Petak
11.03.2016.

Preporod grada




Extra_large_riga
Riga (Foto: Graham / Flickr)
A+ A-
Put

Ja nisam klinac u Gazi, koji se budi od zviždećeg zvuka, spavajući na madračiću u sportskoj dvorani škole.
Ja nisam.
Ja nisam istražiteljica svemira iz Njemačke, tako lijepa, prava Arijevka, kod nas su samo transvestiti lijepi. 
Ja nisam.
Ja nisam djedica – u poluokretu prema kabini pilota, samo zažmirim, vjerujem da ono što se događa jest kadar u filmu što ga gledaju unuci.
Ja nisam. 
Ja nisam izraelsko-palestinski tinejdžer, u zglobove ruku urezuje se uže, usnama napipam – tkanina
vreće je slatka.
Ja nisam.
Ja nisam žena iz Indije zaljubljena u muškarca više kaste, doma se iskradam iz kreveta mog dragog, čovjeka na prozoru mojih susjeda, koji bi želio da se tako zove, shvaćam, koliko jako ne želim umrijeti, lopta crvenog sunca u metalnoj Gangi, posljednje sjećanje,
posljednje sjećanje, što je moje posljednje sjećanje, želim dozivati sve tužne, kako ne bih morala umirati,
da bih ja bila udah, izdah, u djedu, u muškarcu, u Gangi, 
da bih ja bila na vrijeme, da bih ja bila u vjenčiću oko dječje ruke, koji će se roditi nakon sljedećeg rata, 
da bih ja bila u trenutku kada starčić u Rimiju kupuje kobasicu, koji je mlad, ispadne mu okrugli metalni sat – mjesec, on sam, naravno, miriše po jeseni, muškarac, to sam ja, saginje se podignuti sat u suncem oznojenom dlanu, 
njegovo rame dotaknula je djevojka, i to sam ja, mi smo na moru, u daljini trepere svijetla, 
ona nikome još nisu opasna, 
mi se kupamo, poluslijepi mačići u ogromnoj posudi majčine nježnosti, 
netko se bori s riječima, kako bi rekao, razumiješ, možda, ako je tako, onda bi možda bila cesta, možda, ako bi prekinuli sve, nadglasali, na trenutak samo zaustavili, i drugačije, ne počinjali iz početka, 
ne, jednostavno tako, dodirnuo je njezina prsa, i to sam isto ja, možda bi bila cesta, 
iako nečeg takvog valjda nema,
samo brod jest, klizeći brod kroz posmeđilo lišće, samo ogromne, ravne vodene ravnice jesu, sunce izroni, ja stojim na obali i ne razumijem kako sam sve to uspio u tako kratkom vremenskom rasponu, na tako čudan način, kako, jer ja sam želio samo dobro,
meni iza leđa stoji žena ogromnog trbuha i meni je, naravno, nje žao. 
 
Na kraju kreveta sjedi starica s pištoljem, na balkonu – slon u pozi Bude, ja sam se stisnuo u crnoj polici između Deleuzea i Body, i sviđa mi se, 
u susjedovom stanu počne plakati dijete, 
vidim kako se oni bude, 
njegova ruka preko njezinog okruglog trbuha, ona reče: 
ja nisam, ja stvarno nisam
 
 
Preporod grada
 
Taj dan čitav grad je pao na koljena:
U ulicama Maskavas, Jersikas, Ebreju, Līksnas, Kijevas, Jēkabpils, Lāčplēša,
Virsaišu, Lauvas, Lielā i Mazā kalna, pognutih glava u šumi Rumbule.
Taj dan čitav grad je pao na koljena,
i oni, koji su nekada bili čuvari, i oni, koji još nisu znali izgovoriti slovo 'g' ili nacrtati žutu zvijezdu, 
i djeca njihova, i unuci, praunuci, polje ljudi pognutih glava, 
postati zemljom novom gradu, koji nikada ne bi zaboravio,
koji bi išao njihovim stopama,
koji bi molio nebo za oprost, 
ova uporna šutnja, ovo negledanje u lice, ova užurbanost mimoilaženja
u gradu, gdje još uvijek sjene ljudi sa šarenim zvijezdama na čelu ne idu pločnikom.
I ja pitam bakice, prijateljice, kako ste vi spavali zajedno s didom u tim noćima studenog i prosinca, preplašeni ratom, golim drvećem, koje je kucalo na prozore, zagrljeni, da bi bilo toplije?
Kako smo mi spavali u svim tim noćima poslije toga?
Mi smo mali narod. Zbilja. Drhtavi glas za plamen dižemo i pjevamo.
Imam jednog prijatelja, koji nema pola mozga nakon što ga je pijani vozač ostavio umrijeti. Ali on je preživio. I vidiš, taj prijatelj loše govori – on pjeva. I s nama svima je sasvim isto. Mi pjevamo. Tko je pogazio nas? 
Taj dan čitav grad je pao na koljena i drhteći kao jesenski list dizala se prema nebu molitva:
oprostite nam, koji smo gledali mimo, koji smo pucali, koji smo vas poredali u redove, koji smo rekli djeci neka gledaju na drugu stranu, koji smo vam pustili hodati po kloaci, koji su zahvaljivali bogu što su se rodili svijetle puti i kose, koji nisu nosili kruh, koji nisu sašili sami sebi žute zvijezde, koji se nisu prijavili u partizane kako bi organizirali zavjeru, oprostite nama koji nismo bili žanis, elvīra, anna, koji nismo bili nijedan od tih 270 drugih. Mi smo još manji narod, nego što nam se do sada činilo. 
Taj dan, kada je čitav grad pao na koljena, a drhtavim se glasom prema nebu nisu penjale riječi, samo šaputanja, taj dan u dubinama grada polako je opet počeo kucati njegovo srce.
I još nakon 700 godina, u grad su se vratile ptice.
Pogledaj u svoj i-phone. Danas je točno taj dan.
 
 
Magla
 
Gle, to je magla, djetešce moje, stvarno magla,
gle, tako, u ruci imaš vlažnu, zgužvanu kartu,
gle, to je skretanje, kojem bi ti stigla do prave kontrolne točke,
gle, to je dječak, kojemu ti više nećeš moći pogledati u oči,
gle, to je jesen, šuštajuće lišće tebi ispod nogu,
gle, tu su prijatelji u birtiji, koji ne znaju što učiniti s razglednicama što si im uručio
na kojima se vidi neki muškarac na koljenima ispred spuštenih gaća dvanaestogodišnjakinje.
Gle, tu je magla, dječice, stvarno magla, stvarno,
gle, tu su ljudi, koji ti više nikad neće moći pogledati u oči,
gle, tu je zemlja i gle, već možeš to hrabro reći...
Ti stojiš, rasteš i učiš upravljati s napadajima panike,
ti postaneš most, drvo, ti učiš gledati u oči,
ti se družiš s ljudima bez nogu i ruku, jer ti se čini da te oni razumiju,
ti pišeš ovu pjesmu, djetešce, stotisućiti put,
u nadi da će ono jednom nestati.
Gle, to je magla, dječice, gle to je magla, stvarno,
potočići šmrkalja i sperme, suzni ljetni solsticij.
 
I ja izađem tiho na šumsku livadu kod crkve,
prošlo je triputadevet godina, i ja još uvijek na sebi imam istu tu trenirku s prerezanim elastikom.
I ljudi pogledaju u mene, neki kažu – no, što, nisi to mogla nekako s više ukusa napisati, nekako obazrivije, jer ako malo razmisliš, kažem kurac djeca moraju znati, da svijet nije med i mlijeko, kurac, kažem, kurac, postala si tako tragična, prije si nam se više sviđala, kada si puno pila, puno mršavila, pa dobila na težini i jebala se sa svakim tko bi te ljubazno pogledao. Tako da dođi i polegni se ispod nas. 
 
To je magla, dječice, to je već stvarno magla. 
I ja nemam ništa drugo, osim ovog strašno otrcanog i oštrog jezika i prste, koji pišu ove riječi na ekranu kao u odrazu jezera. 
Ja idem iz šume. I molim vas, dječice, vi, koji u svojim obiteljskim vikendicama, dnevnim boravcima, na stražnjim sjedalima auta, u bračnim krevetima, vi, dječice svih spolova, koji ste u nekakvim banjama, pijani i nadrogirani, vi, dječice, koji ste preživjeli, ja vam kažem, stvarno, to je jako zabrinjavajuće ali ipak – molim vas, izađite napokon vani. 
Ili pričekajte, budite nježni prema sebi.
 
No, u međuvremenu ću započeti ovdje tiho disati.
 

3. u autobusu
 
Tako i živimo,
zakopani u svojim maramama i mamurluku, 
zaštiti nas
od svega zla, 
sagradim oko sebe ogradu od zlata, od straha,
od kruha s kobasicom od srama.
Tako i živimo – 
nemoj prilaziti,
i ne pitaj.
Tako i živimo,
sjedimo sa svojim prekrasnim guzicama – 
neka pusti taj muškarac, pa to je njegov posao. 
Neću pustiti, umoran sam, zna li ova kuja,
kako je raditi cijelu noć i poslije toga
ne zaraditi, ne zaraditi, pljunuti,
nije trebalo raditi, ako se ne može kupiti auto,
ako se mora stiskati u ovoj smrdljivoj barci,
koja pluta na slijepo
po
tami.
Tako i živimo,
ne puštamo, ne smiješimo se, ne kažemo dobar dan,
strah, da će oduzeti, zavidjet će, neće stići,
istrgnut će zubima zadnji zalogaj,
pedeset viška, ali to je već od brige,
bolje da sjedim i ništa ne vidim,
žali bože, tamo je sve puno bogalja, 
to isto ne vidim,
gledam drveće,
brojim mantru i razmišljam uzvišeno,
samo da stignem, samo da stignem,
samo da srećica dođe baš meni,
zet s lovom i ključem od BMW-a.
Tako i živimo,
ništa ne vidimo, 
djetešce se smije,
ne čujem, ne čujem, 
sunce provaljuje kroz otvore,
uzmi krpu, začepi tu rupu,
pustit će vani topli zrak, što ćemo onda?! 
Govno od vlade, ne daju mi jesti,
ne daju mi se smješkati i ne daju mi čast, 
ne daju mi ponos biti čovjekom, 
ne daju mi ustati,
dopustiti posjesti
djevojku koja sutra mora roditi. 
 
Ona se smješka. 
Imamo još nade. 
 
 
Noni
 
Moja nona je toliko ponosna Kurzemniece,
da ona čak ne ide sjediti s babama na klupi,
i skriva od trećine mirovine kupljenu 'Privāto Dzīvi' -
toliko je ponosna,
i nju bole oči, trbuh, ruke,
nju bole kosa, tabani,
nju boli srce,
jer klupa ne vozi sama do nje, 
a kći joj dođe samo
kada kaže: 'Trebam novaca!',
i unuci joj se obraćaju na 'vi',
onaj jedini, koji joj se uopće obraća. 
I život je
zalegao težak kao kit
u njezin krevet i dahće: 
ja jesam, ja jesam, ja jesam. 
I ta žena, koja me vodi za ruku
kući, gdje me je svega strah, govoreći:
bit će dobro, bit će dobro, oni uopće nisu u pravu, 
to uopće nije nona.  
Zato što su nonina prsa kao karijatide i
bijela, čipkasta kapica – 
nona je prodavačica.
I te jasene uzet će kraj sebe u krevet
ako bude trebalo,
ako ne bude druge mogućnosti,
uzet će!
Neka ta neispravna djeca idu u svijet,
neka idu, 
ona se ide okupati.
Padne pored kreveta. 
U njezinoj glavi polako se otvara 
crveni, pulsirajući cvijet,
i u njoj po plaži Liepāje klizi,
dvije pletenice je poput veza zavežu
zavežu, i ne može više naprijed. 
Ispred je morska pučina,
ona se zamrzava, ona se zamrzava,
po ledu će moći do tog mjesta,
gdje je njezin ponos više neće oštetiti. 
Cvijet cvate i smrzavaju se prsti,
preko mora netko joj dolazi,
i nema tu nikakve besmrtnosti,
ispada sve drugačije. 
Ona nije ni vjerovala, 
da će se ponovno roditi u mačku ili visibabu. 
Ona nije ni vjerovala, da će se
ljuljati u vjetru nad gradom,
i samo u vrhovima prstiju i sljepoočnici pulsira:
što je to bilo, što je to bilo,
što nisam stigla?
I noć pada tiha preko sobe,
zrak stoji kao granitni spomenik
preko velike žene,
nema ni zvuka, ni utjehe,
tišina, 
nema svjetla na kraju tunela:
i s otvorene slavine u kupaonici,
bijelo izribane, voda teče tiho,
tvrdoglavo, bez šuma teče,
voda puni sobe,
konačno voda odlučno silom otvori
taj prozor,
ona ispliva vani kao brod,
mjesec obasja njezin posljednji put
odozgo se sigurno vidi
da se ona smije,
moja nona, brod,
koji nikada nije uspio biti pored mene. 
Ona pliva nikome nevidljiva
i dostići će onaj kraj,
gdje će je, tiho pjevušeći,
dočekati cvijeće i mačke. 
Ja ležim na stolu u rodilištu i vičem,
iscurila je voda i ona je stigla.
 
I nas dvije idemo kroz park,
kćerkina ruka u mojoj pjevuši,
i oko naših tijela
životne vode poplavljuju.  

 
***
 
Ja bih bila u odjeći debljine,
u danu neposlušne kose,
ti bi mi blizu, blizu prišao 
i rekao bi: ja te želim. 
Takav je moj san, 
da stojim toliko lijepa
u ovom pozlaćenom jesenskom danu 
pokraj škole sa kćerkom uz ruku. 

 
***
 
Žene jedna drugu mrze,
one imaju toliko malo mjesta
na ovom svijetu muških dlanova
na ovom svijetu, gdje žive njih nekoliko -
jakih i dobrih. 
One se moraju boriti za mjesto pored ringa,
zubima i noktima,
s čupercima kose i bradavicama,
one moraju dati svoje disertacije,
da bi mogle bilo gdje staviti inćune, kruh.
One moraju poleći po stepenicama,
na putu prema najvišoj polici bufeta,
gdje su bomboni s punjenjem likera. 
 
Žene jedna drugu mrze.
No ponekad u ruskoj ili finskoj kupelji,
sve gole 
one jednostavno pljunu. 
Onako učas pocrvenjele pljunu
i prostiru se po policama zajedno sa svojim
neprijateljicama svih rasa i težinskih kategorija, 
i pokoji trenutak, u tišini jednostavno sjede.
Pljunule i primirile se.  
 
Sve to se događa također s druge strane zida.
 
 
                                          Marija od Kolača
 
                              zalede se, zalede se rane i ranice,
                       ona šiva vojničke šinjele zatvorenih očiju,
                       u svim stanicama svijeta je snježna oluja,
                                     topla tijela ne mogu kući,
                                ona se smije na liepajskoj plaži,
                              u njezinim rukama teče krv zlatna,
                                   pospana riba koju val oplodi, 
                  nema ničega jednostavnog, nema ničega ništavnog.
                    ona misli, ona ustaje, ona se polegne ispod tenka,
                              jednostavna žena kao da je bez lica,
                                  jednostavna žena, samo bijela.
                                   ona ide od drveta do drveta,
                            u trbuhu dijete razgovara sa suncem,
                                mala curica će se smijati ujutro,
                                jednostavna curica, samo bijela.
                              zalede se, zalede se rane i ranice,
                                      ona piše zatvorenih očiju
                           u svim stanicama svijeta je snježna oluja,
                    nema ničega jednostavnog, nema ničega ništavnog.
 
***

S latvijskog prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić
POVRATAK NA VRH STRANICE