Petak
22.01.2016.

Dugi i seksi kraj




Extra_large_falling_aeroplane
Foto: Tim Snell / Flickr
A+ A-
Davateljica krvi
 
U maloj knjižari
pod istim krovom sa supermarketom
tražeći dar
vrtila mi se glupa navika gristi
zubima kožu oko noktiju.
Uzela sam antologiju mađarske poezije
i izgrizla desni palac do krvi.
Nisam mogla vjerovati koliko je krvario,
Ali na slici Sándora Weöresa
ostala je jasna krvava mrlja.
Uspaničila sam se, odložila knjigu
i brzo uzela drugu. Jastrebov kliktaj zimi
Mihaila Lotmana. Na tekstu Brodskoga
ostavila sam u zahvalu popriličnu mrlju.
Nekoliko knjiga sam već imala,
na primjer Bourdieua i Geertza,
i Huizingu u časopisu Akadeemia i Sartra
u starom izdanju Loomingua Raamatukogua.
Ali ipak sam se htjela prisjetiti svih njih.
Crno, bijelo i crveno. Crveno, bijelo i crno.
Kao neke zastave azijskih država.
A onda pomislih, zašto da ne obilježim i romane,
jer imala sam dovoljno krvi, a nisam ni škrta.
Produhovljena, okrvavljena lica.
Povremeno je zvučalo kao da prodavačica otpuhuje.
Sjetila sam se dara,
te sam izašla
ne tražeći naplatu za svoju krv.
To malo krvi prolila sam zbog kulture.
A možda bih prolila i više
da su me tražili.
 
[iz zbirke Dođi u moju pećinu, materijo (Tule mu koopasse, mateeria, 2007.)]

***

Leptir neokretanja
 
'opet' je velika riječ.
polako i brzo
opet
 
opet se muškarci hvale na radiju
kako su na pravom putu
i govore o cikličkom vremenu
 
pravi put vijuga, i ja poznajem
to mlado meso na plaži i
'et si tu n’existais pas', pjeva zvučnik
 
muškarci na radiju govore o povezanosti svega
sa svime, jedan kaže pjevno: efekt leptira
podižem krila
 
od cikličkog vremena dobro se spava
vjerujemo da ćemo se probuditi iz tog sna
i opet
 
otresam krila
dobri ljudi na radiju počinju kašljati
lepećem još malo i podiže se vjetar
 
muškarci kašlju i povraćaju, eter bjesni
lađe tonu, plivači se utapaju, posljednji san
postaje buran i siv
 
zamislimo riječ koje ranije nije bilo
sad je bila
i sad je više nema
 
(iz zbirke Heureka, 2008.)
 
***
 
Dugi i seksi kraj (A Short Ride in a Fast Machine)
 
Mali se zrakoplov diže
na idealnu visinu,
stjuardesa donosi kavu.
Začuje se slabi prasak,
a onda kao da propadamo, dobro se osjećamo,
propadamo u oblak oluje.
Nos se okrene prema zemlji,
strmoglavljujemo se prema eksploziji,
pijemo kavu, oduševljeni.
Ovakvo strmoglavljivanje moglo bi vječno trajati:
ugodno, ravnomjerno stružući.
Dano nam je ljubavi i sućuti,
više smo puta vidjeli slike,
razabiremo promjenu jezika,
pa eto, zašto ne bismo eksplodirali.
Seksi, duga i brza smrt
je uzvišena poput glazbe.
”Znate li onu pjesmu Johna Adamsa
A Short Ride in a Fast Machine?
Zauvijek bi joj trebalo promijeniti naslov.”
Smiješimo se jedni drugima,
pružamo šalice i veše ne treba misliti
kako pri smrtonosnom sunovratu
netko od nas pati ili kako je nekog bog napustio.
Zemlja i dalje propada pod nama:
kad bi ovo samo potrajalo, potrajalo.
Brzina je apologija same sebe i nas,
ubrzanje podržava oduševljenje.
Kad mi ovo samo još potrajalo, ova
eksplozija
vječno
eksplozija
vječno
 
(iz zbirke Heureka, 2008.)

***
 
Dođi u moju pećinu, materijo!
 
Zastava na jarbolu dvorca koji se popravlja
vijori poput krpe.
Državna zastava. Prljava
se sama ne žali niti je kriva čije je države.
Kišom i vjetrom izmlaćena tkanina,
krhka vlakna. Ne želi da joj
umorne molekule predstavljaju bilo koga.
Stajem pod njom na asfaltu
i kažem: ”Dođi u moju pećinu
Siđi odozgo u moju pećinu, materijo!”
Nike tenisice na nogama vesele djevojčice: ropskim radom
stvoren je ružičasti, prezreni poliuretan.
Papir u ormarima plašljivih akademika i službenika:
lijepa, blijeda, tiha žrtva njihovih života.
Vreli, sjajni metal terenca koji je ubio pješaka.
Otisak fotografije mlakog parlamentarca nalik na vodenu boju.
Zastava se vijori. Dođi, tkanino, bojo i tkanje!
Dođi, grafički obliku slova
i akustiko zvukova!
Dođi, zagrlimo se i zaspimo!
Dođi, sakrij se u moju pećinu, materijo!
 
[iz zbirke Dođi u moju pećinu, materijo (Tule mu koopasse, mateeria, 2007.)]
 
***
 
Miševi
 
rekao si da psihoanaliza
nije mrtva nego možda
u penziji, možda joj književnici donose kekse
 
ovu su sobu upravo remontirali
ali između dasaka pod parketom pod tvojim krevetom
cvile miševi
 
hirovito
idu grebu
s jednog mjesta na drugo
 
da je to aligator
da to grebanje ima strukturu jezika
on bi prepoznao kad bi se radilo o, recimo, štakorima
 
pip-pip-pip slabašne ljigave noge
wo ich war; ustaješ i sjedaš
pališ svjetlo
 
kad bi sad izašli
trebalo bi ih se moći ubiti
na stolu je čekić

 
pip-pip-pip
još uvijek ispod
poda
 
[iz zbirke Crna rajčica (Must tomat, 2013.)]
 
***
 
Pjesma kositra kutlači
 
Budi dobra, nemoj me baciti
sad odmah u snijeg,
drži me još trenutak
u toploj potencijalnosti.
 
Ne želim još ogrubiti,
postati tvrd i krut,
poprimiti oblik zrakoplova, djeteta ili falusa,
maternice, cipele, Kine ili Rusije.
 
Znam kako će me promatrati,
kako će se nadati: ”Lubanja!
To je početak nečeg sasvim novog,
Kraj tržišne ekonomije. Nova ljubav!”
 
Okretat će me poput tamnog grumena,
asteroida, majmuna, ordena.
Kad se razletim u komadiće,
iz snijega će pokupiti puščana zrna.
 
Kutlačo, zlato moje, Božica-Majka,
pusti me da još malo pljuskam u tebi,
pusti me da se vrtim i plivam,
ovdje je tako ugodno i vruće i moguće.
 
***
 
S finskog preveo Boris Vidović.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE