Utorak
10.12.2013.

Priča tjedna: 'Jedanaest žena'




Extra_large_little_skopje
A+ A-

PROLOG

Jednom me, gledajući u moju natalnu kartu, jedna prijateljica upitala: Zašto se toliko bojiš smrti?
- Ne bojim se zbog sebe, već zbog svojih. Oni će patiti. Kao što ja sad patim zbog...

LIDIJA

Svi su je zvali 'krastavom' Lidijom ili Lidijom izgorena lica. Mene je bilo strah tako je zvati. Ja sam je zvala 'ona'. Stalno je sjedila na istoj drvenoj klupi u parku, s istom purpurnocrnom bundom od umjetnog krzna s uzorkom geparda (kakvu je imala i patuljasta teta Mare), s jednako nakrivljenom cigaretom u ustima od kojih se počela širiti krasta prema čelu, sve do dva prsta ispod korijena kose. Izgledala je grozno, morbidno. Kakve su bile purpurne šare na bundi, takvi su bili ispupčeni dijelovi lica koji su se spajali u jednu veliku krastu. Takve sam kraste imala i ja na koljenima kao posljedicu mnogobrojnih padova na gradilištu koje je kasnije postalo trgovački centar, ali moje su kraste bile smeđe i kroz njih se nisu vidjele crvene rječice, koje me, kad bolje razmislim, jako podsjećaju na rijeke koje smo izrađivali u tijestu na satovima zemljopisa. Samo što su naše rijeke bile plave, a ove njezine crvene. Stalno je zabacivala glavu unazad da bi maknula kosu s očiju, a kosa je, kao kod Azijata, neposlušno padala ne mogavši se nikako drugačije zadržati. Lidija je poneki put stavljala i dvije špange, ali tad nije mogla izbjeći poglede prolaznika. Svi su buljili u nju.

- Što je? Nešto ti je čudno?- rekla bi vadeći cigaretu iz usta. – 'Ajde gledaj pred sebe, pička ti materina.

I tad smo shvatili da ju ne trebamo sažalijevati i da nije toliko mila. Jednom je, iz tko zna kojeg razloga, donijela fotoalbum i na istoj drvenoj klupi, razgledavajući ga, počela govoriti.

- E, mamice, mamice mila... zašto si me ostavila samu na svijetu.

Bože sačuvaj!  Majka joj je odavno umrla, a sa sigurnošću znam i odgovorno tvrdim da ima sestru koja je isto toliko čudna. Nije sama, tu su djeca njezine sestre, Vesna i Gičo, dvoje tupana koji se u životu nisu baš najbolje snašli. Nakon završetka srednje škole Vesna je izašla na ulicu, najvjerojatnije prema savjetima vlastite majke o brzoj zaradi i dobrim prilikama za vijeke vjekova. A onog drugog tupana sam tukla dok nisam ubila Boga u njemu. Bilo je to kad sam s Galičankom zujala ulicama po vrelom lipanjskom suncu, pa osjetila bol u listovima i pala, zarinuvši koljena u beton. Nisam se mogla zadržati ni rukama pa sam udarila bradom u beton. Cijelo mi se lice razmazalo od suza, šmrkalja i krvi, no ustala sam i kao vojnik posljednjim snagama i bogzna kojom silinom, počela udarati to zlobno derište koje se nije prestajalo smijati. Udarala sam ga, no očigledno ga nije boljelo ili ipak jest, ali mi to nije želio pokazati. A možda ga i nisam udarala dovoljno jako, no znam da su me nakon toga boljeli dlanovi i tako me jako pekli da je snažno lipanjsko sunce bilo kocka leda u usporedbi s njima. Izbjegavala sam bilo kakav susret s derištem iako to nije bilo moguće jer, kad bih vidjela kraste na bradi i koljenima, pred očima mi se pojavljivala njegova iskežena faca. Nije prošlo mnogo vremena od tog događaja kad mi je Galičanka u trku dobacila:

- Bježi, vratila sam Giči za onaj put, otišao je pozvati mamu.

Nisam imala potrebu bježati zato što nisam napravila ništa loše. Tako sam pomislila, no pokazalo se da sam pogriješila. Sjedila sam na klupi i izdaleka gledala kako se približava furija, vukući za majicu dijete koje se davilo u suzama. Prvi put mi je bilo žao Giče, no i u tome sam se prevarila. Bez pitanja tko, kako ili što, od siline šamara sam se zanijela na drugu stranu klupe. Nisam shvatila što se događa zato što se Gičina mama prebrzo našla preda mnom, a ona nije pitala, samo udri, mlati. Gičo je imao praćku u ruci, istu onu koju sam osjetila do kosti i čiji je trag dugo bio utisnut na mojim nogama i za koji sam morala lagati da je od ruba drvene klupe na kojoj sam sjedila.

- Jel' to ova, govori, stoko! - furija se obratila djetetu.
- Da – izusti šmrkljivo dijete-stoka, - ona je ta, ona me tukla.

I tad sam vidjela njegovo poluzatvoreno oko i krvav trag iznad usne i pomislila: dobro te Galičanka sredila!

- Zašto si ga tukla, rospijo? - obratila mi se furija. Zašto?

Nisam znala što bih odgovorila, a nisam znala ni što znači 'rospija'. Popodne sam, još za vrijeme ručka, pitala svoju majku.

- E, baš lijepo, kćeri, još mi je to trebalo. Da te više nisam čula da izgovaraš tu riječ.

- Dobro,- rekoh si. Još uvijek nisam znala što znači 'rospija', ali sam sa sigurnošću znala da je to jedna od onih riječi koje u vokabularu imaju samo "ljudi s niskim stupnjem obrazovanja", to jest "ljudi slabe naobrazbe".

Uspjela sam ustati i pobjeći pred naletom drvenih nanula, što su poput kopita konja, koje su Madžirci  pasli u parku našeg predgrađa, udarale preskačući preko klupe.

- Bože, što je ovo? – pomislila sam, -  Ova nije normalna.

Lidija je ljubila jednu staru požutjelu fotografiju i gledala prema nebu. Kao propala holivudska diva treptala je, trudeći se da joj suza kane niz obraz. Fuj, niz krastu! Stavila je cigaretu u usta ponovno je nakrivljujući i sočno uvukla dugi dim. Šmrknula je jednom, dvaput kroz nos i rekla nam:

- Lako je vama, mama daj mi ovo, mama daj mi ono. Sami trebate nešto napraviti, a ne čekati da vam se sve servira na pladnju.
- Ali mi smo djeca, - izustila je Galičanka.
- I ja sam bila dijete, ali ne popišanka kao vi. U potresu '63. na rukama sam iznijela mrtvog oca iz ruševine kuće. Jedva sam spasila živu glavu od zida koji mi se srušio na krevet. I evo.

Pokazala nam je jednu fotografiju razrušene kuće koja je izgledala isto kao jedna kuća u centru, samo što je ova bila crno-bijela, inače bih se mogla zakleti da je bila ista.

- Poznajem ovu kuću, već sam je vidjela.
- Svjetsko si dijete, Jadranka, sve si vidjela.

Zamrzila sam je. Mrzila sam kad bi me zvali 'Jadranka'. Ja nisam kriva što smo odlazili na 'naše more', a ne u Dojran ili Ohrid. Sad više nisam gledala fotografije, nego samo kraste na njezinom licu. Imala je i crne točke koje su izgledale kao naplatne kućice duž rijeka koje se prebacuju s jedne na drugu krastu. Jedna joj je usna bila malo natečena.

Zato joj se cigareta i nakrivljuje, pomislila sam.

Lijevi očni kapak bio joj je pokriven kosom, i dok sam se trudila vidjeti koju boju očiju ima, okrenula je glavu prema meni. Pogledi su nam se sreli. Bile su crne.

- Zašto buljiš, Jadranka?
- Željela sam te pitati, - rekla sam joj, smrznuta od straha, - željela sam te pitati je li ti i mama umrla u potresu '63?
- Kako da ne, sigurno si me baš to htjela pitati! Cijelo mi vrijeme buljiš u lice.
- A od potresa ti je postalo takvo? – ispalila sam i ostala živa.
- A-ha, - klimala je lijevo-desno glavom, - od potresa. Stavljam masku kad izlazim van da bih uplašila takve poput tebe, koji stalno nešto ispituju.
- A oči, zašto su ti tako krvave? – nisam se mogla suzdržati od naleta pitanja u mojoj glavi, ali morala sam jer sam je u jednom trenu zamislila kako leži kod kuće na golemom krevetu i puši opijum. To sam vidjela u jednom filmu za koji je mama rekla da je klasik.

Možda, da sam pušila opijum prije susreta s njom, ne bih osjetila vrelinu šamara što me srušio na zemlju. Da mi ne bi vidjela suze, odmah sam potrčala kući. Bezglavo sam preskakala tri stepenice i učinilo mi se da sam se u sekundi našla pred ogledalom u kupaonici. Na lijevom sam obrazu, niz koji mi se kotrljala suza, imala crveni trag ruke krastave Lidije. Kao da sam vidjela crvene rječice od popucalih kapilara.

(Iz romana Jedanaest žena, 2011.)

PREVELA Ivana Novoselnik
Foto: Mario Orellana (flickr)
 


(Priča je objavljena u katalogu Revije malih književnosti 2013.: Makedonija)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.