Srijeda
29.11.2017.

Nema više roaminga




Extra_large_web_mg_9220
Ece Temelkuran (Foto: Davor Konjikušić / Booksa)
A+ A-

Kratka priča Nema više roaminga nastala je u sklopu programa Kronike iz Martićeve o ljudima iz Booksine lokalne zajednice. Priču je inspirirala naša draga susjeda, turska književnica Ece TemelkuranUz ovu i ostale priče, u klubu nas očekuje izlaganje fotografija Davora Konjikušića.

***


– Danas kad sam se vratila sa sastanka, u stanu je bio potpuno nepoznat čovjek i prije nego sam stigla reagirati rekao je da je susjed. Kaže da je stan bio otvoren i da je ušao da vidi da se nije kakvo zlo dogodilo. Dalje je rekao: "Izgleda da se dogodilo jer netko je očito provalio u stan." Ja sam mu odmah povjerovala, iako sam, naravno, zaključala vrata i rekla: "Ostat ćete tu dok ne pozovemo policiju. Kako znam da vi niste provalili?"

– Zašto da ostane tu? Pa još gore ako je provalnik!

– Mama, sve se dogodilo jučer, čitam ti šta sam napisala. Sve je već prošlo, živa sam.

– Svejedno je glupo. Čitaj dalje.

Pozvala sam policiju i rekla za provalu. Rekla sam i da je sa mnom čovjek koji tvrdi da je susjed, ali moguće da je provalnik. Policajac je rekao da ga zamolim osobnu iskaznicu, ali ovaj nije imao ništa kod sebe – nitko ne nosi osobnu kad ide baciti smeće. Pričali smo na engleskom. Pričao je neobično dobro – ovdje u Hrvatskoj mladi dosta dobro pričaju engleski, ali stariji ljudi poput njega baš i ne. Pitao me nedostaje li što u stanu. Preletjela sam pogledom, ali sve je bilo tu. Gledala sam prema sobi, ali bilo me strah ostaviti ga samog. On me blago pogledao i slegnuo ramenima. Pitala sam ga bi li mu bilo u redu da ga zaključam u kupaonu, da odem sama provjeriti.

– Bravo!

Rekao je da nema nikakvih problema s tim, dapače. Zaključala sam ga i otišla u sobu. Ladice i ormari bili su otvoreni, ali sve je bilo na svom mjestu. Ne znam, zapravo, što bi netko odavde, osim namještaja, mogao i ukrasti. Vratila sam se u dnevni pa prišla vratima kupaone, zastala i osluhnula. Tišina. Pitala sam ga: "Sve ok?" "Da, da", rekao je mirno. Krenula sam otključati, ali onda sam se predomislila. "Morat ću vas ostaviti dok ne dođe policija." Ništa nije odgovorio. "Jel to ok?" "Da, da."

– Gdje si ti sad?

– Sad?

– Da, sad, gdje si?

– Na klupi ispred Bookse. Zašto?

– Čudno nekako pričaš, kao da drhtiš. A i slab mi je signal.

– Malo mi je zima.

– Pa zašto nisi unutra?

– Unutra se ne može pušiti. A i neugodno mi je čitati tamo pred svima.

– Užas, rekla sam ti da tamo ne ideš. Čitaj dalje.

Sjednem na kauč i gledam u vrata kupaonice. Nisam sigurna da sam zaključala, ali nema smisla da sad provjeravam. Gledam na sat. Trebali bi stići. Upalim TV. Ugasim. Netko zvoni na vrata. Policija, napokon. Dva policajca. Pitaju gdje je provalnik. Kažem im da nisam rekla da je provalnik i pokazujem na vrata kupaonice. "Sakrio se unutra?" "Ne, ja sam ga zamolila da uđe." Policajac me čudno pogleda, pokuca na vrata, a zatim ih oprezno, polako otvori. Čovjek sjedi na rubu kade i strpljivo gleda pred sebe, blago se nasmije. "Osobnu nemate?" "Ne." "Vi ste susjed?" "Da." "Sada ćemo otići do vašeg stana, a vi ćete uzeti osobnu." "Može." Jedan od policajaca krene s njim, a meni kaže da ću morati pričekati tu u stanu, s njegovim kolegom. Pitam ga hoće li kavu. Želi čaj. Sjedimo, pijemo za stolom. Kolege nema već deset, dvadeset minuta. Atmosfera više nije napeta, dosadno je.

– A tko je susjed?

– Čekaj da dovršim. Policajac se vraća i sjeda s nama za stol. Sjedne onako na rub stolice, kao da neće dugo ostati. Kimne kolegi i kaže da je provalnik dolje u autu. Primijeti moj šok i mirno kaže: "Da." 

– Rekla sam ti!

"Ništa nije ukrao, došli ste prerano. Rekao je da je lagao da je susjed jer ga je bilo strah da vas ne prepadne." "Njega je bilo strah da mene ne prepadne!" "Tako kaže."

– Sigurno je nešto ukrao, dobro pogledaj. U što si četrdeset godina utukla, jadna ti majka!

– Nije, mama, pusti me da dovršim. Policajci su otišli, a ja sam nastavila pregledavati stan. Jako sporo i bezvoljno sam pregledavala jer sam znala da je sve na mjestu, da ništa nije uzeo.

– Kao što si znala da nije provalnik.

Kakav je ovo grad u kojem kradu oni za koje bih voljela da su mi susjedi. Kraj.

– Nikakav, eto kakav! Patetična mi je ta zadnja rečenica. I nejasna. Mogla si bilo gdje odseliti! Mogla si otići u Švedsku kao i ostali.

– Da izbacim zadnju rečenicu?

– Izbaci. Izbaci zadnjih par, završi tamo negdje s onim kad policajac kaže da se ovaj bojao da te ne prepadne.

– Može.

– Idi unutra, smrznut ćeš se.

– Stani još tren dok ne popušim.

POVRATAK NA VRH STRANICE