Srijeda
09.12.2009.

Priče s dna tanjura: Pustolovina božićnog pudinga




A+ A-

Tako se zove knjiga priča Agathe Christie koju ne pamtim najbolje, ali znam da se u njoj nešto događa s figuricom sklonjenom u kolač. Puding u kojem je nešto porculansko ili neki prsten često se pojavljuje u literaturi s Otoka, a  nešto rjeđe kod nas. Puding, općenito, nije naš božićni kolač broj jedan. Plus, ono što mi zovemo pudingom nije isto što i puding na Otoku. Ako se ne varam, tamo se pudingom naziva svaki desert, jer toliko im je omilio taj slatkiš da je postao univerzalan. Čitajući anglo-saksonske kuharice, vidim da su u njima česti kolači od rabarbare, potom deserti koji se slažu u prozirne zdjele, red keksa, red alkoholizirane kreme (nešto poput tiramisua, samo drukčije), pa izvrnute torte od samih bjelanjaka s kremom od sira…

Ali, o čemu pričam, kad je iza mene dulje razdoblje u kojem ništa nisam kuhala. Tako se to dogodi, provedem sezonu u kuhinji, a za njom, zbog posla ili tko zna čega, sezonu izvan kuhinje. Biti slobodna od kuhinje ugodan je osjećaj, premda se u tom razdoblju hranim splačinama. Slobodna od kuhinje znači da nema nabavke hrane, smišljanja jelovnika, pripremanja hrane i onoga najgoreg što se dogodi nakon kuhanja: pranja suđa. Slobodna od kuhinje znači da, tonući u san, ne razmišljam o tome kako bi mi sutradan neki lagani rižoto od tikvica i gljiva bio lakši izlaz od tamo nekih kotleta koje trebam prevrtati na tavi…Samo, ionako ću sve odlučiti kada vidim kakvo se povrće i meso nude, jer faktor nadahnuća za mene je najvažniji. Slobodna od kuhinje znači da mogu s prezirom pomišljati na običaje spravljanja ručka i večere kao na dosadne i građanske, jer gledajte me kako jurim nekud autom sa sendvičem na krilu, koji ću maznuti na semaforu – i to će biti ručak. U astrološkom smislu, kada se u vašem horoskopu na vidnom mjestu pojavi strasni i nepredvidljivi Uran, zapostavit ćete stare navike u korist nečega novoga, drukčijeg, još dan prije nepojmljiva. Više nego ikada razmišljat ćete o slobodi, kao slobodi od nečega. Promijenit ćete posao, prijatelje, pa i drage stare navike. Spremit ćete u ladicu svoje lijepe kecelje u kojima su vas toliki gosti gledali i – zaboraviti na njih. Istražit ćete jeftine zalogajnice po gradskoj okolici, jelovnik će vam se sastojati od variva i kobasa i velikih komada mesa. Nije nešto, ali novo je i uzbudljivo.

A što s onima koji misle da moraju kuhati? Nuždu kao takvu nikada nisam priznavala. Čak i fini restorani u kojima je na svakom tanjuru neko malo remek-djelo nadarenoga kuhara trenutno mi ne kotiraju. Uzimam hranu s običnih, masnih pladnjeva, ponekad i prstima ako me ne vide. Ima u tome nečeg radosno životinjskog. Više nije bitno tko sam i koliko su rafinirane moje sklonosti, ne moram gledati kako sam odjevena, ne moram misliti o čemu razgovaram, ne moram pročišćavati svoje stavove: ne moram ništa. Tu i tamo pomislim kako moja kuhinja mora da je trenutno na Mjesecu, zajedno s mojim mozgom. To se jednom davno, u literaturi, dogodilo vitezu Adolfu, koji je iz samo njemu znanih razloga ostao bez mozga. Možda sam i ja poludjela? Kažu da na Mjesecu ima mnogo vode. Što znači da bi tamo, uza svu tu vodu i koju kap ulja, i moja kuhinja mogla funkcionirati. Kuhanje je ionako samo stavljanje nečeg u lonac ključale vode i bacanje nečeg drugog na zagrijano ulje na tavi. Nema tu osobite mudrosti, ma kako se složeno činilo. Kuhane tikvice možda su najveće umijeće, jer izvana trebaju ostati tvrde, iznutra tek malo mekše, vilica ne bi smjela prodrijeti kroz njih kad ih izvadite iz lonca, a opet, ne smiju vam ostati sirove. Jednom kada skuhate tikvice kako Bog zapovijeda, vi ste kuhar i nema tog recepta s kojim se ne možete suočiti. Eto zašto počinjem patiti u zalogajnicama po gradskim obroncima. Ako uopće nude povrće, ono bude prekuhano. Jadne meke brokule, raspadajući karfiol i tikvice što se meškolje u vlastitoj vodi. Stave li ih na žar, otvrdnu i pocrne, postanu posve bezukusne.

Možda zbog toga, ali i zbog Božića, pomislim kako se moram vratiti u kuhinju. Nakon tako duge stanke, što bih najradije kuhala? Čega sam se najviše poželjela? Na pamet mi padne sljedeće: losos ispečen na putru, šparoge kada bi ih bilo, mladi bob kada bi ga bilo, pomiješan sa slanutkom kada bi ga bilo, u velikoj zdjeli. Desert: zaleđeni kuglof s višnjama u rakiji u maniri Marije Antoanete. Unutra, kao da je riječ o božićnom pudingu, sklonjena figurica. Zašto mi najprije padne na pamet zaleđeni kuglof? Nisam ga dugo radila. Poseban je i vrlo jednostavan. O njemu sam već pisala. Za ostale ideje konzultirat ću Bečku kuharicu svog prijatelja Borisa Perića, iz koje sam jednom davno pokupila recept za starinski gulaš od krumpira, koji počinje tako da si dragi austrougarski gospodin počešlja brkove. Samo…kako da se sada, nakon višemjesečnog divljaštva, uopće vratim u svoju kuhinju? Vidim je svakoga jutra, tajanstvena je i uredna, bez masnih mrlja, u njoj se kuha samo kava u vječno istom lončiću. Gdje su moji lonci, gdje mi je mikser, zapitam se. Gdje su mi kalupi za kuglof, za puding, za slatki kruh s grožđicama? Može li se zaboraviti kuhati? To vam je kao da zaboravite plivati, voziti bicikl, baviti se krevetnim aktivnostima… teško, ali moguće. Čovjek ne zna odakle bi počeo.

Možda bih, za početak, mogla iznova pročitati Pustolovinu božićnog pudinga, jer Agatha je sigurno navela što je još bilo na meniju toga kobnog Božića, na kojem se u najdražem desertu zateklo nešto neobično, što je zamalo ubilo nekog uzvanika za stolom. Da naglasim, zamalo. Jer čak je i Agatha, inače uvijek spremna za pokojeg mrtvaca, držala do blagdanskog ugođaja….

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!