Petak
08.04.2016.

Maranta




Extra_large_borovi
Foto: silvell / Flickr
A+ A-
Ulomak iz romana Maranta objavljenog 2015. godine.

***

– Slijedi me – reče Brat, svjetlucajući malom svjetiljkom. Nastojiš hodati ukorak, no ipak zaostaješ, jer hodaš tako kao da ti je preko očiju vezan crn, moljcima izjeden povez – ne shvaćaš je li nebo sasvim blizu, no kroz sićušne rupice prodiru tek majušne točkice svjetlosti, je li ono beskonačno daleko, i milijuni malih iskrica samo uznemiruju, mame, no ne svijetle. Ulazeći duboko u tuđi prostor pokušavaš ih prepoznati – tako jasne i daleke zvijezde bivaju kad je najcrnja noć, kada je svejedno jesu li ti oči otvorene ili zavezane, put pronalaziš pouzdajući se samo u predosjećaj i opip: nogama dotičući kamenje, humke uz put ili oslanjajući se čitavim tijelom na grm koji odjednom iskrsne.
  Oh, kad bi munja barem na tren razderala taj plašt tame i dopustila da shvatiš gdje si. 
  Nažalost, munje se nebom ne rasipaju kako tko želi.   
  Sluh još više pojačava iznemoglost očiju: negdje u blizini žubori voda, osjećaš njezin stihijski pad s takve visine da ti leđa lizne svježina koja izbija iz hladne struje, prvim drhtajima straha upozorava na nedaleko vrebajuću opasnost za one koji nenadano skrenu s puta, izgube mračnim pogledom osvijetljene komadičke zemlje, koji pozivaju da ponoviš sigurne, još tople korake drugog čovjeka koji zna kamo ide.        
  Zastaješ, želeći se uvjeriti je li to uistinu simfonija vode. Ili možda crna, maglom obavijena noć, svira u umornim glavama na svim instrumentima koje si čula u djetinjstvu? Možda to ona obavija nosnice uznemirujućim mirisima vodene dubine više nego disanje dragoga, možda te ona, ona mjeseca studenog, ljepljiva, glasovima ždralova kao čavlićima pričvršćena pod nokte, dovela još jednom do kuće Rūkasovih roditelja, u kojoj već mnogo godina nitko ne živi, jer su stari njezini vlasnici poumirali, a nasljednici dolaze samo ljeti i nakratko?
  Tako ti je pričao susjed tog imanja, Julius, koji je još u stanju gotovo svaki dan domiljeti do međe svojih polja, dovući se preko brvi na drugu stranu rječice, pogledati jesu li susjedove stvari na svojim mjestima, nisu li neki huligani obili brave, razvalili vrata, izbili prozore, neće li trebati osjećati krivnju pred redovnikom Bratom, koji ipak nikomu ne želi prodati roditeljsko gnijezdo; kada dođe, krpa rupe na krovu, siječe razgranato grmlje, popravlja trule ograde, stalno se trudi ne dopustiti životu da napusti dvorište, silom ga vraća u provjetrene sobe doma, pod strehu obavijenu paučinom, primorava ga da se provlači kroz dimnjak i javi cijelom selu ugodnu vijest: Dailidėin Brat se vratio. 
  I juri tada bezuba Juliusova žena s hljebom kruha i komadićem slanine, a ako ima – i s vrućom juhom u kanticu nalivenom ili s kakvim kiselim mlijekom. Juri preko dobronamjerno žuboreće rječice, a s drugog kraja sela žure Nevulienė i Sendienė – svi nastoje ispričati nešto djetetu svoje rano umrle prije – ne bilo kakvom, kakvi su svi, već posvećenom, koji je bos hodao po imanju. Sasuti mu ne samo sve seoske novosti, već i svoju bol, bol svoje djece i muževa, uspjehe ili neuspjehe unuka.
  Sluša Brat, strpljivo sluša žene, kao da je on jedan jedini Božji pomazanik u čitavoj okolici. Kao da žene nisu svake nedjelje revno posjećivale crkvu i davale priloge za njezine potrebe, kao da nisu čule učenje svog svećenika, prijekore i njima namijenjene pokore. Kao da bi im samo taj smeđooki, privlačno posijedjeli (sve su nagađale zbog čega i kada) muškarac mogao dati otpust grijeha i blagoslov, do sljedećeg puta, koji će možda za pola godine, a možda i za godinu, biti ponovo obilježen dizanjem dima iz Dailidėinog dimnjaka. 
  Ti takvog dana nisi bila kraj Dailidėinog doma. Doveslala si do njega Tadulisovim čamcem kroz gustu svježinu mjeseca studenog, kada se od trulog lišća na dnu čamca uzdizao opor dah smrti, a crnu tkaninu jezera s vremena na vrijeme razdiralo je samo turobno gakanje pataka koje su se još zadržale. One te nisu zanimale, nastojala si čuti bilo kakav zvuk s Otoka galeba, njihov uobičajen krik koji bi te umirio da je sve kao i inače, no on je tiho tonuo u magli poput pocrnjele gljive do koje doveslati ti je ponestalo hrabrosti.  
  Možda si čak namjerno napravila veći luk da ona brže nestane, da te ne privuče tim ljepljivim pipcima koji su te mučili svake noći nakon sestrina odlaska, koji su crpili tvoj život, tvoj san, tvoje snove, vukli s tebe pokrivač i u praskozorje se avetinjski smijali nad obamrlim, u klupko smotanim, tvojim tijelom. 
  Trebala si stići na drugu obalu, Rūkasovu obalu. Napraviti prve korake koje si izbjegavala već nekoliko mjeseci ostavivši onaj kontinent i dom ozbiljnog čovjeka. Prepustivši groznoj samoći žalostan Viltėin pogled i Almutisa koji čami u suterenu.
  Stotinu puta si stajala na brežuljku i gledala na drugu stranu jezera, Tadulis je čak počeo ispitivati zašto te hladni jesenski vjetrovi neprestano tjeraju iz brvnare? Što tražiš među njegovim konjima? Zašto se privijaš uz njihove nozdrve koje ispuhuju topao zrak? Zašto se ne vratiš u grad, zašto ništa ne slikaš, zašto nikomu ne pokazuješ platna koja si dovezla od tamo? Čemu pojačavaš ionako već naraslu bol? Ta svi tugujemo za njom, svi, ne samo ti...
Samo mu ti možeš odnijeti moje pisamce, to je posljednji put, više te neću moliti, on će ti ispričati sve što ti ja nisam rekla  – sestra je nježno spustila na postelju, pokraj tvoje ruke, ne onako kao u djetinjstvu, ne kao kad ste se igrale "Ide maca...", ne utiskujući duboko u dlan i ne pisamce, ne izgužvan smotuljak kariranog papira, već bijelu bjelcatu omotnicu s utisnutom rutom u njezinu lijevom kutu.
  Spustila ju je tako, kao da je sama sletjela, pretvorivši se u ptičje pero. Ti si sama morala odlučiti hoćeš li ju podići, hoćeš li ju odnijeti, odletjeti, otploviti preko crnog vodenog prostranstva u prazan dom, hoćeš li naći onog koji je otišao, hoćeš li imati dovoljno smjelosti upitati Juliusa odakle dolazi Brat kojeg svi čekaju?
  Julius te nije poznavao, čak ga previše nije ni zanimalo kojeg susjeda si kćerka ili unuka, zar je malo takvih u okolici, a Brat je samo jedan, jedan ne samo u cijelome selu, već ni u čitavoj okolici drugog takvog svetog čovjeka nećeš naći i ne zna se kako bi sad ispalo, je li loše ili dobro da ga je ostavila neka cura, prošao je dečko kroz krugove pakla, već gotovo poludio, ali vidiš kakva je sad sreća za sve kada dođe, kao kakav list aloje na ranu – ozare se lica i starih i mladih, a izgledao je kao obično dijete, kao i svi, no možeš li znati što je komu namijenjeno? 
  Vratila si se s druge strane Atlantika, štoviše, tjerana tim glavnim razlogom: povjereno ti je da odneseš bijelu omotnicu, poprijeko vezanu crvenom trakicom, čovjeku čiju si adresu prepisala s papira koji je Julius izvukao iz ladice nahkasla, prepisala si i broj telefona, no nisi zaboravila da se Brata može smetati samo zbog jako važnog slučaja. Ni Julius nikada ne telefonira bez razloga. Jedino ako vjetar podigne dio Dailidėinog krova ili ako neki pokvarenjaci iscijepaju poklopac bunara i ubace ga u vodu. 
  Dugo si razmišljala – telefonirati ili putovati, a ako otputuješ, što ćeš reći – čovjeku čijih se samo očiju i glasa sjećaš i mekoće vune njegovih janjčića, kako ćeš ga pronaći u mnoštvu drugih u smeđim nazarenskim "haljicama", kako ćeš objasniti svoju zadaću ljudima koji ne smiju imati tajne vezane crvenim trakicama? 
  Kako ćeš sačuvati svoju sestru, ptičje perce, od prstiju tuđih muškaraca, od radoznalih dodira, od neznanih pogleda? 
  Tvoj nemir, koji se svakim danom povećavao, raspršila je… automatska sekretarica koja moli da se Braći ostavi poruka. Ugodan muški glas (doista ne Bratov) odjednom te vratio u stvarnost XXI. stoljeća i primorao da sjedneš za kompjuter, u kojem si lako pronašla povijest samostana i njegova svakodnevna pravila života. Sada si znala kada treba telefonirati, kada će se javiti ne snimka, već jedan od onih koji su nosili sandale.                
  Brat nije pitao ni tko si, ni odakle si se pojavila, naznačio je vrijeme, marku automobila i broj, posjeo u automobil u središtu gradića, vozio te šuteći, ništa ne objašnjavajući, kao da ti nisi Saulėina sestra, već žena koja izvrsno shvaća s kim se i kamo vozi, čemu bi se trebala nadati nakon dugog putovanja kroz šume, tamne večeri mjeseca studenog, koja se još tamnija i tmurnija razotkrila kad si izašla iz automobila, jer: 
- Put je dalje neprohodan, treba ići stazicom, slijedi me – iskrica s Bratovih sandala (jedva si uspjela primijetiti da on ipak nije bos, nego u čarapama) skoči na utabanu travu i šljap, fiju, šljap, fiju prolazite kroz šum borova, a možda jela, samo doista ne crnih joha, ni lipa.  
Znaš da ujesen tako jauču samo četinari, visoko, vitko drveće čijim granama, kao svježe vezanim metlama, vjetar vitla kroz zrak, kišu, magle, čisti nebo, priprema ga za ljubičastu ciču zimu, čisti duše, kovitlajući vihore otpadaka, podižući ih tako visoko da se čini - zagrcnut ćemo se, ugušiti, nećemo ih se moći riješiti do povratka sunca, no zar ćeš o tome pričati čovjeku koji ide ispred tebe? 
Za sada svom silom nastojiš sačuvati mir, izdržati šum, dok čak i on ne počne hučati u duetu:
- Prolazimo li sada strminom? Dolje žubori rijeka? 
- Da, tu se sastaju rijeke – Brat mahne prema odzvanjajućoj tami i skrene više lijevo i opet šljap, fiju, šljap, fiju, osjećaš kako promaču antilop cipelice, stopala u njima počnu kliziti, ali ništa nisi rekla. Slijediš napeto u stopu, bojiš se, ali ne znaš čega, da li klizanja i kotrljanja niz strminu ili tog svog lakovjernog hodanja iza sasvim nepoznata čovjeka, koji te već dobrih pola sata vodi Bog zna kroz koju šumu, jer nisi čak ni pitala koje je to mjesto, kamo te dovezao, što namjerava učiniti. 
  I sama sebe ne shvaćaš, zašto mu odmah nisi dala pisamce, tamo, na trgu u gradiću kada ste se sreli. 
  Gospode, kakva ludost, koliko se može tako hodati, koliko se možeš spoticati, kliziti, hvatati se za travu, grane ili zrak, samo da ne izgubiš ritam, samo da ne zaostaneš, još nekoliko koraka i slomit ćeš vrat ili iščašiti nogu ili ćeš od straha izgubiti svijest, još nekoliko koraka i... gurnuvši teška vrata Brat se uvlači kao u brlog koji se nenadano otvorio, iz kojeg, kao iz ralja smrti, izbija bolna hladnoća.
  Uvlačiš se u stopu za njim, ne savlađujući više drhtanje, svom silom stiščući u naručju torbicu s notesom u kojem je bijela sestrina omotnica, ali sada ne razmišljaš o njoj. Sada misli jure i obamiru čim se zapodjenu: samo dronjci, dijelovi paučine, u kojoj su sestrina pletenica i Tadulisovi konji i majčini žalobni uzdisaji, bijeli sjaj jezera i pet grgeča na šibama ive, riblje kosti, mnogo ribljih kostiju, ne guraj ih nogom, dijete, očev glas, onaj čiji si eho odnijela sa sobom u snove, sa svim melodijama "Korizmenih pjesama", s visokim tonovima violine, jer ta pjevanja, iako su lijepa, strašno su duga. 
  Duža od dana namijenjenog djetetu, od njegova izdržljiva naslanjanja uz petrolejsku lampu, no ovdje čak ni nje nema, samo ta mala džepna svjetiljka: svjetlost para tamu, skakuće po kamenom podu, upliće se u Bratove noge, poput tihe munje izrezuje još jedna vrata i uranja u širu prostoriju, klizi nogama niske drvene klupice, po stolcu za ljuljanje i hrpi cjepanica, dok se ne zaustavi stavljena na njih i smirena osvijetli otvor kamina.  
  U njega muškarac spušta žigicu koja kvrcne u tami i čučnuvši čeka da prvi plameni jezičci počnu trčkarati od smotuljaka papira na sitno rascjepkano suho triješće, osvjetljujući sve veću i veću površinu, otkrivajući čitavu prostoriju. 
  Sada vidiš da je to najobičniji podrum, kakav je i tvoj otac bio napravio za čuvanje cikle, krumpira i svih drugih dobrota, samo otac je kopao duboko u zemlju; u hladnu podrumsku prostoriju zatvorenu cementnim ovalnim svodom trebalo se spuštati strmim stubama, a one su bile iskopane u strmoj padini, dakle ipak pod zemljom, kao kakva grobnica, bez prozora, s jedinim otvorom koji se upravo teško zatvorio tebi iza leđa.
- Smjesti se bliže vatri, uskoro će biti toplo – Brat pokaže stolac za ljuljanje, no ti odabireš kožom presvučenu klupicu.
  Takvu je volio otac, stavio bi ju blizu peći, leđima se okrenuo prema njezinim vratašcima i čitao novine ili pleo užad, ljuteći majku što čami nasred kolibe, no on do smrti nije mijenjao taj običaj i nije objašnjavao zašto se tako ponaša. Možda zato što je to mjesto u kolibi bilo svjetlije od drugog, a možda zato što su se na peć obično smještale Lionė i Verute ili je promočene, umorne noge pod pokrivač za konja gurao stric Kazys i otac nije želio zauzeti "njihova mjesta".
  Ta te je bijednike sudbina ionako već zakinula,  a nisu prigovarali, nisu se žalili, samo su se neprestano brinuli, stalno su, poput mišića, donosili po slamčicu, ne iz kolibe, već u kolibu: sad neki komad platna, sad djetetu nove sašivene hlače, kaputić ili tek što ispletene čarape koje još zaudaraju na ovčarnicu, sad bi vesili na lipu njihalku kaj bi se mali imali de njihati, trpali bi u kuću iskopan krumpir ili zdrave, lijepo uzgojene glavice kupusa, koje je njegova Dominyka ukiseljene čuvala u, eto, takvom nadsvođenom podrumu, samo bez kamina, bez lijepog kamenog poda, stolca za ljuljanje, bez u dubini stršećeg osušenog drveta – vješalice za odjeću – i drvenog stola, s grožđem, komadićima sira i... bocom vina. 
  Brat je skinuo kratak kaput, objesio ga na granu suhog stabla, upitno pogledao u te, no ti si odmahnula glavom. Hladnoća nije uzmicala, još se vrzmala uz noge poput dlakava psa, iz svakog kuta mirisalo je na vlagu i udare vjetra sa zadahom truleži. 
  Hladnoća je nagonila misao za mišlju da ti pod zemljom ne može biti ugodno, čak ni kad se rasplamsa kamin nećeš se osušiti jer si žena prostora, koja je u stanju izvući se iz bunde, ogrtača i svih mogućih ljuski samo promatrajući široke obzore, daljine u kojima je granica između zemlje i neba uvijek neprimjetna, no svaki put drukčije zamišljana, drugim bojama obojena, stvarajući drukčije živote.
         A što ćeš stvarati u ovom čvrsto zatvorenom, od kamena sagrađenom "bunkeru"? Kroz neku pukotinu uhvatit ćeš makar jednu zraku sunca? Vrata su od debelih dasaka s čvrstim željeznim šarkama. I nisu jedina, ta iza njih je još uzak tunel i tek tada možeš čuti škripanje drugih, koja ispraćaju na slobodu. 
  Zgrčiš se, skutovima kaputa pokrivaš koljena, rukama obuhvaćaš na njih stavljenu torbicu. Nepomično sjediš na niskoj klupici, kao noću ulovljena sovica koja nikako ne može sakriti nakostriješena perca, odbija kljucati grožđe koje joj nudiš, ne pristaje umočiti kljun u čašu crvena vina, ali ne može ni poletjeti, jer pod krilima krije bijelu sestrinu omotnicu, sve više dvojeći, hoće li ju uopće predati tom beživotno mirnom čovjeku, Bratu koji, čini se, ništa zajedničko nema s Rūkasovim očima ovjekovječenim na tvojim slikama, ni s bijelim ledenim pokrivačem između dviju obala jezera.
- Davno već nisam bio na vašoj obali, vjerojatno se sve promijenilo, bijele se nove kuće, novi krovovi...
- Susjedovi. Naši se ne vide iz vašeg sela, samo Tadulisovi konji tumaraju uz obalu jezera... kao i uvijek – pripovijedaš ono što si sasvim nedavno vidjela kroz ogoljele grane drveća.
- Čuo sam da znaš slikati... Zar u svome kraju nisi priređivala izložbe?
- Bilo ih je nekoliko... Ove godine sam naslikala mnogo slika, ali ne znam što da radim s njima...
- Zašto?
- Na njima je čitav Saulėin život. Saulėin, moj i... obiju jezerskih obala.
Brat ustaje sa stolca za ljuljanje, ubacuje jednu, drugu, treću cjepanicu u veselo rasplamsan oganj. Vrućina isijava iz ždrijela kamina uokvirenog masivnim kamenjem, zahvaća ti noge, podiže se goljenicama, primorava te da skineš rukavice i raskopčaš kaput, uspraviš leđa i još jednom pozorno gledaš u muškarca koji kleči na jednom koljenu, baš ovdje, nasuprot plamenu, u njegov zamamno slikarski profil.  
  Njega bi, štoviše, želio prekopirati čak i sâm Maestro, ocrtati obrise čitava tijela s malom zakrpom na golom vratu između tamne kose i kapuce koja prekriva ramena. Dok šiješ habit, izmjeriš bratov obim i dodaš još toliko. Ako je tkanina širine metar i pol, za šivanje habita u prosjeku je potrebno šest metara, a najsloženiji posao predstavlja oblikovanje kapuce. Da bi kapuljača bila kruta, stavljaju se tri sloja traper-platna, a svaka tri centimetra zatežu se šavovi... – sjećaš se riječi žene koja oblikuje odjeću redovnika. One, koja ti je strpljivo objašnjavala tajne svakog nabora, nužnost, neznancu nevidljivog, džepića u rukavu, jer kamo bi brat trebao staviti maramicu, sveto ulje i druge potrebne stvari, kamo bi stavio kemijsku olovku kada ne bi bilo još jednog malog džepića sprijeda?
  Pogledaš franjevački konopac, koji opasuje struk, s tri čvora koji predstavljaju tri simbola: neposjedovanje imovine (A ovaj podrum: je li to imovina ili ne? Je li tvoj ili nije, Brate?), poslušnost (jesi li rekao starješini kamo i zbog čega si otišao?), čistoću...
  Sada bi i ti željela iznova, ne više po pričanjima krojačice, već dotaknuvši toplinu ljudskog tijela, odjeću prožetu toplinom vatre iz kamina, naslikati još jednom nijanse smeđe tkanine (vuna i polietilensko vlakno), njezin težak pad s ramena, na kamenom podu slegnute nabore, nacrtati linije zategnutih mišića onoga koji kleči, krivulju svinutog lijevog stopala i istureno desno koljeno, otkriti i onu stranu lica koja je ostala u sjeni, onu koje se uopće ne sjećaš s izleta po jezeru.  
  Tada još pojma nisi imala o ljepoti muškaraca, njihovoj stasitosti, njihovoj muskulaturi, ništa još nisi čula o kompoziciji i proporcionalnom Leonardovom čovjeku, o seciranju ljudskog tijela i anatomskim crtežima. 
  Još nisi znala da Habitus non facit monachum (Odijelo ne čini nekoga redovnikom).
  U ono vrijeme ti je mnogo važniji bio ne unutarnji pogled, već ta dva smeđa oka, vidljiva, ti prozori kroz koje je Rūkas promatrao sestru male djevojčice i na tvojim prvim crtežima gledala je duša, a ne čovjek. 
  Tek sada shvaćaš zašto Saulė tada nije umjela čitati tvoje mazarije. Tada je voljela muškarca prekrasne tjelesne građe, savršenih proporcija, a za dušom je čeznula čitav preostali život.   
- Vjerojatno mi imaš nešto važno reći. Ta srećemo se prvi put nakon dvadeset dvije godine, tri mjeseca i pet dana – Brat nakrene glavu i pogleda odozdo: dva mračna tunela otkrila su se upravo tu, na vatrom pocrvenjelom licu. 
  Dva tunela, na čijem si kraju u ono vrijeme uvijek vidjela nježnu svjetlost. Onu, za kojom je tako čeznula vječnim snom usnula sestra. Njezina je čežnja vjerojatno bila zasićena, jer je snaga vjere najjača, ne kaže se uzalud da ona može planine premještati.
  Međutim, ovaj put nisi vidjela svjetlost. Ona je bila zazidana većim kamenjem od ovih, kojima su oko tebe obloženi zidovi. Pretvorila se u ponor crnih aureola, koji privlači kao lava, svom silom uvlači, obećava sve tajne tmina, sve što se krije u maloj nedozreloj glavici maka, što zasićuje žeđ svake pore da osjeti prostor dostupan samo bogovima, što na tren gasi životinjsku strast čovjeka, tko... tko si ti? 
  Savršeno djelo Boga? Brat koji čami u isposničkoj spilji? 
  Pa ipak, posljednje sestrino pisamce donijela si Rūkasu... 
    - Previše si nalik na nju – Brat ustane, ulije vina, otpije malo.  
  Tvoja čaša ostaje netaknuta, ne bi mogla progutati čak ni nektar bogova. Gori slina koja klizi nepcem, u nosnicama gori zrak, gori u žilama krv, čini se, gore i oči koje ne možeš odvojiti od kamina. 
  Ložište je široko, u njega bi lako mogla leći, u lijepom polukrugu zagrliti u sredini plamteću piramidu od cjepanica, privinuti se leđima uz još neusijan krajnji kameni zid po kojem... trepere saletjele tvoje misli, lete, zalepršaju, nestanu, opet trepere, narančaste, bijele, riđaste, točkicama, kapljicama ovješane, s crno-bijelim prugicama, crno-modrikastom čipkom opletene, lete iz jednog kuta kamina u drugi, lete, trepere, koprcaju se, zadrhte, mahnu i... nestanu...
  - Gore, ta ovdje leptiri gore! – skočiš kao da su oprljena ne njihova, već tvoja krila, ne shvaćajući nikako kada se i zašto pojavilo to treperenje. Ta podrumi su podesni za guštere i žabe, a ne za leptire! 
  U očevu podrumu nikada nije bilo leptira, osim kakve zalutale lastavice koja bi uletjela i koprcala se dok ne bi pronašla izlaz, osim doletjele otežale muhe koja bi nastojala položiti jajašca na usoljeno meso u velikom koritu, ali smjesta bi cijeloj obitelji bila dana majčina zapovijed da istjeraju nepoćudnicu, da ju ganjaju dotle dok ne bude dokrajčena, dok u podrumu ponovo ne zavlada tišina ispunjena mirisom ukiseljenih krastavaca, kupusa i trule cikle. 
  Samo ne takva, ne tišina gorećih krilaca.  Ah, oni neće ni zapucketati kao hladna vatrica.  
  A možda to uopće nisu leptiri? 
  Možda su to, u stvari, goreće tvoje misli? 
  Trenuci mjeseca studenog koje pokušavaš spasiti pograbivši dužu cjepanicu, otjerati barem one koji još pužu vanjskim zidovima kamina... 
  – Koprivari. Inače spavaju do proljeća, ali toplina ih je probudila. Nećeš ih zadržati. Ipak će letjeti na svjetlo. 
  Leptiri su nas promatrali kroz prozor. Nas, koji smo sjedili za stolom – sjetiš se nekog ulomka pjesme. 
  No, ovdje nema prozora –  vidiš ih kako trepere ne samo po kamenom rubu kamina, vidiš ih na zidu kraj kamina, u kutovima pod stropom, one koji tek namjeravaju poletjeti s teškog kamenog svoda na pod, čak i one koji mile po cjepanicama, uvijek u istom smjeru, sklopljenih ili sasvim malo raširenih krilaca, zadrijemale, opijene, koji ne shvaćaju zašto se treba probuditi i kako se ponašati kad se probude i zašto je toplina tako vrela kad joj se približiš, zašto treba letjeti iznad plamena, bacakati se po istom onom najjasnije osvijetljenom unutarnjem zidu kamina, penjati se uvis, uvis i pasti, uvis i pasti, pasti gotovo u žeravicu jednom, drugi, treći put, dok čak ne poletiš, dok čak i šarene boje tvojih širom raskriljenih krilaca ne postanu jedna izrazita - vatrena.   
  Donio je ta klupka vune i pljaf u vatru... – odjednom ti glavom prohuje riječi bajke koju su čitale majka? Lionė? Verutė?, pretvarajući se, kao i sve druge misli, u leptire koji hrle u oganj.
  - Donijela sam pisamce. Posljednje – izvučeš iz torbice bijelu omotnicu poprijeko vezanu crvenom trakicom i pružaš ju čovjeku koji krije šake u posuvratku habita. 
  Na trenutak stojite jedan nasuprot drugomu: u razini tvojih očiju je njegova podrhtavajuća Adamova jabučica, a nad čelom jedva osjetan dašak disanja – ne muškarca, ne Brata, ne isposnika koji čami u podrumu, već djetinjstva prožetog mekoćom vune janjčića i kruhom koji je pekao otac. 

***

S litvanskog prevela Mirjana Bračko.
POVRATAK NA VRH STRANICE