Petak
12.02.2016.

Baš posljednji put




Extra_large_narva
Narva, Estonija (Foto: Tony Bowden / Flickr)
A+ A-
Dolje u južnoestonskim gorama
 
Rođen sam na dvorištu od cigle.
Po majčinom sjećanju, ujesen.
Mjesec se kretao duž pješčenjaka,
na putu do mora, uz dvije lijene rijeke.
Dolje u južnoestonskim gorama.
 
Ali fitilj je već bio upaljen,
plamen se šuljao poput mačke prema vatri.
Navečer se prašina nadvila nad cestu kao svod
tvoreći prvu crkvu na svijetu.
Dolje u južnoestonskim gorama.
 
Grad za gradom,
duž svih ulica teklo je bogatstvo.
Čudesne su stvari tamo pokazivali, avionske karte, Lexus!
A fitilj je i dalje gorio,
dolje u južnoestonskim gorama.
 
Ali doline su postojale kao i prije,
krv se skupljala na dnu kanjona
i na poslovnom ručku po starom običaju
ruka je sezala prema nožu na boku – jer dolazim
odozdo iz južnoestonskih gora.
 
Fitilj je dogorio, barut izgorio,
dućan s televizorima su već zatvorili, kiša je rominjala po prozoru,
glinena poplava potekla je u urede,
noseći sa sobom kosti predaka
odozdo iz južnoestonskih gora.
 
(kratka stanka)
 
Čavka leti preko krajobraza,
koji je sad ukočen, lijep i gol,
komarac dodiruje opnu šamanskog bubnja
i kamilica raste na ruševinama, potiho.
Dolje u južnoestonskim gorama.
 
 
U očima jedne nordijske djevojke
 
U očima jedne nordijske djevojke
najednom treperi
čitavo noćno Sredozemlje:
kao znak bure na pučini,
bez odraza zvijezda,
crni vjetar je donio u krilu
miris pustinje iz Sahare
i bezglasni grom
prije zelene kiše
uslikao je mačji hrbat valova.
 
U očima jedne nordijske djevojke
najednom treperi
čitavo jutarnje Sredozemlje:
strmi akvamarin,
bijeli zvučni pijesak
i sjene lastavica
na vrelim zidinama Krete.
Mir veći od svijeta,
mir, mir i mir
i žamor u Venecijskom zaljevu
i na zvonicima Jaanove i Kaarlove crkve.
 
Jer anđeo je sletio i topli mu je
ljetni miris perja otvorio
novi dan i napojio ga kofeinom
 
 
Baš posljednji put
 
Tako se kaže,
(je li to u drevnim knjigama
ili to ipak ja zborim)
tako se kaže:
samo jedna je noć, samo jedan je život,
samo jedna je ljubav.
I tako do idućeg puta.
 
Kroz kišu krhotina
i neugodnog sjedenja na verandi,
okus u ustima nakon večeri u klubu,
duž staze obrasle travom
u mrzlu noćnu kovačnicu
na tavu kovača dugmadi,
tamo gdje je dežavi i sivuple,
gdje je sveoslobađajući rad
i slična natuknica na željeznim vratima.
 
Da, pa kroz kišu krhotina
do posljednjeg kruga,
tamo na kraju, posljednjem,
na hladnom svjetlu laboratorija,
gdje već čeka prazna sala:
stol, dva stolca,
kroz prozor pogled na planine.
Jedan pita, drugi odgovara.
A porota gleda
kroz strop od pleksiglasa.
I gle, nebo na zapadu
već je puno brodova koji isplovljavaju.
 
Baš u toj praznoj Sali
odgovori kao što sam te savjetovao:
samo jedna je noć, samo jedan je život,
samo jedna je ljubav.
Da, i taj posljednji put.
 
 
Na kraju si Ti
 
Gdje si nas doveo?
 
Na prozorima cvjeta led,
hladnoća se dimi.
Mislim na Tebe.
 
Koliko je mračno u duši?
 
Je li jednako mračno
kao u srcima obojice?
Tamo ne sija sunce.
 
Kako si pobjegao?
 
Na samom si kraju
uvijek samo ti.
Baš zadnji si Ti.
 
Koliko je hladno biti sam?
 
Jednako hladno kao što je
okrutno ali neposlano pismo?
Ah, riječi ništa ne znače.
 
Koga pokušavam predstavljati?
 
Na samom si kraju
uvijek samo Ti.
Baš zadnji si Ti.
 
 
Noć hita obznaniti
 
Noć hita obznaniti:
Ceste će se zarolati u tuljce
A vjetar će vam očistiti
kosti na stolcima od prašine.
 
Noć hita obznaniti:
Lagana je zemlja, 
bez težine bez ičega,
bez ugovora, bez najboljeg grunta.
 
Noć hita obznaniti:
Držite se onoga čega možete
sred ovog bestežinskog stanja
makar jedni druge za ruke.
 
Noć hita obznaniti:
Kupite još ono što možete,
jer kad ja dođem,
sve će biti besplatno, na dar.
 
 
Tvornice
 
Tada sam bio na sveučilištu
kad su otvorili vrata tvornica.
Kroz blatnjavi prozor autobusa
ujutro sam ih gledao.
 
Otvorili su vrata i bilo je proljeće.
Zimi u zaleđenu zemlju posađeni
mršavi kesteni i breze
već su se na mjestu osušili.
 
Tada sam bio na sveučilištu
kad su otvorili vrata tvornica.
U tvornicama su pravili prah
koji je otklonio makaronima okus,
a krajobrazu boje.
 
Otvorili su vrata i s kapom u ruci,
odozdo su krajičkom oka gore pogledavali,
betonski vrškovi krila zemlje
podizali su se u pustoši
poput otoka iz krvi koja se povlačila.
 
Tada sam bio na sveučilištu
kad su otvorili vrata tvornica.
I svim ulicama u kojima sam živio
vratili su njihova imena.
Od pepela je opet nastala knjiga.
 
Otvorili su vrata i prašina se slegla,
jedanput je provirilo sunce,
teškim je nogama zakoračilo proljeće
preko rupa, koluta kabela
ravno u hladnu povijest.
 
 
Pjesma-recept
Što činiti sa specijalnim promatračima UN-a?
 
Iscijedi iz šest limuna
njihov gorki zlatni sok,
sedam velikih konkavnih lukova
nareži u smjeru suprotnom od kazaljki na satu,
dodaj morsku sol, orahovo ulje,
namljevenog papra,
mrkve pune karotina,
svježeg čilija crvenog poput zastave.
Dodaj i dobro ispranog
i očišćenog specijalnog promatrača,
već narezanog
kao kockicu 'Loz' za sreću.
Mariniraj, poigravaj se, pjevaj,
pusti maštu nek ti leti,
sakrij pepeo od vatre,
pleši na vrućoj grbi
tuljak i mambu!
Serviraj zapečeno uz rub
uz priloge doušnike!
 
 
Štiti me
 
Opet se vratio: ovaj krov i plak,
soba i san, bez vrata, crnjak.
 
Škole je prošao, osta mu pognuta ramena,
i od stolca na riti samo dug i sjena.
 
Opet se vratio i postalo je jasno
kad buknu plamen u očima ti osta.
 
Na polici samo knjige jedna kraj druge,
kriju mu kosti i odrubljene glave.
 
Opet se vratio: ovaj krov i plak,
soba i san, bez vrata, crnjak.
 
Sad Golem je izrezbaren, crni je sok,
ne vide se zvijezde, samo sjenke i voda.
 
Tako pogrešnim zvuče riječi i sve
kad kralj smrt preko Styxe gre.

***

S finskog preveo Boris Vidović.
POVRATAK NA VRH STRANICE