Petak
09.01.2015.

Ranjeni galeb na Sjevernom moru




Extra_large_3863494118_97600d14c7_z
A+ A-
Tirana bez prijatelja
 
Opustjela Tirana 
Bez sirena auta i visokih potpetica.
Po kavanskim stolovima 
Kiša dobuje.
Zalutali galebovi 
U potrazi za morem
Na čas mi vidik zaklone. 
Ošamućeni, najavljuju Tiranu. 
Koju ste dušu vidjeli na nebu?
Kojeg od mojih prijatelja više neću nikada vidjeti?
Opustjela Tirana
A ja dolazim da spojim pokidane veze. 
Da ljetne noći ispunim
Praznim dijelovima svojega života 
Kao i života prijatelja.
Života koji se odvijao bez mene. 
Ali, vas nema više
Samo uspomene.
Ima li svjedoka za vode koje su zalud proticale?
Svaki potočić u svojem koritu, ako bi se slučajno spojili,
Ponovo su se razdvajali.
Takav je život bez vas, prijatelji moji.
A jednoga dana smrt će doći i po mene,
Ako ne u nekakvoj kavani pune sjećanja,
Onda u postelji, oćelavjelu od neproživljenih povijesti.
.

Mrtva priroda sa čavlima i udovima 
 
Čavlima prikovan za zid,
ruke od metalnih vijaka friško nove 
upravo izvađene iz paketa.
Noge, ruke
zakucane njemačkom preciznošću. 
Čist posao, bez krvi.
Bez ijedne kapi krvi.
Samo su trepavice zadrhtale.
Umjetničko je djelo izvađeno iz osame 
i izloženo posjetiteljima
u prigodnoj sali.
 
 
Ranjeni galeb na Sjevernom moru
 
Scena je Sjeverno more
i oblaci nabrekli kao u trudnice
u žudnji za odmorom na pješčanom žalu.
Voda. Uzburkana voda.
I pijesak. Pijesak nježan, sretan.
Ničeg drugog.
Ali u času kada se ovaj prizor
mogao pretočiti u pjesmu
iz oblaka se srušio galeb.
Samo jedan galeb.
Imao je tufne krvi na perju.
Sada, zapravo to i nije neki događaj. 
Imamo tek ranjenog galeba 
koji se srušio negdje na Sjevernom moru.
I ostao nepokretan, ishlapio kao nedosanjani san.
Ali, stvar nije na tome ostala! 
Nebo, oblaci, more 
A i da pridodamo tog galeba
čine prizor koji se može prevesti u poeziju.
Samo što kič nije dozvoljen.
Potrebno je još nešto da zavrti stvar.
I to nešto se onda pojavi niotkud
urlajući.
Ljudi su urlali 
zbog ranjenog galeba na Sjevernom Moru.
 
 
Moja zemlja
 
Ova je zemlja
Osakaćena
Od prijekih puteva i ciljeva
Koji su neopozivo 
ljude slali 
Negdje i nigdje 
 
Budući da svi putevi vode
Do raskršća sumnji
Tražim novu zemlju
Koja bi postala
Moja domovina
 
Moja zemlja je daleko
a Dom 
gdje ću se ponovo roditi
jest gdje je Domo-vina
 
Novi dom
Postoji negdje
zemljo moja, 
Al’ nije zemljan.
 
Dom koji me čeka
Nepoznat i pokopan
Jest tamo negdje
U carstvu vjetrova.
 
 
S malenog prozora moje kuće 
 
Snijeg pada, plišano bijel. 
Bijele pahulje prekrivaju konja na rubu elektrizirane žičane ograde. Konju su razrogačene oči, trepće uznemireno, ne shvaća ništa. Čuje se samo beskonačno rzanje. Stakla na prozorima pucaju od oštre boli. Bijele nimfe se prestraše, rasprše se, a onda ponovo vrate i plešu oko konja. 
 
Snijeg pada, plišano bijel.
Vlasnika konja nigdje na vidiku. Željela bih spasiti bijelog konja ali ne znam kako. Ne mogu ni da mu priđem, već samo pratim njegove patnje sa prozora. Konj udara kopitima nestrpljivo, prilazi blizu žičanoj ogradi, onda ustukne i okrene se, reže bijesno, vraća se ogradi ne usuđujući se da je preskoči. 
 
Konj zna da ga čeka nova bol.
U neki čas izgubi strpljenje. Trči bjesomučno ograđenim poljem, neprestano ržući u svojoj usamljenosti. Onda iznenada utihne. Pruži se na tlo i predaje se snijegu koji ga mekano i bešumno prekriva.
 
 
Mrlja od krvi
 
U bijele odaje
prostrte
Bijelim divanima
Ulaze
Prvaci roda sa bijelim kapama.
 
Posjedaju.
 
Brišu znoj bijelim maramicama.
Piju
Toplu kavu u bijelim šalicama.
Čestitaju
Nevjesti u bijelo odjevenoj
Da im rodi potomka
U neke druge bijele dane.
 
Ustaju.
 
Za gozbu
Zakolju bijele ovce.
 
 
Potreba za patetikom
 
Dan za danom
Po jedan dah manje
Dan za danom
Pustinja moja
Dio po dio
Iznova me stvara....
 
Nisi valjda luda
Da umreš u meni
Fascinacijo stvaranja...?
 
O čudo!
Što me dovede ovdje
Darova mi oči
Da vidim jutra.
 
Neka barem 
Svijetli ova smiješna iskra
Samostvaranja
Neka rasturi nesnosnu maglu
Ideje privremenosti.
 
 
Čovjek s druge strane
 
Glas ovaj valjda dolazi
Negdje iza zida...
Čas je nalik roptanju
Koje jenjava
Čas mi čini da je noć
noćna tužna pjesmu
Glas nestaje, biva nejasan, vibrira
Liči na glas koji hoće razumjeti
Nijanse vlastite patnje
Nisam sigurna...
Čini mi se da je glas
Savršena pjesma ljubavi.
Ne znam da li to netko pjeva...
Ne poznajem ni 
Prvog susjeda
.
 
Kaplje...
 
Voda se dijeli
Ritmički
U kapi
Kap
Kap
Kapljivo 
Pada na stakalce
Mojih osjećanja
 
Ne mogu si utjeći razjedanju. 
 
Ovo malo vode
Curi kapljući
Za moju
Neizlječivu fiksaciju
Nesnosno
Kap 
Kap
 
Doći će dan kada će stakalce prsnuti
 
Spas od 
Nesnosne težine
Jedne kapi 
Vode.
 
 
Zidovi
 
- Ako ti se na putu ispriječi
veoma dug i širok
visok zid...
što ćeš učiniti?
 
- Sjest ću, zatvorit ću oči
šakom o obraz osloniti
Smiraj naći u njegovoj studeni.
 
- i ako je taj zid smrt sama...

***

Lindita Arapi (preveo Shkelzen Maliqi)
foto: Bjarki Sigursveinsson
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.