Petak
27.05.2016.

Briga planine




Extra_large_artis_ostups
Foto: matt smith / Flickr
A+ A-
Nakon neovisnosti
 
Kada smo izišli iz crkve, iznad crvenog krova pošte, oko otkrhnutog roga mjeseca, skupljale su se zvijezde, motrene kroz zamašćene naočale. Moja je majka odjenula crni filcani kaput – zima je povlačila preko njega kredom, kao što školarac vuče preko ploče. Kasnije sam na zidu spavaće sobe nacrtao vrata, dok me s vrha ormara promatrala ženska bista od gipsa. Daju li daleki zvukovi udaraca – sa željeznice i autoceste – nadu za drugi, širi pejzaž? Vrtovi su gorili gavranovim tamnim, kreštavim plamenom.

 
Geste
 
Na pod pala rukavica pokazuje na uske, u iznenadnoj kiši ostavljene stolove – naslagane u polukrug oko malog talijanskog restorana, u čijim se prozorima u žurbi odražavaju konobari. Koliko dozvoljava naslutiti sivo staklo, njihove košulje su još uvijek snježno bijele, ali izgubile su tvrdoću omotnice. Može se samo nagađati kako će na umjetnost rukavice – te sirotice koja je izgubila nježnu žensku ruku - utjecati slijepi i užurbani koraci večeri. U međuvremenu, nedaleko odavde, ljuljajući se na razini krova, gole grane naglašavaju svoju sličnost s drhturavim prstima mržnje, kao da se spremaju gušiti. To je, čini se, ljubomora prema vijencu tornjeva — leglo dugih sjena, koje u sunčanim danima oslikavaju šumovitu ulicu i privlače pogled neradnika. Kao ugodna promjena —  na pozadini granja ptičji grb u promočen pozdrav protegnutih krila.

 
Briga planine
 
Goblen pati pod slabim svjetlom kerozina: rumeno zatamnjen je blago nagnuti put lovaca. 'Kao Dijana po trnovitoj strmini, tako u mom gospodaru trči nekakva maglovita bolest', razmišlja dobri sluga, uhvativši se posla — komad vate prvo namoči u rakiju, onda zapali i sekundu drži u vakuum čašici kao u maloj lanterni. 'To ne može biti srčana astma', slijepo tješi i postavlja mu na blijeda leđa svjetlašca što se prisišu kao njuškice šumskih životinja. Aristokrat teško hvata zrak pokopan pod tamno porumenjelim zlatnobojnim pokrivačem. 'Vidim svog gospodara', pogledavši natrag u goblen na vratima, još se zadržava sluga, 'vrhovima stabala cvrkućući', i skoro zacvrkuće, 's kraljevićima u lovu: u gustišu trče psi, na vrhu brda sunce je u plamenu, pogibija se odsijava u kopljima i u moći moga gospodara.'

 
Mehanizirana bista Apolona 
Motiv Rainera Marije Rilkea
 
— sve će ostati na pola riječi, ali jednom je netko pisao – moje grudi su kao lampa koju upali pogled, i one su zbilja sjale cvrčcima na radost, dok sam udisala planinske noćne mirise. Sada napuknut ekran — zatrpan snijegom kao poslije teškog udarca — pokazuje naftom slijepljenog gavrana i liru isprekidanih žica, prošarani listić bačen u travu, i ja sam nalik papiru — dopola nagoren, ali oči će šutjeti kao u kiselini ugaženo voće. Što su bili glazba i svjetlo, tonovi i kaskade, sada je slabašan šapat i plamen upaljača, evo gasi se u licu posljednje muze, prije nego što ona dođe i prereže —

 
Cisterne dima
 
Neman auspuha izguruje sive, zagušljive oblake u čijim vrtlozima vibrira mećava - onaj veo zgradama upaljenih očiju koje gledaju za mnom, kada se izgubim tražeći adresu. Preslaba je žarulja, koja kao tajanstvena riba pliva u dubinama hodnika i obasjava brojeve nad vratima. U nekom baru pored mene sjedi dečko u čijim je prstima jednom eksplodirala petarda, zato i unutra – u cisternama dima – nosi crnu rukavicu. Bez palca, ono čime će pokupiti novac s ljepljivog šanka podsjeća na male grablje. Ah, sezona pepela i dosade!

 
Hanzas ulica
 
Stajati na balkonu po noći – lijevo između dimnjaka skriva se mjesec, desno netko nestaje u Aleksandrovim kolnim vratima — i zbog samotnog privida raskoši, vrtjeti u prstima čep bokala od bistrog češkog kristala. Stajati kao gazda u jutarnjem mantilu ispred pejzaža i gotovo ne slutiti da ovaj trenutak, kao jedino tvoj,  pripada sasvim drugom životu, koji se neočekivano – kao vjetrom povučena vrpca – tu izvija, kako bi se učas vratio u tamu — Kakve krhotine u sebi krije ovaj savršeni oblik?

 
Klasika
 
Oh, ružičasta strmino! nevini dim gmiže oko katedrale uz rječicu i krhotine jabuka, niže klizi vlak u kojem se ne uspijevam probuditi i njišem se slično praznom rukavu. Oh, pohlepni brežuljci, kojima se odaje svaki najsitniji cvijet, oh, sumrače, kolima kosaca držeći bičevu misu! Svaki put kad uspijem otvoriti oči, ja sam kao dijete po prvi puta postavljeno ispred iskrivljenog zrcala. Jedino što ovo nije zrcalo, nego pejzaž s oblakom, u čijem se abažuru upali križ i mom padu nema kraja.

 
Pisma Susetti
 
Puše istočnjak, najomiljeniji vjetar Hölderlina, — barem od 1803. godine, kada je ovaj u Tübingenu napisao  himnu Andenken —  što sada puše pod sasvim drugim topolama. To su možda pupoljci u sporoj eksploziji ili sjene rujna pune cvjetova (ako već se gubimo u vremenu), ali ne mogu nestati tamo zajedno s tobom, koji uvijek ostaješ u tuđini. Slično kao što je Hölderlin živio za Susettu, ženu frankfurtskog bankara, Diotimu u kasnijim tekstovima — kojoj je puno pisao dok nije izgubio pamet, pa mu je stolar Cimmers, obrazovani čovjek, prepustio sobu u tornju s pogledom na rijeku i livade. Više ni traga od tamno osunčanog tijela, samo pomrčina likova.

***

S latvijskog prevela Santa Domijan Zviedre. Suradnica na prijevodu Dorta Jagić
POVRATAK NA VRH STRANICE