Petak
10.06.2016.

sajam knjiga




Extra_large_biste
Foto: Phil Shirley / Flickr
A+ A-
*** 
 
kao što je pisao Šlaitas – 
reci moraju biti
lelujajuće srce, a
ne forma
(te večeri bio je najbolji
pjesnik),
sada i ja sve više
osjećam lelujajuće srce,
osjećam do bojazni
kako se u ljuljačci djetinjstva
pod brezom
budim svake noći, kada ona
ne tjera više krv do
krajeva prstiju,
kad više ne mogu igrati
do pobjede,
kad pojačam a, čini se,
puknut će, nitko me ne želi
pustiti kući
(a nitko ne želi mene pustiti kući)
lelujajuća srca
išao bih mračnim ulicama
presijecao uglove –
kroz zapuštene livade,
kroz močvare i krtičnjake
išao bih,
kroz stadione, pretvorene u prostor
za vođenje pasa,
 
svratio sam nedavno u jedan,
neprestano mi je pred očima
taj prizor:
trava u razini struka,
na nogometnim vratnicama – 
zastave od rublja
 
 
pod blistavim svodom
 
sjedi ona 
za blagajnom
jedva se drži
deset minuta do ponoći
iscijeđena do posljednjeg
jedva dišuća,
ne vidim kako ona diše,
a čini se da ona ne diše
i sine mi, učini mi se
da joj iz usta niz bradu teče mali mlaz krvi,
samo još uvijek nekako po inerciji
sjedi ona za blagajnom
 
tako mi se učinilo samo zato
što sam jučer u galeriji slika dugo stajao
kraj slike sv. stjepana, kojemu
je s potiljka kapala krv, a on je stajao sasvim mirna lica
s biblijom i kamenom na njoj
 
a ja stavljam na traku
stavljam i gledam kako se udaljuje
kao da sve to nosi rijeka
pastu za zube
pakiranje domaćeg usitnjenog mesa
multivitaminski sok
komplet dvd disketa
karamel-sladoled
dvije table čokolade
bocu votke
televizijski program za sljedeći tjedan
rižu
heljdu
tjesteninu
tri crvene paprike
gumu za žvakanje
500 g šunke
bocu mineralne vode
sir za mazanje sa šampinjonima
jedan paketić svježeg sira s grožđicama
i jedan paketić svježeg sira s višnjama
zimsku kapu po sniženoj cijeni
i sportske majice – također po sniženoj cijeni
300 g domaće ruske salate
masline u staklenci od pola litre
pakiranje od šest boca piva
smjesu začina
bocu ulja
lampicu od 40 W
limenku oraha
maramice za čišćenje kompjuterskog ekrana
i ruski krimić
kao uvijek o dugim potragama za ubojicom i ljubavlju
 
čini se da ne gleda ona ni robu, ni u ekran blagajne, tim više ni u mene
da je njezin pogled uperen nekamo naskroz
ona tek dodiruje rukama sve što ja stavljam
i tako nekako, kao da nje ovdje nema i kao da nisu njezine te ruke
uzima od mene novac
i uzvraća mi ostatak
deset minuta, ne, vjerojatno već jedva neke tri
do ponoći
i mi se rastajemo
 
ni ja ne znam čemu svijet i čovjek i sve to
 
i sjetio sam se jedne pjesnikinje
i razgovora s njom
kad mi je pričala
pričala i pričala i zapovijedila da slušam
takvu jako ozbiljnu ozbiljnu glazbu
možda iz srednje azije
kaže jako osjećajno pjevaju
oni svoje pjesme
nije li super, ha, kaže ona
tako dira u srce
to mi se jako sviđa
jerdosadiomijevećtajživot
nije mi više zanimljivo
 
bitisobitelji,
shvaćaš,
a tu,
dakle tu je sve,
dakle tamo ništa
 
shvaćam, rekoh tada i postajalo mi je sve strašnije,
a još strašnije sada
u samu ponoć
kraj supermarketa
dok čekam taksi
i razmišljam
kako ona
ta blagajnica
sprema radno mjesto
i kako će ići kući
s malim mlazom krvi iz usta
možda jako kasno
(ja ću vjerojatno već spavati)
i ne mogu si zamisliti
kako i kada će se ona vratiti
doista ju neće čekati nikakav taksi
a živi po svoj prilici daleko
jako daleko
odavde
 
 
*** 
 
Sâm je na klupici na stajalištu,
Pokraj je bijela vreća,
Pita koliko je sati, kaže, ne dolazi autobus,
Ustaje, prilazi bliže, već govori ruski,
Mrmlja pognute glave,
Baš kao ja, dok čitam pjesme,
Uhvatim svaku drugu, svaku treću riječ,
Kažem, skoro prijedet,
Neprijedet, i ne zna što da radi, da krene pješice, ili što.
Pohabana mornarska majica ispod jakne,
U vreći je kombinezon, znaješ, firma, nado, štob bylo čysto.
Svarščik ja.
Pita, radim li, kažem da sam student,
Pa, kaže, jezžaj zagranicu, vsje sejčas ujezžajut.
Ja by pojehal, no mnje uže šesdesjat. Nikomu nenužen.
Najdi tam sebe djevušku i živy.
 
Nakon stanke.
Ja nepju, no sevodnja nemog, nu nemog prosto.
Druzja ješčio ostalis.
Izlizane obrve, bijele sljepoočnice, bore.
Ja hot' i vypivšy, no s milemetrovkoj mog by tiutelka v tutelku popast'
Ja ne tak sebe ja kak skazat' ja vjes aparat čustvuju tak vzjal i čustvuju ves' aparat
Tu njegov glas čvrsne, postaje jasan, postupno podiže glavu i gleda kao da traži
Milimetarski razmak tamo negdje, iza ograde, iza drveća
 
 
sajam knjiga
 
pa kako si, szymborska,
po dva litasa
izabrane tvoje riječi
i nisu baš zanimljive
 
pa što radiš tu, starice,
u elegantnom svom šeširu
 
rekla si, čemu te maske,
ako nema maskenbala
 
znaš, njima se sviđa ljudski pogled,
čovječnost, osobito kada ih u novinama i na televiziji
uzruja familijarnost na neočekivanim mjestima
no zar ćemo nas dvoje uzrujavati
njih podmićuje osobnost,
no zar ćemo mi podmićivati
 
zar ćemo harmonizirati
recimo, kupce i trgovce,
koje ne harmonizira čak ni cijena izabranih tvojih riječi
poezija je za njih prekomplicirana i tada kažu – besmislica,
poezija je za njih previše jednostavna i tada kažu – 
to nije poezija, već nekakvi dnevnici
 
njima uistinu nije potrebna nikakva poezija
 
ta gdje je poezija? – pitaju i pitaju novinari
zbunjene pjesnike, pogleda oborena u zemlju, koji nemaju što odgovoriti
 
 
*** 
 
dok ručam televizor u svratištu
prikazuje reklamu za tampone
pokušavam spustiti pogled i razmišljati
o nečem dalekom
zatim prikazuje neku reportažu,
u kojoj je neki japanski policajac
u istrošenim cipelama i s navučenom
službenom kapom
 
pa iako oči ne vidim
po borama lica učini mi se
da će ovaj policajac ove večeri
uhapsiti mladog zločinca,
čak i ne zločinca, nego običnog huligana
i dobrano će ga udariti palicom,
a onda će ga opet udariti
a onda tući, dok ovaj ne padne i više neće ustati
 i tako bi on već bio na putu
kući s dužnosti i išao bi dalje
ali ne, još će se okrenuti, vratiti
i službenim nožem prerezati
tom huliganu grlo
a onda će se već vratiti kući
možda s takvom plemenitom
suzom kao što je na aleksandra-
vičiusovoj fotografiji na girdvainisovu licu
no on će sjediti u kapi i nitko ju neće vidjeti
dok se naposljetku ne osuši
žena neće ništa primijetiti
bacivši pogled, iako
teško da bi ionako što primijetila
on će spavati u drugoj sobi
opravši zube i opravši
nož, sutra još na posao
a onda su dva slobodna

 
*** 
 
našao sam se u muzeju
od ranog jutra, dok lijeva,
drhtav
 
sve u meni gori
nakon jučerašnje noći,
nemam ni vode,
ni nikog tko bi pomogao
 
tko bi ti tu pomogao,
zaštita je kao u zračnoj luci
prosuo sam kovanice iz džepova,
izvukao mobilni telefon,
ključeve od svoje kuće i od hotela,
u koje se doista više neću vratiti
predao sam sve što zavija,
razoružan sam
 
i nahrupe na mene
lovci u snijegom zatrpanoj šumi,
koji na ramenima tegle medvjeda,
krvavim nožem obamiru
dječji glasovi iz kafića,
pretrpane mrtve prirode,
umor žena alphonsea muche
iz zasebne, mnogo prohladnije dvorane,
a gdje je još vytautas usred
bitke, krvi, napada, požara,
njegov konj nema kamo staviti kopita,
jer ipak je tu platno i okvir
 
a gdje su još
minijaturne
medaljice
i japanski turisti s fotoaparatima,
samo bez naprtnjača na leđima,
i umjetno svjetlo,
jer ovdje nema neba,
samo strop,
na kojem s oblaka od gipsa
izviruju tvoja stopala,
draga moja
 
negdje se zabijele husari,
socrealistička čistačica riba
smiješi ti se pravo u oči
a drugovi graditelji tačaka punih
crvene pečene opeke kao perja,
kao da nema tamo, iza zida
raspetog
         bez ruku
goluba
         bez krila
majke božje
         bez šaka
svetog jurja
         bez koplja
zmaja
         bez uha i jezika 
 
oni jednostavno stoje jedan protiv drugoga,
pet stotina godina traje već taj pogled,
draga moja,
iako sumnjam da tu postoji vrijeme
i sumnjam da im nešto nedostaje,
lica svetaca zrače spokojstvom i tugom
i, bojim se reći, 
 
ravnodušnošću
 
prema ovom svijetu,
kao glumci koji su dobili ulogu
koju nisu ni odabrali, ni mogli odbiti
i sve to ostavlja traga
na licima radnica u dvorani,
one stoje, kao da njih ovdje nema,
kao da ne bi trebale biti, ali uvijek bi ti mogle pomoći
ili te upozoriti da se ovdje ne smije fotografirati 
s bljeskalicom,
ne znam, treba li, smije li se
s njima pozdravljati
i osjećam se nelagodno,
gotovo me stid
zbog takvih cijena karata
i kakve su to cijene – deset zlota,
to je neka disharmonija i neukus,
koji, doduše, ništa ne remete,
osvrnuo sam se, ne obraća li netko na mene
previše pozornosti,
osvrnuo sam se i oslušnuo –
 
gdje je sad mladić koji je ujutro iskrsnuo preda mnom
         s bijelim štapom
(jedva sam uspio odskočiti u stranu)
 
gdje su sad oni radnici
         koji su prikopčani uz treći kat kuće
         i čekaju
gdje je onaj muškarac
         s kišobranom koji je preokrenuo vjetar
 
i gdje je ona niska krupna žena koja je
         ujutro
         dok je padala kiša
         gotovo mojim glasom vikala
         no pomóż mi, kurwa
 
gdje je? pitam, draga moja, gledajući
u tamnu nadzornu kameru koja prikazuje
sliku dvorišta – 
tmurnog i sumornog
 
osvrnuo sam se
a s druge strane oltarnih vratašca
u ogledalu se odražava pogled anđela i padne mi napamet
da danas nisam provjerio elektronsku poštu
i da je već davno neprovjeravana,
ne sjećam se zaporke
 
osvrnuo sam se i kažem – 
dosta je već, idem ja kući,
no samo se spuštam u kafić,
utrapili su mi glavno jelo,
čekam,
s druge strane u kafiću
namigne mi žena,
zbunim se, pokušavam se prisjetiti
jesmo li se upoznali
i odakle ovdje,
u stranome gradu,
u stranoj zemlji,
poznata žena,
no trenutak je propušten
i sine mi
 
da sam u muzeju
 
 
*** 
 
on kupuje lutrijski listić
zajedno s drugom raznom robom
namirnicama za večeru i tako
mu se cijedi znoj i sada
svjetlucaju ćela, vrat i ruke
i zapešće uz ručni sat
 
on kupuje sav oznojen, krupan
                  postariji muškarac
u odijelu, poslije posla i sutra
opet u osam na radnom mjestu, a
sada je već mračno, već je jesen
 
već je sasvim jasno da je jesen
već je krumpir iskopan i ljeto se više neće vratiti
 
i sjetio sam se da mi je jednom
iskliznuo taj izraz – umro sam
i jednoj začuđenoj njemici isprekidanim svojim jezikom
pokušavao sam objasniti da je
ponešto još moguće učiniti
i kad si mrtav, kao
 
naprimjer, kokoši i
odsječene glave još mogu
daleko otrčati od svoje smrti
 
i, recimo, on, onaj muškarac, tiho
prošapuće, samo tako, kao uzrečicu: gotovo je,
smjesta ću umrijeti
i neću više živjeti
 
a lutrija neće još skoro,
nedjelja je
 
 
*** 
 
takav umor odnekud iz djetinjstva:
večernji sumrak, vibracija motora autobusa,
suhe, peckajuće oči i bolest – sasvim su blizu
 
sjene i siluete i ta slabost
u nogama, zglobovima, mokro vrijeme i vlažna obuća,
na kraju autobusa dva muškarca hrču kao snažni motori
koji nas guraju naprijed
 
netko još ima snage razgovarati,
probijati se kroz maglu u sumraku,
dok se vratim – tako će i biti: tama i svjetlost
 
samo da sve što brže svrši i
da se nađem kod kuće
 
dugo kretanje – a još ne dolazi metafora
 
***

S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
POVRATAK NA VRH STRANICE