me još uvijek nije pustila. Stajali smo zagrljeni nasred Trga vijećnice.

"Zadnjih nekoliko dana razmišljala sam o svačemu – što uopće radimo u životu, kamo idemo prije no što odemo, što će ostati iza nas. I je li moj otac bio samo jadni Gaskonac koji je sanjao o tome da postane mušketir, koji je došao u grad, ali mu njegov otac nije dao konja, novaca ni nagradu, i ništa mu se nije ispunilo. I mislim o sebi – što ću ja postati, i mislim o tebi – što će biti s nama. Zato sam te zamolila da se nađemo, Urmas. Nakon što sam se vratila od mame i nakon što sam opet zatvorila tatinu urnu, odlučila sam da ne želim tako završiti svoj život – s jastukom i ukradenom tabakerom i nevraćenim primjerkom Tri mušketira u kutiji za povrće. I ti si mi odmah pao na pamet. Bili smo baš budale kad smo prekinuli. Znam, vjerojatno ćeš sad reći da sam pod utjecajem svih tih događaja i samo tražim nekoga, nečije društvo, tako da ne budem sama."

"Ne, Laura, ne mislim tako."
"Želim biti s tobom i samo s tobom kako nam životi ne bi bili potraćeni i kako ne bismo izgubili jedno drugo i sebe same... Premda, čak ni ne znam – možda ti već imaš nekoga, možda imaš..." Zatvorio sam joj usta. Držeći se za ruke, šetali smo duž riječne obale do baruštine, a onda smo se vratili u grad do tržnice s obzirom da bankomat na Trgu vijećnice nije radio.

Morao sam biti u Tallinnu na dan pogreba Laurinog oca, ali mogao sam je zamisliti na groblju u Võruu gdje su bila dva govornika – svjetovni i crkveni – i Laura, sama, i nitko drugi da ga isprati. Padala je kiša i crkvenjak je izgovarao 'Oče naš' o tome kako nam Bog oprašta naše dugove kao što mi opraštamo našim dužnicima. I jadna, lijepa Laura stajala je na kiši, mokre kose, držeći svijeću koju joj je dala čistačica u bolnici.
Tako sam je zamišljao kako stoji na groblju jer ja sam, u biti, pisac kojem je posao zamišljati stvari. Ali naravno, nisam bio u stanju uzeti u obzir maštarije djevojke bez oca, a to ti može stvoriti takve slike da slušaš otvorenih ustiju i srca, pa shvatiš da treba zatvoriti usta tek kad Milady izađe sa svojom plavom kosom koja leluja na povjetarcu nakon što ti je ispraznila račun i srce.
 
P.S. Nadam se da će kulturni mjesečnik Vikerkaar objaviti moju pripovijetku Smrt oca i da ću tako vratiti barem dio novca koji sam dao Lauri. Istovremeno, ne bih se čudio da je Laura svojom pričom uspjela opčarati pisce Kivastika, Pilva ili Heinsaara, pa da oni budu brži od mene. Zbog toga se u mojoj pripovijetki mogu naći izvjesni tragovi žurbe.
 
***
 
Preveo s engleskog Boris Vidović.
POVRATAK NA VRH STRANICE