Ponedjeljak
08.07.2019.

Tajni život tvojih običnih stvari




Extra_large_screen_2x
A+ A-


Tajni život tvojih običnih stvari

jutrom kad odeš na posao
oblačim tvoju pidžamu
i liježem na tvoju stranu kreveta
u krivulju tvoga tijela
pa odspavam još pola sata

poslije
nanosim dvije kapi
tvog after shavea otraga na vrat
oblačim tvoje papuče
pa kao da me cijelo jutro nosiš
ispred sebe po kući

prije negoli se vratiš
skidam majicu
i uskačem u tvoju staru čistu
isprane plave boje poderanu
trajnih mrlja zabranjenu za bacanje

a kad dođeš i na vratima grliš me
ne znam činiš li to radi mene
ili radi Dinama

 

Žena na glasu

Eleanor de Aquitane (Eleonora Akvitanska, Drugi križarski rat 1147.-1149.)
Misli da neću znati voziti varljivim pustinjskim putevima, suhim riječnim koritima, šljunčanim sipinama.
Ah, koji je on naivac, djed me bio naučio sve o tim mehaničkim mrcinama još prije negoli su me udali.
Djed u svom srebrnom Peugeotu, a ja u kabrioletu psihodeličnih boja, jurismo noćima uz polja Akvitanije.
Znate za Occitane, kozmetiku za posebne žene, moj brend, moju zemlju Akvitaniju, najveći miraz kojeg je ovaj svijet vidio.
Ali Louisu, mom mužiću, to nije dovoljno.
           Moram se pokazati vjerodostojnim kraljem, kaže,  malo srediti neke stvari usput, ta ekipa je već na putu ili se provodi u Jeruzalemu. Spakiraj dvor i idemo.
            Lako sad, rekoh, cesta je prohodna gotovo cijelim putem, specijalne jedinice već su sve počistile. Ići ću svojim autom, moje frendice u pratnji, njih 300 u konvoju. 15.000 sati Le Mansa. Nemoj me zvati, vidimo se tu i tamo putem.
             Ti si luda, još od tvoje petnaeste otkad smo u braku. Gubit ćeš se, lutati, emigranti, gubavi povratnici, džihadisti i talibani, Turci, Afganistanci i Rusi, nikad ne znaš na čijem si, a oni, otkuda da znaju tko si, znaš što će ti učiniti.
            A ti si, mužiću, kukavica, još od tvoje četrnaeste kad smo se uzeli. Odoh, nazovi kad nađeš što zanimljivo.

Donekle je imao pravo, zalutala bih tu i tamo, bilo je nezgodnih trenutaka, ali u Konstatinopolisu  Louis i ja konačno skupa popijemo kavu i pogledamo trke.
Nastavimo starim rimskim gradovima kojima su slavu podarili Grci.
Nagledamo se užasa, oružja i rana tutnjeći putevima svile i heroina, asfaltiranih mašću i kostima svih prošlih vojski. Ponekad se cijelo društvo otputilo u lov na zvijeri, preživjele vrste nakon svih carskih hajki ovog svijeta.

U Antiohiji Raymond Poitiers, na vlasti, a srođen s ovom zemljom, moj stric.
Po meni prolijeva vino iz Bordeauxa, hrani me ušećerenim laticama, ništa mu ne znači što iste smo krvi. Dijeli nas samo deset godina i žene što noću čekaju pred njegovim vratima.
Tonem u pijesak žudnje u crvenoj guduri želje.
Desetog dana silom me, tajno sa smećem, iznose iz Raymondova dvora. Mene, kraljicu Francuske!
Ljubomornik Louis pred svima se glasno smije.
U Jeruzalemu sam tiha, smjerna, pokorna, nevrijedna pažnje.
Ženica koja u najljubičastiju noć, prerušena odlazi u pustinju.
Raymond me čeka u šatoru mladog Saladina.
Kad ne ratuju jedan protiv drugoga, Raymond ga uči o poeziji i o ženama.
Saladin mi poklanja bisere, Raymond mi zlatnim grivnama okiva zapešća i gležnjeve.
Veže me zapadnjačkom okrutnošću i istočnjačkom nježnošću, muči odgađanjem, šapuće zvukovima koje ne poznajem, pali mi kožu cimetnim dahom.
U zoru me ispraća trubadurskim manirama, sad mom tijelu bogohulno hladnim i ispraznim.
Louis mi za doručkom dodiruje ruke i okreće grivne, vreba mi pogled oivčen iscrpljenošću i razmazanom maskarom.
              Lijepa si, ali djeluješ umorno.
              Provodim se, odvratim, pljugica i cugica, cijelu noć, tu negdje u Jeruzalemu.
U glavi vrtim video našeg života - vidim ga kao dječaka, mladića, pa muža, sebe kraj njega. A sad kao da smo prekonoć postali neki drugi, on starac bez godina, a ja izmaknuta iz zajedničkog vremena.
Prolazi zima, gube se bitke i vrijeme, u pustinji više nema šatora, samo tijela mrtvih vojnika brazdaju noću pijesak niz dine.
Igra je gotova! Do sljedeće reprize!
Plovimo natrag, vraćam se poljima lavande i vinogradima, Louis sa posljednjim stijegom iskidanim u jalovom ratu, ja sama na drugome brodu.
Dok mašine u utrobi broda urlaju, lijevo Afrika, ispred nas Sicilija, u kutu kabine,  u pozlaćenom ćupu, drvce damaščanske ruže otvara svoj prvi bijeli i crveni cvijet.

 

Povratak ratnika

Joseph-Mallord-William-Turner-The-Fighting-Temeraire-tugged-to-her-Last-Berth-to-be-broken-up-WGA23175

The Fighting Temerairre, Joseph Mallord William Turner 1838.; izvor: Wikimedia Commons.

Čak i pobjednici dotrajale ljepote
Ponekad moraju na stratište mrtvaca
Da im rastave tijelo,
A dušu ostave na korištenje
Umjetnicima.

Izranjavan vatrom i izudaran Atlantikom,
nije ostaviljen da se kao riblji kostur
nasuče na stjenovite zube Trafalgara.
Na sjevernom moru kao islužena igračka
Nadmetao se stjegovima protiv polarnih vjetrova
I nikada više nije omirisao barut.
Kakvog li časnog poniženja za ratnika!


Peljar zvonom crta put,
Tegljač sopće parom,
u niskoj magli vuče
puste bokove i prazne jarbole.
Čak je i mjesec u estuariju milostiv
I plutajućeg mrtvaca pretvara u
Povratak duha posrebrenog slavom
Predivnog u svojoj pustoši.

Na navozu uz Temzu bit će rastočen
U neprepoznatljivost gotovo samog početka
U vijke, čavle, raščupane daske
Kojima će se grijati izbe u predgrađima,
Jedra u čija platna će zamatati udove
poslije satova anatomije,
Pulenu samo s jednom rukom
Ovješenu iznad kamina u predvorju dvorca
Uz močvarnu obalu.

Ipak, sunce uvirućih boja
Izvješeno kistom poput medalje
Znakovito nad utonom na istoku,
Pohvala je ljepote koja prošlost pretvara
u predskazanje tvorničkih dimnjaka i novog doba
kad se još mislilo da će sutoni
zauvijek ostati ružičasti.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!