Petak
22.04.2016.

Jelgava 94




Extra_large_cannibal_corpse
Cannibal Corpse (Foto: Oscar Anjewierden / Flickr)
A+ A-
Ulomak iz romana Jelgava 94 (2013.)

***

Put iz Jelgave prema Rigi nije nešto naročito zanimljiv. Nema ni planina, ni dolina. Ostane ti samo zamišljati. Čini se da je cijela ova županija namjerno tako uređena radi treniranja mašte. Kada si izbačen iz vlaka i baciš pogled okolo, sve se čini takvim da poželiš o tome pričati prijateljima, ali što će njima tvoja iznenadna navala poezije, ako oni sami sve to znaju i možda baš sada o tome razmišljaju, zato i ti radiš isto.

Evo, čitava ravnina Zemgale, plosnata, užasna. Nigdje za skriti se, nema spasa. Sunce zapali rijetke brezike, iščupa pogledu skrivena groblja. Tamo, daleko na drugoj strani, je Litva. Točno prije ove čarobne zemlje je stanica Meitene . Baš bi želio otići tamo. Malo bliže nama položena je Eleja, rezidencija čarobnice. Onda dolazi Jelgava, tu je svaki komentar višak. I onda Olaine, kraj svega, živi užas, prijestolnica latvijske anarhije i teritorij kontroliran talebana.
 
Mi smo točno tamo.

Mi kao jesmo za anarhiju, barem još nedavno crtali smo A unutar krugova. Ali anarhija Olaine je bila pravija, ona je uključivala mračna i neumoljiva pravila. Ovdje su poučavali i opskrbljivali sve jelgavske narkomane. MDA tablete su ovdje proizvodili industrijski, na tvorničkim trakama. Policija bi ih konfiscirala u kvintalima i navodno spaljivala. Jednom je Karlis sa svojim košarkašima došao u Olaine na prijateljsku utakmicu. Autobus su kamenovali. Ponekad su bacali kamenje i po vlakovima. I sâm sam jedanput sjedio u takvom vlaku. Čim se taj pokrenuo iz Olaine, na nas se stuštilo kamenje. Jedan je razbio prozor na drugom kraju vagona, drugi je skoro pogodio moj prozor. Uvijek mi se malo posreći.

Ali sada smo mi puno bolja meta u ovom gradu. Mi, naravno, nismo bili veći od vlaka, ali nismo bili od metala. Metal je bio samo u našim srcima.
Ovo zbilja nije bilo pravo mjesto za mlade dečke čija je dužina kose premašivala normu. Ja je imam već do ramena, praktički do ramena. Gatisu, kojeg rijetko tko tako zove, osim majke i učiteljice, kosa je stvarno do ramena. On je pušta duže nego ja, ali njemu baš i ne raste u dužinu, nego više u širinu. On to podnosi s uzvišenim mirom i kaže: "Preciznu dužinu Edgarove kose teško je procijeniti, ona samo leti zrakom, ali neporecivo prekoračuju normu."

Naše traper hlače postale su još uže i na koljenima su bile poderane. Svi su bili u sportskoj obući s poprilično izvučenim jezicima. Svi imaju crne majice. Gatis ima majicu s natpisom Orbituary. To je naš novi kultni bend. Ne, bend je star, svira već od osamdesetih. Oni dolaze iz Miamija i jedni su od death metal pionira. Mi smo metalci. Gatis je osobito navučen baš na taj death metal, zato ga sada zovu – Smrt.

Nevjerojatno je, tu majicu je našao u second-handu. To je bilo čudo. Svi mi smo potom trčali pretražiti hrpe u second-hand shopovima. Ja sam napravio mami popis majica koje mora uzeti čim ih opazi: Death, Cannibal Corpse, Anal Cunt, Brutal Truth, Carcass, Hypocrisy. Nijednu takvu nije našla, donijela je majicu s natpisom Michael Learns to Rock i a la Zaks Moriss fotografijama triju nasmijanih mladića. Usprkos buntovničkom nihilizmu, moje se srce zamalo slomilo od dragosti. Ipak tu majicu nisam mogao obući.

Ali Smrt je našao u second-handu Orbituary majicu za pedeset santima.  I još mu nije bilo dosta. Bio je malko praznovjeran i smatrao je da je s ovom majicom kupio nesreću (ali to ga nije nimalo sprečavalo uporno ju nositi). Tako je i sada rekao: - Rekao sam! Rekao sam! Uvijek nešto ne pođe kako treba kada imam tu majicu na sebi!

Tek smo bili izbačeni iz vlaka Jelgava-Riga. Za sitnicu. Nismo imali karte. Brigada konduktera prokomentirala je našu kosu i izbacila nas van samo tako. Vlak je prošao dalje, a mi smo stajali ovdje, u Olaine.
- Što ćemo raditi, gospodo?
Smrt je pogledao za vlakom, nije više bilo šta vidjeti. Edgaru nikad nije nedostajalo ideja:
- Mislim da možemo ubijati pse i prodavati kožu!
Nedvojbeno je bio lud. Bio je Navin susjed. Zbog ludosti  i previše ljubavi prema horor filmovima zvali su ga Zombi.
- Uskoro će domaći prodavati našu kožu.
Okom sokolovim promotrili smo grad koji se prostirao ispred nas, zarastao u grmlje. Nije se vidio ni jedan čovjek. Ali grmlje je izgledalo sumnjivo.
- Brišemo.
I mi smo krenuli prema autoputu.

Ovdje se ravnina Zemgale vidjela još bolje, horizont na strani Jelgave činio se još draži, draži nego kraj Rige. Riga nas nije zanimala, ali vozeći se skoro kroz nju, moglo se doći u Burzu. Ona je bila najvažnije mjesto na svijetu. Ponekad zvana Pankerska Burza. Mama je ispričala da su tamo već u sedamdesetima hipiji razmjenjivali ploče. U Bikerniekiju , dokle se moglo doći samo trolejbusom ili tramvajem. Ljudi su se sakupljali u šumi – odbačeni, stavljeni izvan zakona, koji nisu htjeli drugo mjesto, sakupljali su se u šumi i radili svoje stvari o kojima grad i okolni svijet nije ništa slutio.
Što su tamo radili? Zasada znamo samo da su razmjenjivali kazete. To je bilo dovoljno.  Kazete smo trebali. Više nisu bili dovoljni Nirvana i Pearl Jam.

Poskrivečki bih ponekad još slušao Nirvanu. Ali ipak češće nove kazete. Imao sam Tiamatov album Wildhoney. Čuo sam to na radiju, na programu "Rokade". Bio je dobar kao bajka, ne, mračan kao bajka, tužan kao bajka. Onaj se tip grohotao kao medvjed pa su mu se pridružile djevojke, ja sam zamišljao kako pjevaju gole.  Smrt mi je nabavio tu kazetu preko svojih kanala. Karlis je imao Napalm Death Harmony Corruption, sasvim druga opera, tamo su mlatili nezamislivom snagom i brzinom.  Smrt je imao Entombed Wolverine, Cannibal Corpse Eaten Back to Life i Morbid Angel Altars of Madness i još nešto, ne sjećam se. Sasvim sigurno je imao Asphyx The Rack, to je on beskrajno volio i čeznuo za sljedećim uratkom Asphyx Last one on Earth, onda on od života ne bi ništa više trebao.
 
To je bila glazba, kojoj sličnu nikad nisam čuo. Nikad nisam mogao zamisliti da takvo nešto postoji. To je bio drugi svijet. Bilo je dobro sjediti ovdje na asfaltu, zajedno sa Smrti i Zombijem, nasred ceste prema drugom svijetu.

- Spragala! Pertele! Ibanats!!!
Zombi je psovao u stilu devedesetih. Opet je auto proletio mimo nas. Koliko god bi atraktivno Zombi mahao rukama i zauzimao teatralne poze, stopiranje nam nije išlo. I tako već petnaestak minuta, sudeći po suncu (nitko od nas nije imao sat). Smrt je mračno predvidio:
- Tako mi do Burze nećemo stići. Tamo sve počinje u deset.
- Onda možda prestanite grijati muda na asfaltu i dolazite nešto raditi! Meni je ruka već skoro istrunula.

Ja ipak ne vjerujem da se Zombi ikada umorio. Sada je pored ceste brao najvišu koprivu i njome mlatio nevidljive suparnike.
Ja sam se ulovio stopiranja. Dolazio je prometni minibus te sam sakrio ruku iza leđa i okrenuo leđa prema cesti. Novaca nismo imali. Onda je dolazila lada dvojka, muž je stabilno držao obje ruke na volanu, žena se smiješila i niječno odmahivala glavom. Ali straga su imali prazna sjedala. Izgledali su slično godištu mojih roditelja, koji su uvijek uzimali stopere. Onda je dolazio sasvim ravnodušan audi ili takvo nešto (ne poznajem marke automobila, osim tatine lade). Još neka strana krama u kojoj je sjedio neki pristojni čovjek, on je pokazao palcem desno, znači uskoro skrećem, inače bi uzeo. Kratak, ljudski kontakt. Vozač sljedećeg auta mi je mahnuo sasvim tajanstvenu gestu prolaznika. Što je to značilo? Odrasti, dječače, nemoj izlaziti iz kuće, dok ne stekneš sam svoj fordić?

Tako sam razgovarao s vozačima, moj razgovor je imao trajnost i razvoj, ali njima – samo trenutak. Ja sam razgovarao s tisućuglavatim komadom ceste, zaustavljen u svojoj točki – evo, auto nam namigne i počinje kočiti, Smrt se već okreće gledati odakle se Zombi preko livade s mukom dovukao, ali unutra je bio nakrcan jedva od nas starijim degenericima, sigurno iz Olaine, oni su nas htjeli samo obmanuti, i već su otišli, čak oni koji su na nas obratili pažnju zaboravili su nas nakon dvije minute, poslije tri kilometara.
- Meni je dosta. Ne ide. Probaj ti.

Smrt je dolazio, ojađen na cijeli svijet, šmrcnuo je i zabio ruku u prostor iznad ceste. Ponavljao je mantru:
- Stani već, idiote!
Auto je bio dugačak kao svemirski brod, njegovom blještavom boku u prolaženju nije se nazirao kraj. Auto je stao. Taj je valjda bio od skupih automobila, sjajan. Monsieur se nagnuo vani i pitao:
- Kamo frajerčići moraju stići?

U Plakanciems, ne znam zbog čega mi je ljutito proletjelo kroz mozak, ali Smrt je odgovorio službeno:
- U Burzu.
- Ha, ha. Birži  je u drugom smjeru, frajerčići, u Litvi.
- U Rigu.
- Onda kamo?
- U Rigu.
On se opet nasmije.
- Onda ćemo vas povest. Možemo vas povesti.
Zombi je dotrčao s livade, oblijepljen zelenilom kao poludjeli Lirs, i prije ulaska je dobio uputu:
- Otresni se.

Auto je klizio tiše od lade, i preko naslona drugog prednjeg sjedala u vodopadu se obrušila prekrasna kosa, njezin sjaj je udarao u oči, kao da ju je pogodilo sunce, no u sjeni pripala bi joj romantika boje krvi – pored gazde je sjedio metalac! Ne, pogledao sam u ogledalo, iz njega su gledale oči djevojke. Njezin je otac nažgao gas a ja sam prislonio nos prozoru, kako bih otpočeo razgovor s cestom. Evo i auto degenerika, oni sjede tiho, svatko gleda na drugu stranu, nemaju što raditi bez nas, i evo ja proletim mimo njih i pokažem im tajni fakić. Potom preteknemo tajnovitog mahatelja, on je jednako ozbiljan. Onda i pristojni gospodin Skretanje, zašto on još nije skrenuo? Gle, i lada s parom u godinama, žena okreće glavu, opazi mene i opet smješkajući se odmahuje glavom, ne, ne.

- Što će frajerčići u Rigi?
To je naravno pitao naš ljubazni vozač. Svi smo mi šutjeli, svatko s očekivanjem da će netko drugi odgovoriti.
- Što?
Ponovno je pitao. Smrt i Zombi su odgovorili zajedno, s tim da je Smrt rekao:
- Idemo u dućan.
A Zombi:
- Brojat ćemo penzionere.
Nitko više nije želio spominjati Burzu, zbog nečega je u ovom po "Wunderbaumu" i koži mirišljavom autu djelovala nezaštićeno.
- Ha, ha. Čudni ste vi frajerčići.

Općenito postoji takav zakon, da stoperi moraju razgovarati ljubazno s vozačem. Kako bi transakcija bila poštena. Već sam mislio reći da su vremenske prilike dobre, kada je on sam nastavio:
- Tko ste vi?
Egzistencijalno pitanje. Stvarno, tko smo mi? Zombi polako odgovori:
- Dje-ča-ci.
Boja glasa je signalizirala da se jedva suzdržava od smijeha.
- Mislim, tko ste vi, svi imate kosu, vi ste iz nekog odreda ili?
Mi smo slegnuli ramenima – ma ne, mi samo tako.
- Pa niste valjda oni ludi metalci?
Bznn, kako da kažemo … Jesmo kao da, ili kako? Dečki, recite već nešto?!

- Kakvu glazbu vi slušate?
Smrt se više nije htio izmotavati.
- Cannibal Corpse.
- Što, što?
Gazda je smanjio svoju glazbu, koja je bila najklasičnija od klasične glazbe, k tome u strašno smiksanoj playlisti. Stišao je zvuk i okrenuo se prema nama, što?
- Cannibal Corpse.
- Što to znači?
- U prijevodu s engleskog – leš kanibala.
- Misliš da ja ne znam engleski?
I pojačao je u čudnom ritmu ismijanog Bethovena. Nakon minute pitao je ponovno:
- Misliš, da ja ne znam engleski?
- Ne mislim.
- Onda zašto tako kažeš?
- Ne kažem.
- Kako ne kažeš? To su bile tvoje riječi!
- Ispričavam se.
On je upravljao dalje, koliko je to već bilo potrebno po jelgavskoj autocesti.
- Ja, na primjer, volim dobru glazbu. Vi znate takvu? Znate li uopće što sad svira?
Beethovenova peta se na nevjerojatan način pretvorila u Brahmsov "Mađarski ples". Ali nisam ništa rekao.
- Ne znate!
Je li se djevojka pored njega, najvjerojatnije njegova kći, još uvijek ogledala u zrcalu svojim djevojačkim očima? Ja ne.
- I zašto ne volite dobru glazbu?
Smrt je čvrsto odlučio više ništa ne reći, čak je isključio pogled, kako bi on to već savršeno znao. Zombi je nešto pokušavao:
- Želim nešto zanimljivo.

Gazda je stisnuo gas, htio sam baciti pogled u brzinometar, kako ne bih propustio pustolovinu i kasnije mogao pričati koliko smo na sat vozili s ovim luđakom, ali nisam se usudio, jer onda bih sigurno pogledao u ogledalo, i tamo bi možda bile oči djevojke. Gledao sam opet na cestu. Tamo je bila lisica, pregažena.
- I zašto vi ne izgledate normalno? Znaš zašto? Reći ću zašto!
Komandir je bio napet:
- Vi ne želite biti normalni. Vama se to čini glupo. Vi mislite da ste pametniji od svih.
Bio je van kontrole. A mi još nismo bili ni blizu Rige.
- Sada ste sjeli u moj auto, vidite, dobar auto. Zar nisam time zaslužio nekakvo vaše poštovanje? Nisam!
Sada mi je postalo zbilja jezivo. Jer je on govorio točno ono što sam sada mislio.
- Vama je svejedno što je čovjek nešto postigao. Vi mislite – pa šta onda što čovjek dobro živi, sigurno je lopov, ili se prodao, ne, vi opće ništa ne mislite. Vama je svejedno.
Meni je bilo neugodno zbog ovog monologa.
- Ovaj svijet vama nije dovoljno dobar. Vi ste oni posebni. Normalno živjeti, truditi se – to vam se čini glupo. Neka nas glupani povezu s autom, neka časte pivom! A mi moramo kanibale studirati.

On je pažljivo skrenuo na desnu traku, te se zaustavio na rubu ceste.
- Stigli smo.
Pogledali smo van. To sigurno nije bila Riga. Običan rub ceste. Najznačajniji objekt ovdje bio je grm. Mi smo već previše kasnili.
- Što sam točno rekao, a da nije bilo jasno?
Izlazili smo. Možda Smrt nije rekao hvala? To bi bilo u njegovom duhu. Auto je nestao. Zombi se slatko smijao, kao da se desilo nešto vrlo dobro. Ali je Smrt rezimirao:
- Rekao sam vam – košulja! Sada u Burzu nećemo stići.

Opet sam gledao cestu, što bih drugo radio. Otišli su lada, audi, fordić, njegov vozač nam je tajnovito mahnuo, možda već kao poznanicima, ali možda je već zaboravio na nas jer je mahanje bilo isto kao prije. Ali pristojnog čovjeka, koji je obećao skrenuti, nije više bilo. On je stvarno skrenuo. Tako su ljudi bili pošteni i zapamtili što su odlučili raditi. Isto tako ni oni degenerici, koji su svaki čas morali stići, sigurno nisu zaboravili moj fakić.
 
***

S latvijskog prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić
POVRATAK NA VRH STRANICE