Utorak
18.02.2014.

Krikovi iz neiskopanog groba




Extra_large_don_quijote
A+ A-

PRIJETNJA ILI ZAPOVIJED – IZABERITE SAMI

Premda ste odavno naručili
likove da vam naslikaju
na freskama u hramovima,
gdje uljanice gore samo iza ponoći,
i gdje se na krštenjima
opijelo za parastos pjeva,
a po tijelima vašim
figure idola da naprave
i kraj izvora da ih postave
da bi u minutama gluhog doba
djevice kao prinos žrtvi pristupile,
niste ni bogovi ni sveci.
Pa se zato ni ne pokoravam pred vama
i riječ svoju, koju uši vaše zatvorene
slušaju kao molitvu paćenika,
kao prijetnju ili zapovijed izgovaram –
odaberite sami.

Ne pravite od mene metaforu
da biste dali smisao
mnoštvu vaših besmislenosti,
niti nepravilan veznik
da biste stvorili red
u neredu svojih misli.
Ne stavljajte me na početak
da vam vučem svu težinu,
ni u sredinu – između dva zareza
i malog bijelog prostora,
jer tamo ćete me ugušiti,
tamo ćete me obezdušiti...
No, ne, nemojte ni na kraj
pa da iza mene stavite točku
i njome da me obezglasite
ili ispred tri točke
neki treći da me dokrajče.

Ne sišite me kad
su vam iskazi žedni semantike –
ne želim ostati samo oblik.
Ne razapinjite me, ne trgajte me
na dvije različite strane,
jednom crticom
- gredom usred moje srži.
Tako se iz mene ledena krv toči
i život daje onima
koji neumorno leže podamnom
- potomci bludi u damarima svijesti.
Ne želim im biti Spasitelj
- takva smrt nedostojna je mene.

Nije vas briga za mene?
Znam!
Niste me vi stvorili?
Znam!
Stvorili su me vaši Preci.
Ostavite me, bacite me,
zaboravite me, odstranite me...
Ja ću umrijeti, ali oni će se ponovno roditi
i ponovno će me stvoriti
od pepela ispod cjepanica
na kojima su gorjele moje Majke
tad kad vas ne bude.
Pustite me da samujem,
tek obična riječ il' običan znak –
nešto što ukazuje na nešto drugo.

OGLAS

Traži se majstor,
ali ne bilo kakav,
nego velemajstor,
koji umije
izgraditi svečanu dvoranu
u kojoj će biti
dovoljno prvih redova
u kojoj će sva mjesta biti
jednako važna
kako bi se u njima
mogli sabrati
svi pokornici taštine
raspršeni po svijetu.

Traži se velemajstor,
koji će znati izgraditi
i tako velik trg
na kojem će biti
dovoljno središta
da se na njima postave spomenici
svim velikosebeljupcima
ovog vremena
koji su još živi
kako bi mogli mirno umrijeti,
a da nam ne ostave nasljedstvo
u svojim oporukama
zapečaćenim žigom
napravljenim od lista
isušena narcisa.

Traži se velemajstor
koji će moći napraviti
aleju (ne)velevelikana
koji su sami sebi dodijelili odličja.
Aleju na kojoj će sve grobnice
imati istu duboku dubinu
i potpuno jednako značenje –
bit će pod istovjetnim sjenama
i ravnomjerno će ih doticati
ista sunčeva zraka
kako bi u njima pokopani
spokojnije počivali
kako im ne bi sinulo
da se povampiruju.

I kako bi tad sve moglo
početi ispočetka...
Od boljeg početka...
Od novog početka.

Nagrada: Nobelova za mir,
za spašavanje svijeta.
Na plaketi će pisati:
Novi Noa, bez arke...

NESAVRŠEN RED U SAVRŠENOM BEZREĐU

Smetala vam je prašina
s radničkog stola
na kojem naučih
glagoljati na papiru
a ne znate da je ona
samo nakupljeno pamćenje
svega onoga
što sam i ja već zaboravio.
Samo Onaj koji ne zaboravlja
ima pravo izbrisati
tu nakupljenu prašinu.

Smetao vam je pepeo
i mnoštvo opušaka
u pepeljari
koju nikad
ne ispraznih.
Nemate ga pravo izbaciti –
on je sanjarica
u kojoj se kriju značenja
svih neodsanjanih snova
u mojim neprospavanim noćima.
Možete ga isprazniti
samo u metalnu urnu
i postaviti je kraj mog portreta
u muzeju nepokopanih.

Smetale su vam i knjige
s presavijenim stranicama
razbacane po podu,
a ne znate da su one
siže i fabula
jedne priče
koja nikad neće biti
ispričana u romanu.
Samo Pisac
koji ju je stvorio
može ih prodati
onima koji kupuju otpad.

Smetali su vam i isječci
požutjelih novina
kojih su prepune ladice,
a ne znate da su oni
dokazi jednog tužitelja
u sudskom sporu
koji nikad neće započeti
zato što ga nije prihvatio
nijedan sudac.
Samo Sud ima pravo
jednom ih spaliti.

Smetao vam je nesavršeni red
u duši jednog tijela
zarobljenog u savršenom bezređu...

DOK SAM OPLAKIVAO KRISTA

Kasna zora dvaput je zazvonila
na ulazna vrata
usred uskrsnog posta –
da primim preporučeno pismo
bez povratnice za potpis:
nije bilo pošiljatelja koji
bi ga mogao dočekati
na povratku.

Na zadnjoj stranici kuverte –
zapisana adresa pašnjaka
ovaca bez vune
kojima je izmuzeno mlijeko
kojim je bila dojena vojska 
koja je osvojila čifluk
kojem sam trebao
postati Vladar.

A unutra – nije bilo pisma.
Samo jedna poluisušena
djetelina s četiri lista
iščupana bez korijena –
u žilama listova
još uvijek kao da je tekla krv.

Pomislio sam – sreću će donijeti,
iako je nisam našao sam,
a veliki dio života prošao sam
kao kosac posjeda tuđih
čije tapije posjedujem ja.
Stavio sam je među stranice
Svetog pisma –
usred Evanđelja
napravio sam
najmanji herbarij.

Na Veliki petak,
dok sam oplakivao Krista,
Zavjete sam uzeo u ruke - 
djetelina je stajala tamo,
ali jedan list
bio joj je otkinut.
Stranica ispod nje –
cijela obojena krvlju.

Ispod krvi sam pročitao –
„...da gledaju očima
i ne vide;
da slušaju ušima
i ne razumiju;
jer se boje
da se ne obrate jednom
pa da im se oproste grijesi."

Izgladnio, nisam dočekao pričest,
na Veliku subotu sam otišao
korijen djeteline
potražiti.

KOPNO IZMEĐU DVIJE OBALE

Između dvije obale
samuje jedno kopno,
a na njemu samuje
jedno odbačeno,
rasplakano oko –
jedan mladić odlučio je
prinijeti
svoj vid
da bi opet potekla
jedna presušena rijeka
čiji izvor nikad nije pronađen.

Da bi pošao njome
i pronašao jedan most –
koji je podigao
njegov Otac,
da se sjeti gdje
je sisao majčino mlijeko –
možda njegova Majka
još samuje tamo
i još ga čeka
da ga opet podoji
kao jedinoga Sina.

Da bi pošao njome
i negdje na obali
pronašao kako samuje
vrt u kojem se rodio
i u svojim dlanovima
da ponese vode
i da navlaži
tlo koje zasigurno
odavno je suho -
moguće da i ono
baš njega čeka
da opet postane plodno.

Jedan mladić prinio je
svoj vid
da bi opet potekla
jedna presušena rijeka,
da bi pošao njome
i na kraju
kraj joj našao,
po prvi puta da dotakne
jedno neslano more
koje samo na njega čeka.

REBUS OD SMISLENIH NEDOREČENOSTI

Pod ladicom u kojoj su bile
zaglavljene nedogorjele svijeće
svih mojih prošlih rođendana,
u mramornom sarkofagu
zatvorenom lokotom
amaneta i kletvi
jedan džepni sat
ostavljen tamo
u nekom drugom vremenu
čekao je da dođe dan
kad je bilo rečeno
da će mi priopćiti
veliku obiteljsku tajnu
kojoj sam morao
dorasti.
Osluškivao sam kako otkucava –
to je bio zvuk
mog odrastanja.

I kad jedva puhnuh
na onoliko svijeća
koliko je zapisano
na posljednjoj korici
obiteljskog albuma
u kojem nije bilo moje fotografije,
prvi puta dodirnuh sarkofag –
otvorih ga ključem
iskovanim od patnji.

Pod prašinom promišljenosti
umotan u časopis
s datumom iz prošlog stoljeća
između stranice s nekrolozima,
u kojima nije bilo ni imena ni godina
i stranice s poluriješenom križaljkom,
u kojoj se nalazio lik
za koji rješenje nije bilo napisano
nađoh obiteljski sat.

Prvi put uzeh ga u ruku –
sekundarica je bila pokojnica,
a otkucavanje se još čulo
iz neke dubine sarkofaga.
Kazaljke na jedan i dvadeset
skamenile se zauvijek –
u Knjizi rođenih
piše da je to sat
u koji sam se nekad rodio.

Nije izdržao, a potrebno mu je bilo
samo još nekoliko sekundi.
I otad ne znam
ni koje vrijeme bijaše tad
ni koje vrijeme je danas
ni koje vrijeme će biti
nekog nepoznatog jutra –
završilo je vrijeme vremena.
Za mene, tajna još uvijek je tajna –
rebus smislenih nedorečenosti
o jednoj istinskoj istini.

ZABRANA ZA PISCE ŽIVOTOPISA

Ne zaklinjem vas najmilijima,
jer ne znam imate li uopće
na ovome svijetu
nešto što vam je drago,
i ne želim
da netko nevin strada
od vaše nepromišljenosti,
niti vambacam kletvu
jer kletva se vraća
s dvostrukom boli.
Zabranu vam izričem:
Ne pišite
moj nenapisan životopis.

Ne pišite ga
vi što živite
u istom vremenu sa mnom,
ni vi što
ćete izniknuti kao prvi plod
njihova sjemena
jer vi ne možete
znati
ni zašto, ni kako
sam se rodio
ni zašto, ni kako
ću umrijeti ili iščeznuti,
a najmanje znate –
zašto živim.

Ne pišite priče
od moje neprolivene krvi,
jer ne znate
ni koliko puta padoh
kad bijah malen,
ni koliko puta ustadoh
kako bih narastao.
Ne znate ni
koliko puta sam razbio
svoju desnicu,
da bi ponovno propisala,
ni koliko puta
se spotakoh
i polomih nogu
na sitne dijelove,
a opet sâm prohodah.

Zabranjujem vam
da mi pišete životopis,
jer ne znate ni kad
sam se uistinu rodio, 
ni koliko puta
tijekom života
uspjeh umrijeti
a vi da ne vidite,
i koliko puta
razbudih se iz smrti.

Zabranjujem
i svome porodu,
jer on je tijesto
od moga kvasca naraslo,
i znam:
u životopisu,
oni će pet puta više
srušiti me,
da pet puta više
ustanem,
i pet puta više
razbit će mi desnicu,
da pet puta više
ponovno propiše,
i na pet puta sitnije
polomit će mi nogu,
da pet puta
junačkije prohodam.
Zabranjujem i njima,
jer oni će željeti
i pet puta više
da umrem,
da pet puta više
ponovno bih se rodio.

O meni
šutite svi k'o nijemi
barem jedno cijelo stoljeće.
Životopis neka bude
napisan tek onda
kad s Druge strane
možda ponovno se vidimo.
Neka bude napisan
ako istinski sam se rodio,
ako zaista sam pao
i ustao,
ako istinski sam živio,
ako istinski sam umirao
i ponovno se rađao,
ako zaista sam postojao.

PRIJE NEGO SE DESI JOŠ JEDAN
NENAJAVLJEN ZEMLJOTRES

S bisagama punim
dronjaka od čemera,
sašivenih koncem
оd posljednjih nadanja,
uđoh u lift
motela
što nikad ne bješe
dokraja izgrađen –
počinak da uzmem
od hoda po ožiljku
na putu od tišine,
nastanjen između
dvije trgovine nagonom
u kojima nikad
nisam bio,
a već sam zapisan
u knjizi dužnika.

Lift je stao između
šestog i sedmog kata –
između onoga na kojemu
trebao sam zaspati
brojeći koliko zvijezdi,
na jugu rođenih,
zajedno s Davidovom,
pada na zapad
i onog kojem
nije bilo rečeno
odmoran da se budim,
gledajući kako se rađaju
nova neba na istoku,
da još nezrele
proguta ih
magla sa sjevera.

Uključih alarm –
u praznoj hali
Rahmanjinov je započeo
svoj posljednji koncert
jednim Chopinovim maršem,
spreman da završi
i bez aplauza.
Nitko se ne oglasi
na poziv moj.
Lift sporo produži
do osmoga kata –
iza devetih vrata,
prostrta k sjeveru,
tuđa, а nova i prazna,
postelja me čekala.
Netko drugi već se udomio
u neotvorenim odajama mojim
prije nego se desi još
jedan nenajavljen zemljotres.

DON QUIJOTE NIJE IMAO
STVARNIH NASLJEDNIKA

Nikad nisam pomislio
da se poklonim Hefestu,
ni da mu prinesem žrtvu –
za moj rat
nije mi potrebno oružje
kakvo on
iskova Ahilu,
jer nitko se nije sjetio
oprati mene
u vodama Stiksa.

Oružje svoje imam –
za radnoga dana,
kad ne radiše nitko
iz kovačnice Cervantesa,
besramno ga ukradoh,
jer znao sam:
za tu krađu
nitko me neće progoniti –
Don Quijote nije imao
stvarnih nasljednika.

I, evo, spreman sam
svakog trena krenuti
i Vjetrenjačama
se suprotstaviti,
iako znam –
sve ludnice tad će i za mnom
potjernicu raspisati,
no nitko ne pristaje
vjerni Sancho Pansa biti.

Ivan Antonovski
(Iz zbirke Krikovi iz neiskopanog groba, 2012.)

Prevoditeljice: Dijana Malić ('Oglas', 'Nesavršen red u savršenom bezređu', 'Dok sam oplakivao Krista', 'Kopno između dvije obale', 'Rebus od smislenih nedorečenosti') i Lana Krstulović ('Zabrana za pisce životopisa', 'Prije nego se desi još jedan nenajavljeni zemljotres', 'Don Quijote nije imao stvarnih nasljednika').
FOTO: Luis Perez

***

(Priča je objavljena u katalogu Revija malih književnosti 2013.: Makedonija)

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.