Petak
27.10.2017.

Interijeri




Extra_large_ivana_viktor_foto_-_davor_konjikusic
Viktor Zahtila (Foto: Davor Konjikušić / Booksa )
A+ A-
Kratka priča Interijeri nastala je u sklopu programa Kronike iz Martićeve o ljudima iz Booksine lokalne zajednice. Priču je inspirirao naš dragi enfant terrible Viktor Zahtila. Uz ovu i ostale priče, u klubu nas očekuje izlaganje fotografija Davora Konjikušića.

***

Divna li i predivnoga dana! Svijet će napokon vidjeti što sam učinio. Kao da sam ovih minulih noći, u učmaloj sobi u stanu iznad Bookse začeo svoj rad kao bebu, po nekom vražjem Duhu Svetom. Nosio sam to dijete u utrobi dok je ono rovalo poput crva bušeći mi stjenke unutarnjih organa i razmičući mi kukove. Osvajalo je prostor u meni. I napokon se porodilo živo i zdravo stvorenje sa svojih metar i dvadeset prostora kojeg će zauzeti u svijetu.

Mogu reći da sam bio marljiv i temeljit. Dok su ispod u kafiću od bogobojazni drhturile knjige i cvilile stepenice pod težinom moje radničke ruke, ja sam bio gore na svome poluvlažnom nebu. Trudio sam se i radio, nisam samo, kao oni ljudi dolje što srču svoje čajeve s mlijekom, nisam samo pričao priče i dodirivao knjige.

Ja sam gradio kuću. Točnije rečeno, gradio sam sobu. Želio sam izraditi sobu identičnu ovoj u kojoj živim. Gradio sam od svega do čega sam mogao doći: od starih odbačenih čepova boca, kamenčića, komadića drveta, keramičkih pločica, trulih korica knjiga, noga od klavira, dijelova kućanskih aparata, čak sam uzeo i krhotinu žbuke što se odmazdila stropu unatoč mojim popravcima. Baš prikladno, zid za zid kako bi se reklo.
Izradio sam namještaj što sličniji ovome kakvog imam. Krevet, svjetiljka, stol za kojim radim i stolica, dvokrilni ormar sa vratima koja škripe. Škripu sam dugo naštimavao. Trebalo je pogoditi ton. 

Soba je doista nalikovala mojoj. Čak sam u nju potrpao i nešto smeća što sam ga godinama skupljao. Svako je smeće imalo određeno mjesto u sobi, kao na primjer noge od klavira; one su morale biti s lijeve strane uz krevet. Onda sam napravio i samoga sebe. Napravio sam se od starih novina u kojima su bile priče. Neka majka se utopila. Traže se neka djeca. Nikad nisam volio priče. Priče te uljuljaju u san, tihom pjesmom majke i njenog polovnog klavira: jedva da dotiče tipke. Onda ti uzmu san, i pjesmu, i majku. Ostave ti samo klavir. Izgužvao sam se, dobro se presavio i čvrsto stegnuo oko trbuha i vrata, kao i inače. Stavio sam se u sobu, kako sjedim za stolom i izrađujem sobu. I ova je soba morala biti ista kao stvarna. I u njoj je morao biti namještaj poput pravog. I ta škripa ormara. I smeće. I noge od klavira. I ja za stolom koji izrađujem sobu. Svaki put sam namještao ton tih prokletih starih vrata od ormara koja su bila raštimana. 

I tako sve do danas, kada sam odlučio da je to gotova stvar, i da bih trebao konačno zatvoriti i ta vrata u svom životu, da se tako izrazim. Doista, divna li dana za izlazak moje sobe iz vlastite sobe! U izlogu Bookse ona će zasjesti na počasno mjesto i, poput pravog domaćina na ovaj Dan otvorenih vrata, spremno dočekivati goste na ulazu. Dođite svi, slobodno razgledajte!

...

A svatko tko bi prošao ulicom, u izlogu bi ugledao kutiju od svojih metar i dvadeset bezrazložnih komadića otpada, svih mogućih oblika i dužina, spojenih nespojivo. Taj svatko nije vidio sobu. Nije čuo škripu.

Dan je bio žut. Prepuna Booksa i prazna soba. Naručio sam čaj s mlijekom. Čekali smo; ja izvan sobe i ja u sobi - nitko nije ušao.

Ljudi su oko nas nastavili piti svoje čajeve s mlijekom i u rukama okretati knjige koje će jednom biti smeće; knjige koje cvile kao da su silovane, zvukovima koji probijaju zidove sobe. Ili ih grade.
POVRATAK NA VRH STRANICE