Petak
29.09.2017.

Plivačica




Extra_large__mg_9153
Anja Mutić (Foto: Davor Konjikušić / Booksa )
A+ A-

Kratka priča Plivačica nastala je u sklopu programa Kronike iz Martićeve o ljudima iz Booksine lokalne zajednice. Priča je inspirirana našom dragom Anjom Mutić. Uz ovu i ostale priče, u klubu nas očekuje izlaganje fotografija Davora Konjikušića.

***

Kada se ranim jutrom probudila uz graktanje vrana, nakratko je povjerovala da joj ponovni odlazak iz ovoga stana i grada neće činiti dobro. Postojao je strah od novoga, iako se iznova uvjeravala da joj noviteti prijaju, da je razbuđuju nove situacije i novi ljudi, da zbog svega novoga može kvalitetno i ispravno sagledati svoj život, ono što je proteklo i ono što u nepredvidljivim nanosima događaja tek ima doći.

Odjenula je haljinu s cvjetovima koje su presijecale crno bijele pruge. Iako je to ove sezone bilo na izlozima svih modnih kuća, ovaj odjevni predmet imala je već dugo. Pokušala je kosu podići kopčom na vrh glave tako da u isto vrijeme izgleda nehajno i uredno. Isto pravilo  primjenjivala je u svome cjelokupnom izgledu, načinu na koji je održavala dom, ulazila u odnose s ljudima, donosila velike i male odluke. Voljela je da sve što čini ima notu neposrednosti, ali i brige koju ulaže u to što čini. Kada je na leđa objesila ruksak u koji je posložila sve što joj je moglo trebati, izašla je iz stana. Uvijek je osjećala melankoliju u trenucima kada je napuštala prostore u kojima je provela makar i jedan dan, ali čim bi se našla na ulici, vukla su je nova mjesta, dok se starih rijetko sjećala. Ponekad je štoviše osjećala prazninu pri pomisli na stare prostore u kojima je boravila predugo, koji su je uspijevali privezati za jedno mjesto.

U trenutku kada je kročila u vilu u stranome gradu u kojem je zbog posla imala provesti mjesec dana, odmah su joj rekli da joj je prvi susjed predsjednik vlade koji ovdje boravi samo ponekad, jer posjeduje i stan u centru grada. Vidjela je kako se između njegove i njezine vile ispriječila živica od crvenih ribizla koji su bili u punom plodu. Zaželjela ih se, ali korijenje im je raslo s one strane, tako da ih je samo gledala i fotografirala.

Razmišljala je kako se grad izmijenio otkad je boravila u njemu prije dvanaest godina, kako se ne može prisjetiti ondašnje sebe i dovesti je u vezu sa sadašnjom sobom i kako su gradovi odraz nas samih koji lutamo njima i dajemo si za pravo donositi sudove, tumačiti, prenositi doživljaje drugima... Mi smo jedno, a grad je drugo, mimo nas, bez obzira što ga prisvajamo na sve moguće načine.

Prolazila je kroz mnoge hodnike i prostorije vile, dodirivala drvene plohe, hladni mramor, zavirivala u mrak saune, praonice rublja, prostorije za sunčanje i začudo osjetila kako je ovaj veliki prostor u koji je useljena ne čini usamljenom. Ne boji se mrakova koji prožmu prostorije čim se ukine umjetna rasvjeta. Ne boji se veličine. Ne pada joj teško manjak doživljaja i veze s ljudima.

Kada se uspela na krovnu terasu, primijetila je da sve vile u okrugu imaju bazene i da su gotovo sve ispražnjene. Najprije je pomislila kako bi bilo divno osvježiti se u jednome od susjednih bazena, no vrlo brzo joj je palo na pamet da bi bilo sjajno preplivati ih sve, baš kao što je to uradio junak priče Plivač, u knjizi priča Johna Cheevera. Ili sam Burt Lancaster, junak istoimenog filma. No susjedstvo je bilo osamljeno, nitko je ne bi dočekivao u vilama koje su se redale unedogled, nitko je ne bi zapitkivao o trenutnom stadiju njezina života, ne bi je nudili pićem i njezino putovanje definitivno ne bi imalo smislen cilj. Bilo bi to više provaljivanje u tuđa dvorišta, nego putovanje.

Na rubu sna lutala je vilom, zamišljala njezine prijašnje vlasnike, ljude koji nisu znali ovladati prostorom, i to ih je tjeralo odavde, bogataše koji grade carstva koja potom ne koriste kako su prvotno zamišljali. Nikada nemaju dovoljno vremena ti ljudi, mislila je i žalila ih. Jure za novcem, gube prijatelje, a njihovi blagovaonski stolovi nikada nisu ispunjeni smijehom.

Voljela je naprotiv kako njezino tijelo liježe u ovaj glomazni prostor, kako joj pristaje prostranost, kako zna što bi sa sobom iako je frknula nosom kada su joj rekli da će na mjesec dana biti sama smještena u kući od 670 kvadrata. Volim udobne, malene prostore načičkane uspomenama i duhom lijepih životnih iskustava, rekla je nekome tada. Sada je bilo drugačije. Zamišljala je da ovdje ima obitelj, možda koloniju u kojoj će se okupljati umjetnici, možda u potpunosti izmaštan svijet koji će počivati na idejama stranim svemu što se dosad moglo vidjeti.

Jednu večer je ponovno gledala mirnu vodu susjednog bazena koja se poput morskog zaljeva ljeskala na mjesečini. Željela je napraviti nešto riskantno, iznimno, nešto što će njezinu hrabrost opravdati pred njom samom. Iza ponoći, bez ikakve rasvjete, bosih nogu, prekoračila je ogradu od ribizla i gotovo prirodnim korakom zašla na teren tuđe vile. Nije tamo bilo ničega što bi je istinski zanimalo, ali nosio ju je osjećaj slobode. Divno je bilo stajati na tuđoj travi, dobiti perspektivu susjedstva s ove strane zida, osjetiti besprijekoran smiraj i svježinu noćnog neba. U bazen je uronila tiho kao vidra, nekako umješno, kao da se radi o prirodnom poretku stvari, kao da njezino tijelo pripada toj vodi, kao da voda za nju znači iscjeljenje za kojim je tragala svo ovo vrijeme.  

Kada je izronila, naslonila se laktovima o rub bazena, baš kao što to rade u filmovima. Vjerovala je da u vili nema nikoga, ali na trenutak, samo na nekoliko nevjerojatno nepouzdanih sekundi, na prozoru se pojavilo muško lice. Iako je to bilo lice s televizije koje je više pripadalo okviru ekrana nego stvarnom svijetu, učinilo joj se da ne vidi političara, nego čovjeka s običnim, ugodnim crtama lica kojemu je drago vidjeti da se u njegovom bazenu netko kupa. Kimnula mu je u znak pozdrava i ležerno se ponovno odgurnula pod vodu.

POVRATAK NA VRH STRANICE