Petak
06.02.2015.

Crtice




Extra_large_lonesome
A+ A-
Deliriji jednog akutnog insomnijaka
 
Noć je zavodljivo privlačna. Kažu da u sebi skriva sve grijehe svijeta. Kakva luđačka naivnost?! Svjetska zla se zapravo skrivaju iza iluzorne bjeline sunčeve svjetlosti. Upravo tu započinju sve ljudske nesreće. Zlu je potrebna svjetlost da bi jasnije vidjela plijen i time pojačala orgazmičke doze otrova. U skupim košuljama, šarenim kravatama i našminkano, zlo otvoreno prethodi sebi; reklo bi se, štoviše, s nekakvim savršenim sado-mazohizmom. Dočim se noću svemir privija uz polusjene podsvijesti. Noću se odvijaju tihi ratovi između sepstava. Noć je sveta upravo stoga što njen uzurpatorski spokoj ne ostavlja mjesto za drugoga van sebe. I tako, noć se počinje cijediti lagano, kao suton, tjerajući naprijed iskrenost umne i duševne golotinje.   
 
Golotinja istine pod kožom tinjajuće razgorijeva njezinu nutrinu. Paradoks noćnog sučeljavanja straha i hrabrosti, u svaku ponoć postaje zvonik sjećanja na beskonačnost svjetova koji opstoje u nama. Kao i dobra i zla. I iznad svega, onog ljudskoga, odveć ljudskoga. Po noći čovjek je takoreći polu-božanstvo.
 
 
Ruž
 
Njen hod je izgledao kao da je porijeklom iz nekog od Danteovih krugova grijeha. Ravno i vitko tijelo držala je u strogo vojničkom stavu (mirno!), stameno zabijeno u elegantne crne cipele. Koraci su joj bili sitni, ali teški. Bilo je nemoguće ne primijetiti je. U ulici krcatoj ljudima njen raspamećujući osmijeh nemilosrdno je tjerao mnoge glave da se okrenu za njom. Bilo je prošlo sedam godina. Sedam godina u kojima će slatka djevojčica postati žena s teretom iskustva i u cvatu zrelosti. 
 
Njenu ravnu, kao ugljen crnu kosu zamijenile su požudobudeće kovrče koje je ona bacala na stranu. Trepavice izdužene kao uglačana kičma nekakve lastavice, skrivale su istu sanjalačku koketeriju. Njene usne, oh te tako mesnate i lijepo oblikovane usne, isijavale su stalno rumenilo krvi koja je ključala pod kožom muškaraca. 
 
Ona je znala. Bila je više nego svjesna svojih ženskih čari. Trebalo joj je vremena da stekne izgled poluboginje kojim je izluđivala muškarce, a žene činila ljubomornim. Katkada poluodraslo dijete, katkada žena iz snova naivnog dvadesetogodišnjaka, ugojenog karijeriste, tjeskobnog sredovječnog tipa ili starca neposustalog zavodnika. U njihovim očima javljala se u mnogo obličja. A zapravo je pripadala nekom posve neočekivanom jutru, daleko od svijeta, stiješnjenom između četiri zida skromne sobe. Ranom jutru u kojem teške zavjese navučene s kraja na kraj nisu dopuštale sunčevoj svjetlosti da se probije takoreći ni do jednog od kutaka uljane boje.  
 
Katkada se mirno disanje iza dugog noćnog sna pretvaralo u ritam suzdržavanja koji se nije mogao kontrolirati. Katkada bi se jenjavanje želje i straha rasprslo u vrele suze koje bi klizile po mekim obrazima. Tada je već bila dopustila da joj uzleti nedodirnuti leptir djevojaštva. Desilo se to onoga jutra kada se našla zaštitnički obgrljena njegovim jakim plećima. Osjetila je kako vlažni jesenji zrak omekšava i njena pluća. S osjećanjem mjere, uz stalni oprez, sjela je u najudaljeniji kut kavane. Uvijek je birala taj kut da bi izbjegla znatiželjne poglede umornog grada. Također je bila dobra pozicija da bi povremeno imala orijentaciju o onima koji ulaze i izlaze iz kavane. Tika-taka kucao je sat i neprimjetno se pomicao. Prekrižila je noge čekajući. Došla je bila prije vremena, a onda je primijetila da je i on učinio isto.

Vidjela ga je kako prilazi bez riječi pozdrava. Valjda i nije bilo potrebe za riječima. Bili su se navikli da se lijepo razumiju ne govoreći uopće. On sjedne tako da nije bio ni naspram nje a ni postrance. Oh, nestašni osmijeh vraćao ju je u ona ljetna bježanja u skrovišta ljubavi. Koliko je vremena bilo prošlo? Cjeli život i ništa. Ona je, kao uvijek, sjedila naspram njega, nježna, netaknuta, puna sanjarija; čekala je stalno onu reakciju koja od njega, izgleda, nije mogla doći. Crvene usne razmaknula je u kurtoazni pozdrav.

Energično, ovaj put u taj čas i kroz čitavu prošlost, obujmio ju je kao prvi put. Osjetila je ošamućenost kao u proljeće njenog djevojaštva. Ista ona uzdrhtalost koja se skrivala ispod njene večernje haljine. U pobunjenim prostorima koji su bježali od nje, vrijeme je sada bilo mrtvo; samo su se klatna kao u zidnog sata pomicala naprijed-nazad.   
 
 
Ecce Homo
 
Bilo je rano jutro. On se žurno probudio tek nakon drugog alarma. Skočio je iz postelje, navukao šlape i krenuo prema kupaoni u koju se ulazilo iz sobe. Nekoliko minuta mogao si čuti kapljice vode koje su padale na ovalni umivaonik ili ledeno hladni betonski pod kupaone. Pokretima koje je majstorski bio usavršio otkako je ušao u muževnu dob, brijao je bradu koja mu je bila narasla. Kada je završio, pogledao je sebe pažljivo u zrcalu.

Vrijeme! – pomislio je dok je kroz zube procijedio nešto između ironičnog gunđanja i žaljenja. Bio je utorak. Mrzio je utorke. Nije bilo ničeg osobitog toga dana, osim što ga je podsjećao na bijedu sredine tjedna. Sranje od posla! Prijepodne toga dana imao je važan sastanak. Trebalo se lijepo obući. Odabrao je sivo odijelo i jednostavnu kravatu koji su, prema njegovom skromnom ukusu, dobro pristajali njegovom stasu.

Pošto se uredio, navukao je cipele koje je čuvao za službene skupove i izašao je na vanjska vrata, koja je zalupio jako, ali se onda dosjetio nečega i vratio se natrag. Uopće se ne obazirući, ostavljao je blatnjave tragove na parketu sve do kuhinje, gdje je pojeo zalogaje koji su bili ostali od prethodne noći. Zatim je opet izašao vani i krenuo uzbrdicom lijepo uređenog naselja. Svježi jutarnji zrak prijao je duši. Sat je pokazivao sedam i četrdeset osam minuta. Gotovo da i nije kasnio. 

U većini slučajeva on nije mario za njemačku točnost poštivanja radnog vremena. Volio je on posao, ali ga je zamarala monotonija. Ipak, znao je misliti da on i ne prolazi tako loše u odnosu na većinu ostalih ljudi. Konačno, on je radio što i ostali: ustajao je rano kao ostali, išao je na posao kao ostali, pretvarao se da radi kao ostali, primao je plaću kao ostali i pridruživao se tužnom ljudskom lancu kao ostali. Ali, za razliku od ostalih, njegov razum se još uvijek hvatao za jednu tanku nit nade; za ideju da na ovome svijetu ima još stvari i ljudi koje je mogao podnositi.

Uzeo je autobusnu liniju koja je bila najbliža centralnom uredu za eksploataciju, gdje je bio zaposlen. Kada je ušao u autobus primijetio je opću zlovolju mučenika koji su putovali s njim. Naspram njega neki starac, dobrano okorjeo od života, naslonio je  glavu na prljavo staklo. 

Na tren mu je pažnju privukao izgubljeni pogled izdubljen borama prošlosti. Ostavljao je dojam da mu je pamet ishlapila. Naježio se je po čitavom tijelu. Iz unutarnjeg džepa jakne izvadio je kutiju Lucky Strike cigareta, koja je bila prilično prignječena. Uzeo je jednu cigaretu i držao je na usnama nezapaljenu. Nakon nekoliko trenutaka, vratio ju je u kutiju. Sranje od posla! Da, to je! Autobus je stao po tko zna koji put. Ovoga puta bila je njegova postaja.

Prešao je dvije stepenice na kojima je bila oljuštena boja i krenuo prema velikoj zgradi. Drugi kat je bio u bijednom stanju. A evo i njegovog kata. Ha! Klasično ruganje elementima socijalne kohezije. Ah, već se bio navikao. Penjao se gore. Na dnu dizala primijetio je da nije bio jedini kojemu je bilo teško. Težina apsurdne bezbrižnosti usporavala je prijelaz s jednog na drugi kat. Život! – pomisli u sebi. Moj život! – pridodao je zatim. Ovako je bolje. Život jednog bijednog daktilografa.
 
 
Sati
 
Koji je ovo grad? Nešto između blijede refleksije produljene jutarnje rose na prozorima prizemnih kuća i čelične mrzline petnaestokatnica ili možda dvadesetokatnica koje i dalje rastu, onamo gdje se sunce grije do kasnog popodneva, ali se zatim za tren nehotice izgubi iz vidika. Ovo je grad uredno (ne)zakopčanih mantila, perli i karmina. Ali ovo je i grad skrpanih tenisica, džezvi za kavu, izblijedilih traperica i listi za kruh. Po formi i sadržaju u njemu se vodi oštra borba za duhovni kapital. 'Lula' Renea Magrittea i križanje ideala prema demo(n)kratskim tabloidima.

Čuje se buka umornog generatora između četiri i pet popodne. Miris laka za kosu, dosadno tapkanje štikli po pločniku ponedjeljkom rano ujutro, sjaj lijepih sportskih kola koja ti prolaze tik ispred nogu, kravata, ulaštene cipele, tričarije po vitrinama i golicava aroma pečenih kestena na raskrižju pet i sedam dvaju najpopularnijih zona u mjestu. Kao da ima nečega u takvim gradovima. Detaljni krasopis povijesti koji započinje od urušenih crijepova kućica, a zapečaćuje betoniranom kaldrmom po kojoj svaki dan gaze teški koraci onih koji sanjaju slobodu.

Ovaj je grad drugačiji od ostalih gradova. Ne zato što je veći od njih ili po nečemu osobit, već zato što je život u njemu stalna, neshvatljiva žurba. Sve ulice, rupe, prljavština asfalta i buka automobila nagone te da ubrzaš korake da bi shvatio da zapravo stojiš na mjestu. Da bi se zaista pomjerio treba da se dobro potrudiš, da sprintaš kao maratonac ne bi li nekuda stigao. Bilo kuda. Da bi stigao u bilo koje mjesto koje istovremeno i nije baš bilo koje mjesto. Kao što ni bijelo nije prosto bijelo, već je uz crnu "ona druga, boja plus”. Nekoć je Magellan putovao oko svijeta da bi ga vidio i dodirnuo. Danas se svijet okreće oko nas da bi nas dodirnuo, ali ne može nas sustići, barem ne u potpunosti. Onako kako bismo mi htjeli. Ovo je grad mehaničkih alibija.
 
Less than nothing
 
Nenazočni je imao kovrčavu kosu, ne jako dugačku, nipošto kratku. Dva oka za priču i trideset tri latice ruže koje su formirale strasna usta.
Nenazočni je uvijek oblačio košulje s dugačkim rukavima i najveći dio vremena nije skidao naočale. Smetao mi je kristal tih stakala... naročito kada se svjetlost izravno odbijala od njih. Samo je tako sljepilo porađalo sebe u meni: usred gledanja.
Kako sam ga samo mrzila! 

Nenazočni je povraćao osmijehe u vidu oštrih kama, a sa svakim njihovim ubodom moje je biće padalo u ekstazu. Nenazočni mi nije grebao sjećanje na njegov bitak. Nenazočni je bio sam svoj bitak. 

Bilo me strah da ubijem ništa. Ovaj nepostojeći zločin opraštao mi je sve ali meni to sve nije bilo dovoljno. 

***

Gresa Hasa (preveo Shkelzen Maliqi)
foto: Jan-Paul Nachtwey
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.