Petak
26.02.2016.

Slava teliću




Extra_large_ants
Foto: Faris Angosaibi / Flickr
A+ A-
Lena
 
Kuharica Lena u odmarališnom kafiću 
pušeći oslanja se na dovratak ulaznih vrata.
 
Kroz zastor od kiše u more zariva pogled poput noža
koji čisti još neulovljene ribe.
 
Džepovi skroz promočene pregače s točkicama su prazni – 
upravo je zauvijek predala ključ.
 
Na natpisu odmarališnog kafića je zubata riba –
tu je specijalitet kuće riblja juha.
 
U kuhinji se čuje odsijecanje štučjih glava:
cak cak cak...
 
Vlasnikova ljubavnica briše ruke o traperice –
mlađahna tužibaba kose boje sunca.
 
U Leninoj torbici s pokvarenim zatvaračem
hlade se tri ukradena odreska –
večera za kćerke i za nju.
 
Posljednji autobus kući kreće za dva sata.

 
Kupačica
 
Žena je ustala sa zelenkaste prostirke
i ušla u more
 
(do gležnjeva
do koljena
do struka
do grudi
do ramena
do vrata),
 
dok se sitan lik nije istopio
pod baldahinima valova s čipkom od mjehurića.
 
Polako okrećući listove
vjetar je čitao knjigu koju je ostavila.
 
Kad se smračilo izlizan svezak dao je knjižnici pješčare,
zapunivši pijeskom usta likova,
 
još uvijek živa i grcajuća
od rečenica napisanih neprepoznatljivim jezikom.
 
Bila je strankinja, od oko trideset godina.
Nitko ju nije poznavao.
Ljetovala je sama.

 
Četverogodišnja kraljica
 
Bile su mi četiri godine kad sam postala kraljica.
Trčkarala sam oko kuće, po dvorištima,
dok je zbor vrana pjevao na antenama.
 
Na dlanu tek nekoliko linija:
slave i života.
U kutu usana – mrlja od čokolade.
 
Samo tame se bojim.
Kada sumrak raskreči noge preda mnom,
pogledom uokvirim hijeroglif na tapeti i ne trepćem,
dok se oni ne vrate.
 
Kraljujem i plačem
u tamnocrvenom naslonjaču
dugo i glasno,
ispred neuključenog televizora.
Bez razloga.
 
Rombovi spuštenih frotirnih čarapa,
kućni duh na spavaćici,
zapevši – ne leti.
A blista kruna – za rubalj i četrdeset.

 
Zastavnica
 
Na snijegu crvena mrljica.
Podsjeća na japansku zastavu.
 
Na snijegu tragovi plemićkih haljina i plašteva.
Dame lepezama dotiču trepavice.
Princeza se nije ubola u prst,
samo će i dalje morati čekati nasljednika:
prevrnula se unutra staklenka slatkog, razbila se –
Sirup kapa s unutarnje strane bedra.
 
Uzdahnimo:
Kako bi to bila lijepa priča.
 
 
Vjerojatno ću biti mršava starica
 
Probijajući svojim poljupcem strah, sire
Ona se budi noću,
Da bi se čudila svemu što ju je promijenilo.
                                              (Paul Eluard)     
 
 
Tamo neke 2055. vjerojatno ću biti mršava starica  
i zauzimat ću malo prostora u autobusima i u redovima.  
 
Za pola stoljeća u moje tijelo
gledat će samo kupaonsko ogledalo i liječnici.
 
Doticat će me 
samo oznojena spavaćica,
poderana pazuha.    
 
Onda ću se, prije nego zaspim, sjetiti
jezika voljenog i okusa njegove sline.  
I svih drugih muškaraca,
koji su nekoć žudjeli za mnom. 
 
Pa čak i kako škripi krevet
u koji liježemo
po dvoje.
 
 
Križić
 
Križić nad krevetom mojih roditelja,
Križić nad krevetom roditelja mojih roditelja.
 
Križić između mojih sićušnih brežuljčića
na dan Prve pričesti.
 
Naučila sam zapovijedi napamet,
ali nisam mogla prestati zavidjeti
Lini D. na ljepšoj haljini.
 
Recitirala sam molitve kao stihove,
ispovijedila sve grijehe,
i bila sam sigurna da nove više neću činiti.
 
Tada mi je bilo jedanaest.

 
Betlehem
 
Betlehemske ovce su vječne
kao i sâm Bog.
 
Uvijek ih prebrojavam.
Nijedna nije razbijena.
 
Imam 4, 14, 24.
Svake godine stojim malo
pokraj ugodne kompozicije jaslica.
 
Nakon blagdana čistačica savjesno
skuplja keramičke kipiće.
S poštovanjem slaže svete lutke u kutiju.
 
Kao i stajske životinjice, mahovinu,
iz folije izrezanu zvijezdu, lani dobiven električni vodoskok...
 
Naš Bog, svake godine rođen kao djetešce,
nikako ne uspijeva porasti –
 
i opet je vrijeme da zauzme mjesto novorođenčeta
u kartonskim jaslicama.

 
Tako je krhak svemogući.
 
Ubacim novčić, zapalim svjećicu
za rođenog istog dana kada i Bog
bivšeg zaručnika.
Koji je čitav život za Božić dobivao
samo jedan poklon umjesto dva.
 
Izblijedjela fotografija iz prvog razreda
još uvijek je u mom novčaniku.
 
Majka, koja nijednom nije rodila.

 
Slava teliću
 
I.
 
Slava teliću
od čije su kože napravljene
moje cipele.
 
Blagoslovljen da je njegov koljač,
kožar i postolar,
 
ručice one prodavačice,
koje su visoke pete stavile u tamnozelenu kutiju,
u trgovini uske uličice staroga grada.
 
Slava teliću
od čije su kože napravljene
moje cipele,
 
koje su me dovele pravo k tebi.
 
II.
 
Neka je proklet.

 
Orfej
 
Prije spavanja uvijek uklanja staklo s fotografije,
 
da bi ona, kad padne mrak, bez teškoća prekoračila okvir
 
kao tračnice vremena
 
 
pomalo zbunjena zbog izblijedjele, staromodne odjeće
 
 
ne osjeća više ništa, osim te neugodnosti:
 
šuti, ne jede, ne miluje.
 
 
I sâm se sebi čudi
 
što ne prestaje postavljati stol za dvoje.
 
 
Iako zna da su samo živi u stanju čeznuti.
 

 
Mravi
 
Pojavljivali bi se svakog proljeća.

 
Tako vitalni, uvijek bi pronašli čime se hraniti, kamo se sakriti, razmnožavati se.
 
Tako dosadno nevini, čak ne bi ni shvatili da su u gostima.
 
 
Sjećam ih se kako svojim malim nožicama
 
bježe od neizbježnog kraja.
 
 
Tko zna kakve teritorije mi prekoračujemo
 
i čija ruka odvrće slavinu iznad slivnika svijeta?
 
 
Zar sve samo zato da nekomu,
 
nerazumnom i nevidljivom
 
ne bude tako dosadno?
 

 
Vrijeme gladi, godina vuka
 
I.
 
U vrijeme gladi
otkinuo si mi komadić krune
 
Ponekad bi mrvice dragulja
 
popadale
 
ranjavale
 
i nije više trebalo ni vina
 
 
U vrijeme vuka
U tjednu hladnoće
U mjesecu krhotina
U godini vraga
 
 
II.
 
Usred neprohodnog čestara
 
 
izdubio si mi kameni tron
 
umotao me krznom tišine
 
uokolo si rasuo krhotine
 
da me šumske zvijeri ne rastrgaju, kad me pronađu
 
_________________________________________________________________   
 
 
Konačno ispražnjen gramofončić
 
i pročitane knjige
 
skliznuli su s otopljenih koljena
 
 
Usna dvorana zarasla je u očekivanju
 
oštrih ostataka krune
 
 
Grijeh bi bio ne slaviti život
 
 
Uz ruke i rukave prolaznika pričvršćeni odsjaji
 
blistaju od njihove želje za životom.
 
 
Bolničke sobe i hodnici ispunjeni su onima koji žele ozdraviti.
 
 
Prije polijetanja zrakoplova informiraju nas
 
o načinima kako živ ostati u slučaju nesreće,
 
 
jer usta su dana za kušanje okusa i za poljupce,
 
oči – da osjetiš ljepotu, uši – da čuješ
 
kako svim porama upijaš u sebe svijet.
 
 
Bio bi grijeh ne slaviti život.
 
 
Sjajna kosa i dlačice na tijelu,
 
svakog dana uporno se pružaju prema svijetu,
 
svjetlucava koža, čvrsti zubi, kosti i nokti
 
darovani su da se protiv moje volje održi
 
tako čvrsto zakačeno ono, što zovemo život.
 
 
 
Tim više što sada u obitelji nitko nije bolestan,
 
u našoj zemlji ne događa se rat.
 
 
 
Dok svjež zrak miluje moje nosnice,
 
svakog jutra ponavljam:
 
 
ta bio bi grijeh ne slaviti život.

***

S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
POVRATAK NA VRH STRANICE