Utorak
16.06.2015.

Vis




Extra_large_stolica_vis
A+ A-
Ne mogu više hodat, nema smisla, svaki kafić je već zatvorio. Kažem Gradi, Ne mogu više iden ja odspavat negdi. On odobrava, kaže da će nastaviti dalje. 
 
Čudo kako tih dana nikog nije bilo u mjestu. Vis, Komiža u srcu ljeta, a skoro nikog na otoku. Možda je sve trebalo ipak bolje isplanirati. Hoću reći, možda je trebalo isplanirati.
 
Idem sam, tražim povoljno mjesto, ništa mi se ne čini baš pogodno, ali odabirem borovinu uz plažu. Saginjem se da uđem dublje u tamu, oblačim jaknu iz torbe i lijegam uza zid. Budim se koji sat kasnije, još nije svanulo. Kroz borovinu vidim dvije djevojke na plaži. U donjem su rublju, nećkaju se da uđu u more. Uspravljam se, sjedam uza zid. Pazim pritom da budem sasvim tih... Da ih ne prepadnem? 
 
Uskoro shvaćam da je situacija u kojoj se nalazim ista kao u mojoj najgoroj noćnoj mori. Znam nekad sanjati da sam ja onaj kojeg će se drugi preplašiti. Od teške muke da podnesem tu napetost, to iščekivanje da ću uplašiti one koji me vide, krenem vrištati iz svega glasa, vjerujući da će vrisak biti toliko pretjeran, da će vrisak sam po sebi biti tolika katastrofa u kojoj će svaki strah zapravo biti nevažan i malen.

Možda bih stvarno trebao izaći pred njih i vrisnuti da se brda sruše, da se more povuče, da se pješke vratimo doma.

***

A.Z. Stolica
foto: Katarina Zlatec
 
 
POVRATAK NA VRH STRANICE