Četvrtak
05.10.2017.

Nesveto




Extra_large_kanabis
Foto: Hellebardius / Flickr
A+ A-
Revija malih književnosti 2016: Benelux
Autorica: Roos van Rijswijk (Nizozemska)
Prevoditeljica: Josipa Dvoraček (nizozemski)
 
Ulomak iz romana Nesveto (Querido, 2016.)
 
***
 
Praznina. U mojoj kući se osjeća praznina. Ili sam to možda samo ja, jer ovdje se ništa nije promijenilo. A ja istovremeno postajem sve više ispunjena, poput leša punog crnih točkica. Iako ne bih znala sa sigurnošću reći spajaju li se te točkice ili se hrane nekim drugim stvarima. Po noći pokušavam pričati s tumorima. Kažem im: "Zar ne možete jednostavno kohabitirati s onim što je tu bilo prije vas, s mojim crijevima i kostima? Ja vas nosim u sebi. Vi činite mene, a ja sam vi. Mislim, zašto to prekidati?" Ali za vrijeme propovijedanja vlastitom lešu često odlutam, ili zaspem. U gorim danima zaspem. Kasnije to postanu dobri dani. Kasnije je za mjesec, dva mjeseca, tko će ga znati.

Ne stanujem dovoljno visoko da bih se bacila kroz prozor. Čak i ako se popnem na krov kroz tavanski prozor, pad je prekratak da bih sa sigurnošću znala da ću umrijeti. Slomila bih svoje bolesne udove, a u bolnici bi me držali na životu iako to ne bi imalo smisla jer će mi na koncu ipak sve otkazati. Na slomljenim kostima doktori će vidjeti stvari koje ondje ne pripadaju. Odvratno; ja sam bolest. To sam, na neki način, uvijek i bila. Doktorica mi je rekla da se to nalazi u DNK-u, no dodala je kako je i moj životni stil tome doprinio. Rekla je to kao da sam mogla birati, kao što se neki ljudi poistovjećuju sa svojim motorom, ili s činjenicom da se često bave sportom. Kao što su i nudisti, sjećam se dok sam bila mlada, cijelo vrijeme proklamirali stav da im je najdraže kad su slobodni. 

"On je nudist", rekao mi je moj otac za jednog od svojih zaposlenika koji je vikendima gol igrao badminton. To je način života. Dakle, ja sam bila netko s određenim načinom života.
 
*
 
Za sve što vidim pomislim da je to možda posljednji put da ću to vidjeti. Činjenica je da su te stvari izgledale isto kao prije tog zadnjeg puta, a ti posljednji puti mogu se nalaziti još tjednima (ili možda mjesecima, godinama?) daleko od mene. Ljetna kiša, crveni automobili, lelujavi park, odrpan psić s jaknicom. Jučer je ispod mog prozora tumarao umrtvljeni ulični orkestar: instrumenti su se skoro vukli po podu, a glazbenici tome nisu pridavali nikakvu važnost. Bili su na putu od metroa prema tržnici i, naravno, padala je kiša. Ljeto je ličilo na jesen. Cigareta mi je bila pri kraju te sam zapalila još jednu kako bih ih još malo promatrala, a preko puta ulice stajala su dva mladića u kuhinji, jedan crni i jedan bijeli. Mahali su mi, jer to uvijek činimo. Njih dvojica su studenti ili mladi prijatelji koje ne bih prepoznala uživo zato što im je mjesto u tom prozoru, u žutoj svjetlosti njihove kuhinje, kao i meni u mojem prozorskom okviru s cigaretom među prstima. Ponekad zabunom dobiju moje novine pa mi ih tamnoputi mladić donese. Želim ga pomilovati po glavi, uvijek mi se obraća s "vi" i "gospođo". Ne usudim se pitati ga odakle je; Miguel je mrzio kada bi ljudi to radili, čak i više nego kad bi ga u gradu smatrali turistom. I am not a tourist, I live here.

Ne smijem razmišljati o tome da su zadnji puti još danima, tjednima ili mjesecima daleko. Ne može li sve jednostavno završiti?
 
*
 
"Vi imate djecu," rekao je doktor.
"Da."
Ne znam je li moj život započeo ili završio kad je došao Miguel, no sklonija sam potonjem. Završio je kada sam shvatila da će on doći, a tada je već bilo prekasno da ga se zaustavi. Jedina neočekivana stvar koju je taj dečko ikada napravio (osim njegove iznenadne selidbe u Njemačku, samo da se zna), jest što se rodio u toaletu robne kuće Bijenkorf, na tako banalan način da se to ne bi moglo izmisliti: dok sam tražila džemper od angore, odjednom sam osjetila strašan grč.

Tako je Miguel došao na svijet. Ime je dobio tek nakon nekoliko dana. Nadjenuo mu ga je Alfons kada ga je išao prijaviti u općinu. "Daj učini nešto", rekla sam mu uvjerena da ću kasnije ipak uspjeti zavoljeti to dijete.

Miguel Alfons mu je dao ime svog stvoritelja. "On nije moj sin," rekao je, nemojmo se zavaravati. Alfons je uzeo par dana slobodno s obzirom da je bio direktor. Milovao je dječakovu tamnu kosu i znao je točno kada je Miguela trebalo nahraniti. Stalno mi je pokazivao njegove prstiće na rukama i nogama. "Ah dječače, ah dječače", znao bi ponekad mrmljati iznad kolijevke, kao da je Miguel upao u veliku nevolju. Nismo slali kartice s obavijesti o rođenju.
 
Svaki put kad vidim svog sina, zapanjim se koliko je ostario. Ako ga sanjam, sanjam ga kao malog, iz perioda kad je bio dijete ili desetogodišnji dječak. Ponekad je i sedamnaestogodišnjak koji još nije otišao od kuće.

A kad se probudim, vidim ga u stvarnosti sa sijedim vlasima u crnoj kosi, jednodnevnom bradom i borama na licu. Ne želi mi dati svoju fotografiju, jer se boji da će nešto njegovo ostati u ovoj kući nakon njegova odlaska. I zato što ne želi znati da gledam njegovu sliku. On to ne treba reći, no ja to znam. Ja sam njegova majka.
 
"Ja sam ti majka," kažem mu, "ne ostavljaj me samu." On kaže: "Pa imaš susjede, prijatelje, svoju sestru i Leenderta." Ja kažem: "Nemam nikoga." On šuti. Već dugo me ne pita za novac. Zadnji put sam svog sina vidjela prije više od dvije godine.
 
*
 
Pitala sam Jacobu moram li baš sve zapisati. Odgovorila je: "Samo ono što želiš." Na to sam rekla joj rekla: "Ne želim više ništa."
Ona će: "Zašto onda ne prekineš s time? Već si dovoljno puta pokušavala, a tako i tako ćeš umrijeti."
I to će doći.

Ona je puna razumijevanja, ali je i stroga; posao ju je učinio takvom. Iz godine u godinu razgovara s ljudima na umoru. Od mene je tražila da pišem. I to ne kako bih se pomirila sa svojom smrtnošću, s tim nemam problema, već kako bi se otkrilo zašto ja unatoč svemu ipak sjedim na stolcu preko puta nje. "Ako ne odustaneš, možeš isto tako raditi i druge stvari." Ona ne treba čitati ono što napišem, kaže mi, to trebam raditi zbog sebe; umrijeti dok čekam. Kada mi je rekla da moram pisati zbog sebe i dodala da jednom nešto mogu učiniti i za sebe, morala sam se rasplakati. Na što je Jacoba vjerojatno pomislila da je to zbog toga što sam na neki način dobila priznanje. "Ako pomažeš umirućim ljudima, ponekad moraš pogaziti vlastite principe", sigurno je pomislila, te je odbacila principe kako bi ispalo da me smatra plemenitom. Ima li ikakvog smisla držati lekcije nekome tko je s jednom nogom u grobu?

Pisanje otuđuje, a pogotovo naknadno čitanje: imam dojam kao da čitam nečija tuđa pisma, pisma neke osobe koja umire, pisma bez oslovljavanja, nikome upućena. Kome bih mogla pisati?
 
 
Polumrtvi. Postoje grupe potpore za ljude koji su već jednom nogom u grobu kako bi zajedno krenuli put duhovnog života. To je tip ljudi koji u supermarketu uzmu kutiju jaja i razmišljaju o životima koji su izgubljeni upravo zbog tih jaja. Ili se sjećaju kako su u mladosti znali tražiti jaja sakrivena u vrtu svojih roditelja. To su ljudi koji na prvi dojam imaju svijetlu prošlost, no ustvari su puno toga propustili. Ja se radije pomračujem sama. Kada stojim u supermarketu, razmišljam kako je čudno da se na meni to ne primjećuje. No što ako se to ipak i na meni može primijetiti?
 
*
 
Leendert je imao opuštene ruke, a u jednoj se nalazio moj paketić. Pogledao me i nije rekao ništa posebno. Zatim je pogledao iza mene, prema uskom malom stepeništu na kojemu su bile još dvije stepenice prije ulaska u moju kuću. Iznad su se djeca susjeda valjala po podu, a iza Leenderta zveckali su bicikli u prolazu. 
Od poznanika imam Leenderta, koji mi od pamtivijeka donosi paketiće, i Jacobu, koja me pušta pisati.

Leendert me zagrlio s robom u rukama, a ja sam ga zašuštala kao drvo sa suhim granama. Oči su mu bljesnule, njegova mrgodna glava postala je još namrgođenija, a zatim je rekao: "Pizda ti materina tumorska!" Rukom je odmah pokrio usta. "Da", kazala sam, "rak." Točkice na mom tijelu drhtale su od sreće; još uvijek ne pripadaju meni, a sama ih stvaram. "Ovo je besplatno", rekao je Leendert, ugurao mi paketić u ruku, te jednostavno položio svoju ruku na moju. Nije ostao kao što inače rado ostane da popijemo piće i popričamo o vijestima, televiziji, gradu, djeci. 

Popušila sam sve u dva dana. Samo sam pušila, pila vodu, vino i spavala. Nisam ništa napisala, ali sam na zidu iznad svog kreveta vodootpornim markerom nacrtala ogromnu ribu s puno detalja. Ranije sam imala želju upisati akademiju likovnih umjetnosti, ali nisam smjela, naravno da nisam. Riba je imala značenje, pretpostavljam nešto vezano za disanje, strašno logično.
 
*
 
Jacoba, 
 
Neobično je to što se čini da i dalje sve dobro funkcionira, osim što sam tu i tamo strašno umorna, ili nakratko ostanem bez daha, a ponekad me nešto zaboli u gubici. Još uvijek mogu svršiti. Dok ovo pišem, odmah se osjećam prljavo, zato ne govorim o tome dok sam kod tebe, a čut ćeš i čudnije stvari, to svakako. Na to su me prisilile slike mojih starih teta i članova obitelji: dama s čipkastim kragnama uz viseće vratove, s ružem za usne u borama oko njihovih usta, mrljama od crnog vina na njihovim zubima, te dahom koji miriši na kombinaciju zastora za tuširanje i alkohol. Njihove prljave šale bile su samo još gore zbog odvratnog smijeha koji je završavao milim škrgutanjem. Jacoba, ti imaš pune obraščiće i troje male djece.
 
Pitaš me kako mi ide pisanje, a ja kažem: dobro. Tada pričamo o praktičnim stvarima kao, primjerice, kada ću organizirati vlastiti sprovod.
Izgledaš kao kršćanka, no neću te pitati za tvog Boga.
 
Zadnji put kad sam spavala s nekim definitivno je i posljednji put. Bilo je jednako nenadahnuto kao i prvi put, ali sa znanjem da je moglo biti i bolje. Moj prvi i jedini internet-spoj bio je Leendertova ideja, putem stranice za upoznavanje za visokoobrazovane. Lagala sam da sam završila povijest umjetnosti. Stavila sam svoju fotografiju, a ne neke cure u cvijetu mladosti, kao što mi je Leendert predložio. Imala sam lijepu crvenu haljinu i dugačku kosu do grudi (tih prokletih grudi). Fotografiju je napravila moja sestra jednog sunčanog dana, jele smo hladne palačinke uz rijeku Amstel, no to nisam napisala.
 
Pili smo vino i pivo, jeli smo u restoranu na Museumpleinu na Gerardov prijedlog, blizu umjetnosti o kojoj nismo progovorili ni riječi. Lažljivci. Jebali smo se kod mene. 
Promijenila sam svoju e-mail adresu i telefonski broj Skamenila sam se na pomisao da ću ga jednog dana vidjeti kako stoji pod mojim prozorom. Bila sam počašćena kada se to nije dogodilo.
 
Tada još nisam bila bolesna. Da sam znala da ću se razboljeti, bila bih to napravila još deset puta, s deset različitih muškaraca i najmanje jednom ženom – istovremeno ili ne. Čime sam se ja to bavila dok sam još bila mlada? Čini mi se, ne pravim stvarima, jer sam mislila "bit će vremena": za posao, dva muškarca istovremeno, ženu. I tada sam stajala kod otvorenog prozora i ispuhivala dim u svoj odraz, kao u filmovima. "Trebala si postati balerina," rekao mi je Alfons. Sviđalo mu se moje držanje, moja sjena na suncu u tom prozoru. Za balerinu je već i tada bilo prekasno. Bilo da je to rekao samo da bi spavao sa mnom, moj pravi talent je očito taj prozor.
 
U krevetu sam gledala porniće pokušavajući ne misliti na svoje kosti, pluća, grudi i crijeva. Više se ne mogu navlažiti kao prije, ako te to zanima. Jacoba, ti si još u plodnim godinama. Tada je sve drugačije. Više ne mogu procuriti kroz gaćice na plahte, ali još uvijek dovoljno klizi. Najbolji su filmovi u kojima se vidi da je žena mokra, danas se to može jednostavno potražiti.
 
Ranije je život bio jasniji i mirniji – bez Interneta, stotine tv-odašiljača, mobitela – ali ne bih se htjela vratiti natrag.

*
 
Još nikad nisam propustila proslaviti rođendan, ni Božić, niti Svetog Nikolu. Kad sam bila dijete (imam dojam da je to bilo još jučer), bile su to neprospavane noći i stalno nove liste želja. Kad sam odrasla, sama sam planirala proslave (imam dojam da je ovo bilo puno ranije – što li sam ja onda sada, možda samo sjenka?) Liste za kupovinu bile su pune vina i grickalica: rotkvice i mrkva s umacima dok sam imala dvadeset, a kavijar u pedesetima. Uvijek uz dobro vino i Leendertovu travu dok se nije oslobodilo malo radosti. Goste sam skupljala usput: Leendert, naravno, moja sestra koja je uvijek odlazila prije devet sati, stari Alfonsovi poslovni partneri, ljudi koji mi neće nedostajati kada ih više neće biti.
 
Jacoba, uplašila si se. Često si me pitala imam li prijatelje. Ne, nemam zapravo, ne u uobičajenom smislu riječi. Pa i sada tu i tamo znam susresti poznanike: popijemo piće, putevi se razilaze. Ljudi su me razočarali, jer ih se jako lako može svrstati u kategorije: malograđanin, intelektualni snob, crkveni miš, ograničeni idiot. Prije su postojali stupovi, a sad su to tipovi. Ljudi te traže novac, ljudi se zanimaju za tebe, pitaju te za tvoje loše navike i dijete, a k tome i smrde. Ne, Jacoba, ne ti. Ti mirišeš na omekšivač za rublje. Alfons je imao prijatelje, ocvale ljude koji su bili njegova suprotnost. Sjećam se nekoliko tih njegovih prijatelja u jednoj osobi: muškarac s previše uvučenom donjom vilicom i sa staromodnom bradom spojenom s brkovima koja je prikrivala tu uvučenu vilicu, te s malo previsokim glasom. Herman. Jan. Rob.
 
Hajde dobro, Leendert će mi nedostajati kada umre, kao što ću i ja njemu nedostajati kada me više neće biti. Pošten lik.

Leendert mi kaže: "Ti kupuješ otmjene biljčice." On ih dostavlja ljudima koji se osjećaju predobrima da bi ušli u coffeeshop – to su njegove riječi. Voli kad mu se mušterije crvene, želi im pokazati kako postoji razlika. 

"Sada prodajem biljčice, a prije sam ih morao čupati između kocaka na popločenoj ulici kako bih imao što jesti."

Ima zlatne zube koji su izblijedjeli, a ti zubi će mu jednoga dana biti mirovina. Kada sam ga prije sto godina pitala može li si priuštiti odmor, prezirno se nasmijao – naravno da može, rekao je: Surinam, Ibiza. Htjela sam mu platiti putovanje, ali mu to nisam ponudila, jer sam znala da bi mi mogao pobjeći. Ipak se ta razlika ne može otkloniti.
 
Za Miguelov rođendan noću sam organizirala različite avanture s kredama za crtanje po ulici, jer je bio ljetno dijete i nikada nije padala kiša za njegov rođendan. Na audio-kazete bih snimila glazbu koju su djeca voljela, a koju bih i ja mogla preživjeti: Klezmera, vesele klarinete, jazz, De Dijka. Nije imao puno prijatelja taj dečko; to sam mu rekla posljednji put kad sam ga vidjela. On mi je odgovorio da je imao prijatelje, ali da nisu mogli doći kod njega zbog majčinih loših navika. Ne znam što je više boljelo: činjenica da mi je sin lagao ili da je to rekao kako bi me povrijedio. 
 
Jacoba, odgađam pravljenje plana za pogreb. To mogu napraviti i kad ću se osjećati jako loše; tada ću ti izdiktirati imena i nekome reći da na pogrebu moraju pustiti Brela, Shaffyja ili Brahmsa, ili da sami nešto odaberu. "Kad si mrtav, onda ti je svejedno", rekla sam ti nedavno, a ti si me samo gledala. Jacoba, ti zasigurno ideš u raj i po tvom viđenju moju će dušu nakon smrti progutati središte Zemlje ili neki drugi pakao.

Što je pakao, Jacoba? Mislim da je pakao kada zauvijek moraš osjećati kako ti sve nedostaje, uz neprestanu buku djece u smrtnom strahu, stalno prisutan miris po mandarinama, nigdje vina ni marihuane, i svakih 15 minuta moraš lizati jeftine sladolede na štapiću. 
 
*
 
Danas je ugodan topao dan s puno sunca i bez oblaka. Cijeli grad se skupio na terasama. Na Nieuwmarktu sam se umorila od tumaranja gradom, stala sam uz jednu terasu i čekala dok se neki stolac nije oslobodio, kako bih ga dovukla i sjela pokraj drugog usamljenog gosta.

Tako je bilo lijepo vidjeti svu tu ogoljelu kožu, mladu i staru, te nasmijane zube – žute, bijele, nepotpune. Majke i kćeri, očevi i sinovi, prijatelji, svi ti prijatelji – grad je naseljen prijateljima. Svi izgledaju bezbrižno, barem na prvi pogled, a dalje od toga ne želim gledati.

U sedamdesetima bili su ovdje moji prijatelji, ili poznanici, ljudi koje bih susretala po ovakvim danima. Ljudi i djevojčice nalik na mene poharali su trgove, zauzeli zgrade, držali parole u zraku jer su bili protiv: protiv bombe te protiv metroa s kojim su nakon deset godina išli na posao. Rekla sam: "Bombu nećeš zaustaviti ako staneš ispod nje dok ona prijeti da će pasti." Znala sam da to nije istina, no tada nisam znala još puno toga i to je bio problem. Nisam znala što mogu napraviti: promatrati iz velike mramorne kuće ili sudjelovati, nije bilo isto kao bacanje novčića svjetini. Nikad neću razumjeti kroz što su ti ljudi prošli. Znati jesam li dobro postupila. Je li imalo smisla, je li me moralo biti briga. No future. I?

Jacoba, je li tvoj slatki duh ikad poželio rat?

Rat od kojeg je moja majka poludjela. Kad bi došlo do rata, razmišljala sam i bilo me stid, barem bi bilo jasno: okupator je u krivu, hrana je na selu, a svi smo gladni i imamo razlog da se borimo za nešto.

Kada sam oca pred kraj njegovog života pitala što je on učinio za vrijeme rata, rekao je: "Ništa. Radio sam i čekao."

Miguel je izgledao kao da je svakodnevno dozivao bombu i, ako bi trebalo, golim bi je rukama bacio nazad odakle je došla. Ali nije bilo nikakve bombe. Nosio je iste jakne poput mojih prijatelja stoljećima prije njega i imao je krov nad glavom, baš kao i ja. On se htio boriti, ali sve je bilo dobro.
 
Žena s kojom sam sjedila za stolom pila je kavu, a ja sam pila vino (to nije bio problem), oko nas su sjedili turisti i pili pivo. Nismo još progovorile ni riječi, a tek nakon što sam popila drugu čašu shvatila sam da pod našim stolom leži psić. 
"Kako se zove psić?"
"I don't understand."
"Are you travelling alone?"
"Yes, I am. For the freedom. I love this city."

Zamolila me cigaretu. Talijanka i ja zajedno smo pušile, nismo više ništa pričale. Htjela sam je gledati; probala sam je gledati. Bila je otprilike isto godište kao i ja, ali tamnija i vitalnija. Povremeni pušač. Udobne cipele. Između njenih grudi visjela je naborana koža i ogrlica čiji se privjesak izgubio u mesu. Izgledala je sretno. Pas je zijevnuo.

Sunce je bilo žarkije i sve je bilo tako jasno i stvarno: držak vinske čaše u mojoj ruci, zrak na tržnici, zvuk otpuštenih žbica bicikla (tik-tik-tik), ljudi koji su sada drugačiji nego prije, a opet posve isti.
 
Jacoba. Kad barem ne bih bila na umoru.
POVRATAK NA VRH STRANICE