Petak
23.01.2015.

Drugi




Extra_large_6200225665_947474801c_z
A+ A-
Uvijek ću biti mlađi brat svojih sestara. Rita i Zamira. Najljepše žene našeg gradića. Ako bi moja ljubav prema ovome svijetu neizostavno trebala imati nekakvu sliku, na njoj bi svakako bila lica Rite i Zamire. Dvije zvijezde koje uvijek svijetle, svaki put kada navečer šetamo jedinim, dosadnim korzom u centru našeg gradića. Ja sam u to vrijeme bio malen, a moje su sestre bile u punom rascvatu. Uzimale bi me ponekad za ruku za vrijeme ljeta, kada bi od oca dobile dozvolu za izlazak.

One su bile sva moja ljubav prema svijetu koji sam upravo bio počeo istraživati. Ja sam sestrama služio kao alibi za njihovu sigurnost na ovome svijetu. Otac bi me pozivao na stranu, dao bi mi pet leka za sladoled, i prošaptao da ga one ne čuju: "Pazi na sestre! Otvori četiri oči! Sada si postao veliki!”

Da, potvrdio bih ja svaki put nevoljkim kimanjem glave, nastojeći da se otrgnem od teškog eteričnog mirisa lijekova, tako karakterističnog za kožu njegovih ruku. Prsti su mu bili požutjeli od prerade tetraciklina; bilo je to žutilo kao da je prstima upravo gnječio buket mimoza. Potom, kada bi se petolekac našao u mom džepu, prepuštao sam se krilima ljubavi mojih lijepih sestara i, svo troje skupa, sasvim slobodni i sretni, krenuli bismo prema jedinom šetalištu našeg gradića.

Ostavljali smo iza nas ispitivački pogled oca. Pogled dubok. Prodoran. Žbirski. Otac nas je šutke pratio iza onih njegovih naočala s tankim metalnim okvirima koje su mu davale plemenit izgled, sve dok se ne bismo udaljili. Naš je otac bio i ostao veoma 'noble' osoba. Da, da. To mogu potvrditi svi žitelji našeg gradića. Takav je i ostao u uspomeni svih koji su ga poznavali. Mogu se birati razne riječi za karakteriziranje nekog čovjeka. Ali, kada se radi o našem ocu, riječ 'noble' ostaje najprikladnija. To je možda iz razloga što se za ovu riječ vezuje savršenstvo ravno umjetnosti. Ili možda zato što je ta riječ držala spuštena sidra u mojoj duši zbog velikog broja očevih knjiga. Naša kuća je imala za to doba veoma bogatu knjižnicu. Svaki put kada bi otac odlazio u glavni grad, vraćao se s velikim naramkom knjiga. Uvijek je tražio i pronalazio knjige do kojih nije bilo lako doći u to doba.

Bilo je vrijeme krize. Krize knjiga. Krize identiteta knjiga. Otac je bio apotekar. Pristojan čovjek. Naočit. Ozbiljan. Profesionalac. Bio je prosvijećeni otac. Umro je jednoga dana, krajem veljače ili početkom ožujka, kada inače mimoze nenadano procvjetaju. Mrzim mimoze zato što je to budalasto cvijeće: dolazi rano te onda, posljedično, brzo mine. Mrzim mimoze. Mrzim ih i zbog sjećanja na dan kada smo sahranili oca, a buketi i vijenci mimoza ostali su iznad mrzle mramorne ploče kao oproštaj od  čovjeka kojega nikada nisam upoznao onako kako je trebalo. 

Oslonjen na tezgu slastičarnice, što zbog nestrpljenja za sladoledom, što zbog pritiska ostale djece koja su željela isto i pravila metež, pogledao sam prema sestri, kao da mi je ona, sjedeći tamo podalje na klupi, mogla biti od neke pomoći. Tada sam vidio kako ispod klupe, potajno, Zani uvlači pod Zamirinu haljinu svoju snažnu ruku, i to sve do njenih poluotkrivenih butina. Znao sam da je Zani bio Zamirin najbolji drug i imao sam sporazum sa sestrama, pod zakletvom, da "dok sam živ na ovome svijetu to neću nipošto niti jednom riječju otkriti ocu”.  Prizor me je pratio. Uvijek sam mislio da su oni bili samo drugovi. Ali, ne. Ne. Vidio sam tu snažnu ruku. Pod klupom, u slastičarnici, ona se zavukla u butine moje sestre, što me je jako uzrujalo. Lizao sam šutke i s puno nervoze bijelu kremu sladoleda, zbunjen promjenom značenja riječi "drug”.

"Gdje je Rita”, upitao sam Zamiru zapovjedničkim i bijesnim glasom. "Otišla je u Knjižnicu da potraži neke knjige. Možemo po nju skupa krenuti, srce moje, za dvije minute”, reče ona. U potaji je stezala Zanijevu ruku, što je bio znak vatrene strasti koju je osjećala prema njemu. A Zani je, da bi mi zaklonio pogled na sestru koja je bila točno naspram mene, pružio desnu ruku i pomilovao me po kosi, dok je u isto vrijeme iza leđa drugom rukom stiskao Zamirine prste. Nastavljao je da me miluje po glavi kao da sam kakav poslušni pas. "Drži me za štene”, pomislio sam bio u sebi. "On misli da sam ja budala i da ne razumijem o čemu se radi?” 

Dok smo išli prema Knjižnici da potražimo Ritu, podbadao sam i štipkao Zamiru za nadlakticu dok nije pomodrila. Ona je trpila koliko je mogla, a onda mi je lupila šamar u obraz. Oči su mi vidjele zvjezdice! Rasrdio sam se bio na tren, ali sam potom, od nemoći, digao ruke pred Zamirom koja je uvijek znala dominirati. Na neki njen posebni način ona je provocirala i gospodarila mojim osjećajima: mržnjom, ljubomorom, ljubavlju i nesigurnošću, sve istodobno.

Još nesigurnijim sam se osjetio kada smo kod Knjižnice našli Ritu i Nerija, njenog druga za kojeg sam se također bio zakleo sestrama da "dok sam živ na ovome svijetu neću nipošto niti jednom riječju otkriti ocu”. Iznenadili smo ih dok su se ljubili u jednoj od praznih čitaonica, a ovaj je glupan gnječio njene sise. Gnječio kome?! Mojoj dragoj Riti! Ta epizoda bila je druga pljuska koju sam dobio tog ljetnog dana kada smo, kao obično, izašli u šetnju i po sladoled. A primiti dvije takve pljuske u jedan dan bilo je zaista previše.
 
Nafija je bila čistačica stubišta u našoj nikada završenoj zgradi. Ona je izrodila čopor djece koju nikako nije mogla zasititi kruhom s onom svojom bijednom crkavicom od plaće koju je primala od komunalnog poduzeća. Zato je za ispomoć u čišćenju mnogih ulaza i velikog broja stubišta u zgradi često uzimala svoju najstariju kćer, koja je bila mojeg godišta. Zvala se Lela. Kada je ona radila na našem stubištu i penjala se ka gornjim katovima, ja sam hodajući za njom mnogo puta vidio njene butine, bijele poput bataka kokoši. Opsjednut njima, svaki puta kada bih ostao sam u svojoj sobi, prikazivale su mi se lijepe slike kojima sam skoro svaki dan hranio svoje pubertetske maštarije.

"Lela”, rekao sam joj jednoga dana kada sam bio sam u stanu, "želiš li možda vidjeti moje knjige!” Pred otvorenim vratima našeg stana na najvišem katu zgrade, Lela se nećkala i ujedno smješkala. Lela se smješkala i uzdrhtala je kada je prešla prag našeg stana. Gledala me nepovjerljivo i bojažljivo i kada sam počeo da je štipkam po lijepim butinama, tim bijelim kokošjim batacima očerupanim od perja. Ali sada su one bile pune fleka od masnica koje je ostavljala moja drska ruka (kao i, ne tako davno prije toga, ruka Zanija na Zamirinim butinama). Pripijao sam se uz njenu kožu pocrnilu od sunčanja. Lela je prstima koji su joj drhtali od emocija dodirivala korice "Crvenkapice”, dok sam joj ja mazio njedra (kao što je Neri onomad zario ruke u sise moje Rite, slika koja će mi godinama biti urezana, poput bljeska noža, u sjećanje).

Lela je prelistavala "Crvenkapicu” dok sam ja nastojao, milom i silom, da joj skinem cicanu haljinu iz Kombinata, išaranu žutim flekama koje su bile stilizacije cvijeta mimoze. Morao sam da je ošamarim kako bih je uvjerio da ostane mirna dok sam pod njenom haljinom, koja je, poput latica, dio po dio padala na hladne pločice poda, završavao eksperiment otkrivanja nepoznatoga.  Mekani busen njenih po pločicama rasutih mimoza ostao mi je među prstima da bi me i danas hranio onim neusporedivim osjećajem svježine. Prikazuje mi nešto veoma čudno, prvi kontakt s nepoznatim, osobito dodir i osjećaj vlažnoga. Mrzim mimoze.
 
Uvijek ću biti mlađi brat svojih sestara. Rita i Zamira. Dvije najveće kurve koje je u svojoj cjelokupnoj povijesti vidio naš majušni gradić. Ako strast običnih muškaraca, kao i gmižući dani ovoga graduljka u ono vrijeme trebaju imati nekakvu zajedničku sliku, onda su na toj slici lica Rite i Zamire. Sestre koje su nekada bile cijela moja ljubav prema svijetu koji sam bio počeo da istražujem, nakon smrti oca postale su takve da mi je takoreći bilo nemoguće uvjeriti ih, privesti ih k svijesti ili kontrolirati.

Posljedično, moja prva ljubav prema ovome svijetu može se istodobno definirati i kao moja doživotna mržnja prema svijetu, jer sam kroz tjeskobe i nesigurnost, uzalud tražio alibi i opravdanje pred ocem, kojega više nije bilo, za sva ona moja kasnija ponašanja kada sam postao nemoralan čovjek, divlji kurvar, bezobraznik, prevrtljivac, osvajač, posesivac, manipulator duša i osjećaja, razvratnik, agresivac, vlastoljubac i vlastodržac istodobno! Premda sam poprimio karakteristike posve bezosjećajnog čovjeka, nekoga koji ima takoreći ledeni pogled, osjećao sam se čudesno dobro u svijetu po kojem sam hodao s, jednostavno, najvećim i najbeskorisnijim zadovoljstvom, u skupocjenim cipelama izrađenim od ulaštene zmijske kože.

Ni sam nisam shvaćao odakle mi dolaze ovakva osjećanja dok sam uz muke, jednu po jednu, savladavao stepenice moje sadašnje karijere kao zastupnika jedne od političkih stranaka. Nikada nisam razumio zašto je bilo tako, dok je moj uspon u politici bio nenadan i spektakularan, kao što su iste takve i žene koje su mi prošle kroz ruke ili ih još imam. Pritom se želja da rasturim nečiju sestru ili suprugu samo višestruko pojačavala u meni. Bila je jača i od same ljubavi. Jača od svijeta. Jača od svekolike moje egzistencije. Jača od mene samog. Jača od lika oca. Jača od njegovih knjiga koje su se pokazale nemoćnim da promijene svijet.

A onda sam jednoga dana, posve slučajno, u jednom zaboravljenom zakutku knjiga našao njegov rukopis. Vidio sam ga kako pije jaku kavu. Bez mlijeka i šećera. Ima prodoran pogled ubojice. Ima plave oči koje često mijenjaju nijanse pod utjecajem svjetla. Brada mu je neobrijana. Puši bezbroj cigareta. Njegovi nokti imaju tendenciju da požute, ili su već požutjeli, i liče na bačene, trule mimoze. Ono što ispuhuje iz grudi, dim njegove cigarete, dolazi do mojih zamagljenih očiju kao da je to sama moja bol koju do tada nisam bio poznavao.

Bio je to moj prvi susret s autorom. Čovjekom koji je u potpunosti lišen svake vrste iskušenja i ambicije u odnosu na svijet koji nas okružuje. Čovjek takoreći proziran, točnije, sasvim nevidljiv za materiju. Jednostavno, dim. Nekakav šutljivi tip koji zabada nos u moje biće onakvo kakvo ono jest. Bez riječi. Jedini koji me vidi golog. Privilegija koju nitko prije nije mogao imati u odnosu na mene. Osjećam se bijedno naspram njegovih očiju. A onda mi se to kasnije sviđa. Kada biste samo mogli vidjeti njegove oči dok je gutao moje fraze! Kao dvije masline na mirnoj grani! Nije uopće jednostavno tvrditi to. Tko u nutrini poznaje hipnotičku snagu očiju zmije na grani masline? Nisam nikada imao priliku da sretnem (do ovog sretnog ili nesretnog trenutka) ovaj razgolićeni i pospani prizor hipnoze.

Tko je čovjek naspram mene. Kaže da se zove Flurans Ilia. Ah, je li ovdje uopće važno ime? Iako je glas koji vam govori moj, u stvari pravi autor ovih redaka, koje vam ja pripovijedam o sebi, ostaje on. Sada bih trebao da vam kažem dvije riječi i o njemu. Autor je u tolikoj mjeri pošten da mi nikada nije dopuštao da ja platim ceh, uvijek je on plaćao. Otvoren je u svojem bosonogom poštenju. "Iscijedi van sebe sebe samog”, govorio mi je dok je iz grudi ispuštao duhanski dim. Mrzio sam ga, toliko mi je bilo neugodno dok me tvrdoglavo, s upornošću bivola, gurao snažno i još snažnije da iscijedim izvan sebe, sebe samog. A ja sam mu govorio beskrajno o ženama; žene, žene, žene…

Pripovijedao sam mu storije koje su izazivale ili razgorijevale plamen požude, a on me slušao gledajući me onako stisnutih usta, čak i kada sam mu priznavao da sam povalio ne samo sve sestre i supruge mojih zbiljskih i imaginarnih neprijatelja već i sve sestre i supruge mojih kolega. Mrzio sam ga do kostiju, pri svakom susretu koji smo imali zato što sam osjećao da je on bio jedini čovjek koji je i zatvorenih očiju znao razmjere mojega životinjskog skeleta. U trenucima kada sam odlazio od njega, žurno sam ubrzavao korake da stignem do drugoga, drugoga van mene, drugoga unutar sebe; jedan perolaki povjetarac pomazio bi me tada po čelu, uz nekakav osjećaj oslobađanja. Nekakav osjećaj slobode. Nekakav osjećaj sjebanosti.   

Iznervirao bih se za tren i, uhvaćen u zamku autora, urlao bih u sebi u mraku: "Hipnotizirao me svojim pogledom!” Osjećam se loše. Osjećam se nemoćno. Potom se smirim i smijem se. Da. Smijem se. Zadovoljan. Moćan. "Na koncu, on je platio kave!” Nisam toliko zao da ne bih na zločest način volio autora. Naprotiv, lud sam za onim tekstom u kojem se more prije milijun svjetlosnih godina povuklo da bi ostavilo mjesta ovoj beskrajnoj pustinji. 

Plativši kave naših razgovora on je, kao da je shvatio, jednim jedinim presudnim činom zamijenio dragu sliku oca koji nedostaje s autorom. I autor me, kao i otac u ono doba ljetnih večeri kada bi mi tutnuo petolekac za sladoled, pozivao na stranu i prošaptao: "Pazi na sestre! Otvori četiri oči! Sada si postao velik!” Da, potvrdio bih ja svaki put nevoljkim kimanjem glave nastojeći da se otrgnem od teškog eteričnog mirisa lijekova tako karakterističnog za kožu očevih ruku.

Njegovi požutjeli prsti od prerade tetraciklina, ili sa žutilom kao da je njima gnječio buket mimoza. Zatim, pošto bih petolekca strpao u džep, prepuštao sam se krilima ljubavi svojih lijepih sestara, i svo troje skupa, sasvim slobodni i sretni, krenuli bismo prema jedinom šetalištu našeg gradića, zauvijek.
 
Montréal, 2010.

***

Flurans Ilia (preveo Shkelzen Maliqi)
foto: Jo Marshall
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.